11. Prednost molitve

 Bog nam govori kroz prirodu i otkrivenja Svetoga pisma, kroz svoju providnost i kroz djelovanje Svetoga Duha. No to nije dovoljno; mi Mu moramo otvoriti svoje srce. Da bismo vodili duhovni život i dobili snagu, moramo imati stvarnu i istinsku vezu s našim nebeskim Ocem. Duša i um moraju težiti Bogu. Moramo razmišljati o Njegovim djelima, Njegovu milosrđu i Njegovim blagoslovima. No ni to nije u punom smislu zajedništvo s Bogom. Da bismo uspostavili istinsku vezu s Njim, moramo u svim životnim prilikama tražiti Njegov savjet. {97}

   Molitva je otvaranje srca Bogu kao svome prijatelju, ali ne zato da bismo Mu rekli tko smo mi, već da bismo Ga primili u svoje srce. Molitva ne spušta Boga k nama, već nas uzdiže k Njemu. 
   Kad je Isus bio na zemlji, učio je svoje učenike kako da se mole. Uputio ih je da iznesu pred Boga svoje svakodnevne potrebe i povjere Mu sve svoje brige. I za nas vrijedi Isusovo obećanje učenicima da će im molitve biti uslišane. 
   I sam Isus, dok je boravio među ljudima, često se molio Bogu. Naš se Spasitelj poistovjetio s našim potrebama i slabostima i ponizno molio svoga Oca za novu snagu i pomoć kako bi mogao ispuniti svoju zadaću. On nam je u svemu primjer. On “suosjeća s našim slabostima”, On je “u svačemu iskušan kao i mi”, ali je ostao bezgrješan i odupro se zlu. (Hebrejima 4:15) Prošao je kroz sve duševne borbe i patnje na ovom svijetu punom grijeha. Budući da je imao ljudsko tijelo, osjećao je potrebu za molitvom i cijenio ju je. Nalazio je utjehu i radost u održavanju veze sa svojim Ocem. Kad je dakle Spasitelj čovječanstva, Božji Sin, osjećao potrebu za molitvom, koliko li je tek grješnim smrtnicima potrebna usrdna i stalna molitva. 
   Naš nebeski Otac čeka da izlije na nas obilje svojih blagoslova. Naša je prednost da obilno pijemo na izvoru beskrajne ljubavi. Čudno je što se molimo tako malo. Bog je uvijek spreman i želi čuti iskrenu molitvu i najponiznijeg svojeg djeteta, a mi se toliko ustručavamo povjeriti Mu svoje potrebe. Što li nebeski anđeli misle o jadnim i bes-pomoćnim ljudskim bićima izloženim iskušenjima, koji se tako malo mole i imaju tako malo vjere, iako Božje srce puno neizmjerne ljubavi čezne za njima, te premda im je Bog spreman dati više nego što to oni uopće mogu tražiti ili čak pomisliti. {98}
   Anđeli su sretni što mogu služiti Bogu i raduju se što su u Njegovoj blizini. Svoju povezanost s Bogom smatraju najvećom radošću. A ipak, djeca ovoga svijeta, koja toliko trebaju pomoć koju im samo Bog može dati, izgledaju zadovoljni bez svjetlosti Njegova Duha i bez zajedništva s Njim.
   Tmina zloga obavija one koji zanemaruju molitvu. Neprijatelj ih iskušava i mami na grijeh zato što se ne koriste prednostima molitve koje im Bog milostivo daje. Zašto bi se Božji sinovi i kćeri ustručavali moliti kada je molitva ključ u ruci vjere koji otvara nebesku riznicu u kojoj su pohranjena neizmjerna blaga Svemogućega? Bez neprekidne molitve i usrdnog bdjenja u opasnosti smo da postanemo nemarni i da zađemo s pravog puta. Neprijatelj stalno nastoji prepriječiti put k prijestolju milosti da ne bismo uspjeli revnim molitvama i vjerom zadobiti od Boga milost i snagu da se odupremo iskušenju. {99}
   Postoje određeni uvjeti pod kojima možemo očekivati da će Bog čuti naše molitve i uslišati ih. Jedan od prvih je da osjećamo potrebu za Njegovom pomoći. Bog je obećao: “Jer na žednu ću zemlju vodu izliti, i po tlu sušnome potoke.” (Izaija 44:3) Oni koji su gladni i žedni pravde, koji čeznu za Bogom, mogu biti sigurni da će ih Bog uslišati. No prije nego što prime Božji blagoslov, moraju svoja srca otvoriti utjecaju Svetoga Duha. 
   Naša velika potreba je dokaz koji najrječitije govori za nas. Ipak, Bog želi da Mu te svoje potrebe iznesemo u molitvi. “Molite, i dat će vam se!” (Matej 7:7), kaže nam. “On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s Njime?” (Rimljanima 8:32) 
   Bog nas neće uslišati ako u srcu gajimo neki grijeh ili nepravdu, ali će ispuniti molbu slomljenog srca koje se kaje. Ispravimo li sve nepravde kojih smo svjesni, Bog će sigurno uslišati naše molitve. Svojim zaslugama nikada nećemo zadobiti Božju milost; spasit će nas samo Kristove zasluge i pravednost, a Njegova će nas krv očistiti od grijeha. Moramo dakle ispuniti te uvjete da bi nas Bog prihvatio kao svoju djecu. {100}
   Sljedeći uvjet da molitva bude uslišana je vjera. “Jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže.” (Hebrejima 11:6) Isus je govorio učenicima: “Što god moleći pitate, vjerujte da ste to već primili, i bit će vam.” (Marko 11:24) Jeste li to pokušali provjeriti? 
   Moramo imati bezgranično povjerenje u sve što Isus kaže. Njegova su obećanja istinita. Ako i ne dobijemo odmah ono što smo molili, ipak moramo vjerovati da nas je Bog čuo i da će nas uslišati. Često nismo dovoljno dalekovidni ili smo u zabludi pa tražimo ono što nam ne bi koristilo. Naš nebeski Otac, koji je pun ljubavi, ispunjava tada naše molitve na taj način što nam daje ono što je najbolje za nas, upravo ono što bismo i mi sami tražili kad bismo bili prosvijetljeni Svetim Duhom i imali ispravnu duhovnu spoznaju. Učini li nam se pak da nismo dobili odgovor na svoje molitve, ipak se trebamo čvrsto pouzdati u Njegovo obećanje. Odgovor će zasigurno doći, i primit ćemo blagoslov upravo onda kad nam bude najpotrebniji. Drskost je zahtijevati od Boga da usliši naše molitve upravo na onaj način kako to mi želimo, ili da nam dâ baš ono što smo tražili. Bog je odviše mudar da bi pogriješio i odviše dobar da bi pravednima uskratio ono što je dobro za njih. Pouzdajte se dakle u Njega čak i ako vaše molitve ne budu odmah uslišane. Oslonite se na Njegovo sigurno obećanje: “Molite, i dat će vam se!” (Matej 7:7) 
   Naše će se teškoće i nedoumice samo povećati ako, prije nego što povjerujemo, obraćamo pozornost na svoje sumnje i strahovanja i ako pokušavamo rasvijetliti sve ono što nam je nejasno. No priđemo li Bogu onakvi kakvi smo, bespomoćni i slabi, ako ponizno i s vjerom povjerimo sve svoje potrebe Onome čija je mudrost beskrajna, koji pozna sva svoja stvorenja i koji svime upravlja svojom voljom i svojom riječju, On će čuti naše molbe i obasjati naša srca nebeskom svjetlošću. Iskrena molitva dovodi nas u vezu s Beskrajnom mudrošću. Iako možda u ovom trenutku nemamo očevidan dokaz da nas Spasitelj voli i da je pun iskrene sućuti prema nama, ipak je to živa istina. Mada ne osjećamo Njegovu blizinu, Spasiteljeva ruka ipak počiva nad nama, puna ljubavi, samilosti i nježnosti. {101}
   Kad dolazimo pred Boga da bismo Ga zamolili za milost i blagoslov, srce nam mora biti ispunjeno duhom ljubavi i praštanja. Kako možemo moliti: “I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim!” (Matej 6:12), ako nismo i sami spremni oprostiti bližnjima? Očekujemo li da Bog čuje naše molitve, i mi također moramo oprostiti drugima, i to na isti način i u istoj mjeri u kojoj očekujemo da nama bude oprošteno. {102}
   I ustrajnost u molitvi jedan je od uvjeta da budemo uslišeni. Želimo li napredovati u vjeri i stjecati nova iskustva, moramo se neprekidno moliti. “U molitvi budite ustrajni” (Rimljanima 12:12), piše apostol Pavao, a Petar također potiče vjernike: “U molitvi ustrajte; u njoj bdijte sa zahvaljivanjem!” (Kološanima 4:2) Petar savjetuje vjernicima da budu “umjereni i trijezni da se možete posvetiti molitvi” (1. Petrova 4:7), a Pavao kaže: “U svemu izrazite svoje potrebe Bogu prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti!” (Filipljanima 4:6) Juda piše: “Vi se, ljubljeni... molite uz suradnju Duha Svetoga! Očuvajte sami sebe u ljubavi Božjoj.” (Juda 20, 21) 
   Stalna molitva je neprekidna veza duše s Bogom. Život koji teče od Boga ulijeva se u naš život, a iz našeg se života ponovno vraća Bogu u vidu čistoće i svetosti. 
   Nužno je predano se moliti. Ne dopustite da vas išta spriječi u tome. Potrudite se da veza između Isusa i vaše duše bude uvijek otvorena. Iskoristite svaku priliku da odete tamo gdje se održavaju molitveni sastanci. Oni koji doista teže za zajedništvom s Bogom, dolazit će na molitvene skupove, vjerno će izvršavati svoje dužnosti i revno i gorljivo iskoristiti svaku priliku koja im se pruži da se nađu tamo gdje će do njih moći doprijeti zrake nebeske svjetlosti. 
   Trebamo se moliti u obiteljskom krugu, ali iznad sve-ga ne smijemo zanemariti tihu molitvu, jer ona daje život našoj duši. Nemoguće je duhovno napredovati ako zanemarujemo molitvu. Moliti se samo u obitelji ili na javnim skupovima nije dovoljno. Otvorimo svoju dušu, u samoći, ispitujućem Božjem pogledu. Tajnu molitvu čut će samo Bog koji ju jedini sluša. Ni jedno znatiželjno uho neće čuti takve molbe. U tajnoj se molitvi duša oslobađa vanjskih dojmova i utjecaja i teži Bogu mirno i usrdno.
   Od Onoga koji boravi u tajnosti, čije je uho otvoreno za molitvu koja izvire iz srca, širit će se ugodan i blag utjecaj. Tihom i jednostavnom vjerom duša održava vezu s Bogom i privlači zrake božanske svjetlosti koje će ju ojačati i održati u sukobu sa sotonom. Bog je naša zaštita i sila. {103}
Molite se u tajnosti, ali neka vam se srce često uzdiže Bogu i kad obavljate svoje svakodnevne poslove.    Tako je i Enoh živio s Bogom. Ove nečujne molitve uzdižu se poput dragocjenog miomirisa pred prijestolje milosti. Sotona ne može pobijediti onoga čije se srce tako uzda u Boga. 
   Ne postoji vrijeme ni mjesto koje nije prikladno za molitvu Bogu. Ništa nas ne može spriječiti da duhom uzdignemo svoja srca u usrdnoj molitvi. U uličnoj vrevi i usred posla možemo slati svoje molbe Bogu te moliti za božansko vodstvo, kao što je to Nehemija učinio prije nego što je iznio svoju molbu kralju Artakserksu. Nevidljiva veza s Bogom kroz molitvu može se uspostaviti ma gdje se nalazili. Trebali bismo imati stalno otvorena vrata srca i pozivati Isusa da dođe i ostane u duši kao nebeski gost. 
   Iako možemo biti okruženi pokvarenošću i nepoštenjem, ipak ne moramo udisati tu nečistu atmosferu, već možemo živjeti u nebeskoj čistoći. Uzdižući molitvom svoje srce u Božju prisutnost, možemo zatvoriti sva vrata nečistim maštanjima i nesvetim mislima. Oni čija su srca otvorena za primanje Božje pomoći i Njegovih blagoslova, živjet će u svetijoj atmosferi od ove zemaljske i bit će u stalnoj vezi s nebom. {104}
Potrebna nam je jasnija spoznaja o Isusu i potpunije shvaćanje vječnih vrijednosti. Srca Božje djece trebaju se ispuniti ljepotom svetosti. Da bismo to postigli, trebamo moliti za božansko otkrivenje nebeskih stvari. 
   Uzdignimo duše k nebu kako bi Bog mogao udahnuti u nas dah nebeskog života. Mi možemo živjeti tako blizu Bogu da se u svakom neočekivanom iskušenju naše misli tako spontano okrenu k Njemu kao što se cvijet okreće prema suncu. 
   Povjerite Bogu svoje želje, svoje radosti, svoje tuge, svoje brige i strahove. Nećete Ga time opteretiti ni zamoriti. Bog, koji je izbrojio čak i kosu na vašoj glavi, nije ravnodušan prema potrebama svoje djece. 
   “Jer Gospodin je pun samilosti i milosrđa.” (Jakov 5:11) Njegovo srce puno ljubavi dirnuto je našim tugama, pa čak i samim time što Mu ih povjeravamo. Recite Mu sve što vas tišti i zbunjuje. Bogu koji održava sve svjetove i brine se o cijelom svemiru ništa nije tako teško a da ne bi mogao nositi. Ništa što se na bilo koji način tiče našega mira nije odviše neznatno a da On to ne bi zamijetio. U našem životu nema poglavlja tako mračnog a da ga On ne bi htio pročitati, nema tako teške nedoumice koju On ne bi mogao razriješiti. Ni jedna nesreća ne može snaći ni najmanje Njegovo dijete, nikakva tjeskoba mučiti dušu, nikakva radost razveseliti srce i ni jedna iskrena molitva sići s usana a da to naš nebeski Otac ne primijeti ili da to odmah ne privuče Njegovu pozornost. “On liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove.” (Psalam 147:3)
   Ništa nije odviše teško a da On to ne bi mogao nositi, jer odnos između Boga i svake pojedine duše tako je poseban i tako potpun kao da na svijetu postoji samo ta jedna jedina duša za koju se Bog brine, kao da je samo za nju dao svoga ljubljenog Sina. {105}
   Isus je rekao: “U taj dan molit ćete u moje ime. Ne kažem vam da ću ja moliti za vas, jer vas sam Otac ljubi.” “Niste vi mene izabrali, nego sam ja vas izabrao... da vam dadne Otac što god zamolite u moje ime.” (Ivan 16:26,27; 15:16) 
   Ali moliti u Isusovo ime znači nešto više od pukog spominjanja Njegova imena na početku i na kraju molitve. To znači moliti u Isusovom duhu i istinskom smislu, vjerujući u Njegova obećanja, uzdajući se u Njegovu milost i čineći Njegova djela. 
   Bog ne traži da bilo tko od nas postane pustinjak ili redovnik, da se povuče iz svijeta kako bi se posvetio molitvi. Naš život mora postati nalik Kristovom životu. On se molio i u samoći planine i družio s mnoštvom ljudi. Onaj tko ne radi ništa drugo nego se samo moli, uskoro će se prestati i moliti ili će mu molitve postati puka formalnost i čista navika. Kad se ljudi povuku iz društva, iz djelokruga kršćanskih dužnosti, kad prestanu nositi križ i usrdno raditi za svog Učitelja koji je tako vjerno radio za njih, neće se više imati za što moliti i neće biti više ničega što bi ih poticalo na pobožnost. Molitve će im postati osobne i sebične. Neće se moći moliti za potrebe čovječanstva niti za uspostavljanje Kristova kraljevstva, niti će se više boriti za snagu da bi mogli raditi za Gospoda. {106}
   Mnogo ćemo izgubiti zanemarimo li prednost da se udružimo jedni s drugima kako bismo se ojačali i ohrabrili u Božjoj službi. Istina Njegove riječi izgubit će za nas svoju jasnoću i važnost. Srca nam više neće biti prosvijetljena i orošena posvećujućim utjecajem Svetoga Duha pa ćemo izgubiti duhovnost. U našem kršćanskom životu mnogo gubimo zato što nemamo dovoljno razumijevanja i sućuti jedan za drugoga. Tko se zatvara u sebe ne shvaća svoje stanje kao što Bog želi da ga shvati. Trudimo li se da budemo druželjubivi, suosjećat ćemo s drugima, a to će nam pomoći da se razvijemo i ojačamo u službi za Boga. 
   Kad bi se kršćani tješnje povezali međusobno, govoreći o Božjoj ljubavi i dragocjenim istinama spasenja, srca bi im bila ohrabrena, a ojačali bi i jedan drugoga. Svakodnevno trebamo sve više učiti o svom nebeskom Ocu, stječući nova iskustva u Njegovoj milosti. Tada ćemo poželjeti više govoriti o Njegovoj ljubavi, a činimo li tako, i naša će se vlastita srca zagrijati i ohrabriti. Kad bismo više mislili na Isusa i više govorili o Njemu a manje o sebi, Isus bi nam bio daleko bliži. {107}
   Kad bismo samo razmišljali o Bogu tako često kao što često osjećamo Njegovu brigu za nas, zauvijek bismo Ga zadržali u mislima i uživali u razgovoru s Njim i u izrazima hvale. Rado govorimo o zemaljskim stvarima zato što nas one zanimaju. Govorimo o svojim prijateljima jer ih volimo; sve naše radosti i tuge na neki su način povezane s njima. Ipak, razlog da volimo Boga više nego svoje zemaljske prijatelje neusporedivo je veći. Bila bi najprirodnija stvar na svijetu da Bog bude naša prva misao, da govorimo o Njegovoj dobroti i pričamo o Njegovoj moći. Svoje bogate darove Bog nam nije dao da bi oni toliko zaokupili naše misli i našu ljubav tako da nam više ne preostane vremena za razmišljanje o Bogu. Oni nas naprotiv moraju stalno podsjećati na Njega i vezati nas vezama ljubavi i zahvalnosti s našim nebeskim Dobročiniteljem. 
   Odviše se zadržavamo na zemaljskim stvarima. Podignimo oči k otvorenim vratima nebeskog svetišta, tamo gore gdje se svjetlo Božje slave odražava na Kristovom licu koji “može zauvijek spasiti one koji po Njemu dolaze k Bogu.” (Hebrejima 7:25) 
   Trebamo više hvaliti Boga “za dobrotu Njegovu, za čudesa Njegova sinovima ljudskim.” (Psalam 107:8) Naša se pobožnost ne smije sastojati samo u traženju i primanju. Nemojmo stalno misliti samo na svoje potrebe, a tako malo na dobročinstva koja primamo. Mi se zasigurno ne molimo previše, ali smo odviše škrti u izražavanju zahvalnosti. Neprekidno primamo Božje blagoslove, a ipak Mu tako malo zahvaljujemo, tako malo Ga slavimo za sve što je učinio za nas. {108}
U staro vrijeme Gospod je dao upute Izraelcima, kad bi se sastajali na bogoslužje: “Blagujte ondje, vi i vaše obitelji, u nazočnosti Jahve, Boga svoga, veselite se svime što su vaše ruke namaknule i što vam je Jahve, Bog vaš, blagoslovom udijelio.” (Ponovljeni zakon 12:7) Ono što dajemo i činimo na slavu Bogu trebamo činiti radosno, s pjesmama hvale i zahvalnosti, a ne s tugom i nevoljko. 
   Naš je Bog nježan i milostiv Otac. Službu Bogu ne treba smatrati tužnom i mučnom zadaćom. Štovanje Gospoda i sudjelovanje u Njegovu djelu treba nam pružati radost. Bog ne želi da Ga Njegova djeca, kojoj je omogućio tako veliko spasenje, smatraju strogim i nemilostivim gospodarom. On je njihov najbolji prijatelj. Ako Mu se mole i služe Mu, Bog će ih blagosloviti i utješiti, a srca im ispuniti radošću i ljubavlju. Gospod želi da se Njegova djeca osjećaju ugodno u Njegovoj službi i da u Njegovu djelu nalaze više zadovoljstva nego nevolje. On želi da oni koji dolaze na bogoslužje odnesu sa sobom dragocjene misli o Njegovoj brizi i ljubavi, kako bi mogli biti ohrabreni u svim svojim svakodnevnim poslovima i da bi u svemu postupali časno, pošteno i savjesno. 
   Okupimo se oko križa. Krist, raspeti Krist, treba biti tema naših razmišljanja, razgovora i naših najsvetijih osjećaja. Trebamo pamtiti svaki blagoslov koji smo primili od Boga; kad shvatimo Njegovu neizmjernu ljubav, poželjet ćemo sve povjeriti toj ruci koja je za nas bila prikovana na križ. {109}
   Naša se srca trebaju uzdići bliže nebu na krilima mo-litve. Nebeska bića slave Boga pjesmom i glazbom, i kad mi izražavamo svoju zahvalnost, približavamo se izrazima hvale nebeskih vojski. “Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu.” (Psalam 50:23) Dođimo pred svoga Stvoritelja s poštovanjem i radošću, neka se čuju “zahvalnice i glas hvalospjeva.” (Izaija 51:3)