8. Napredovanje u Kristu

O promjeni srca, kojom postajemo Božja djeca, u Bibliji se govori kao o novom rođenju. Ta obnova uspoređena je i s rastom dobrog sjemena koje je posijao gospodar. Na isti su način i oni koji su se upravo obratili Kristu uspoređeni s “novorođenom djecom” koja trebaju “narasti” do visine ljudi i žena u Isusu Kristu. (1. Petrova 2:2; Efežanima 4:15) Slično dobrom sjemenu posijanom u polju, i oni moraju narasti i donijeti plod. Prorok Izaija kaže da će se nazvati “hrastovima pravde, nasadom Jahvinim - na slavu Njegovu.” (Izaija 61:3). I tako nam ilustracije iz svakodnevnog života pomažu da bolje razumijemo tajanstvene istine duhovnog života. {71}

   Ni sva ljudska mudrost i vještina ne mogu proizvesti ni najmanji oblik života. Svaka pojedina biljka i životinja mogu živjeti samo kroz život koji im je dao sam Bog. Isto se tako jedino kroz život od Boga u ljudskim srcima rađa duhovni život. Sve dok čovjek nije rođen “odozgo”, ne može postati dionikom života koji nam je Krist došao dati. ( Ivan 3:3 ) 
   I s rastom je isto kao i sa životom. Božjom silom rascvje-tava se pupoljak, a cvijet donosi plod. Njegovom se silom razvija sjeme donoseći najprije “stabljiku, zatim klas - potom pun klas zrna.” (Marko 4:28). Prorok Ozej govori o Izraelu da će procvjetati “kao ljiljan”. “Rađat će kao žito i cvjetat će kao vinova loza.” (Ozej 14:5,7) Isus nas poziva: ”Promotrite kako rastu ljiljani!” (Luka 12:27) 
   Biljke i cvijeće ne rastu zahvaljujući svojoj brizi, trudu ili naporu, nego primajući ono što im je Bog dao za život. Dijete ne može nikakvim svojim trudom ili snagom povećati svoj stas, a još manje vi možete, vlastitom brigom ili naporima, osigurati duhovni rast. I biljka i dijete rastu primajući iz svoje okoline ono što im je potrebno za život: zrak, sunce i hranu. Ono što su ti darovi prirode za živa bića i biljke, to je Krist onima koji vjeruju u Njega. On je njihovo “vječno svjetlo”, “sunce i štit.” (Izaija 60:19; Psalam 84:11) On će biti “kao rosa Izraelu”, “kao kiša što natapa zemlju.” (Ozej 14:5; Psalam 72:6) On je životvorna voda, “kruh je Božji koji silazi s neba i daje život svijetu.” (Ivan 6:33) 
   U neizmjernoj žrtvi svoga Sina Bog je okružio cijeli svijet atmosferom milosti tako stvarnom kao što je to zrak koji struji oko Zemljine kugle. Svi koji se odluče udisati tu životvornu atmosferu, živjet će i uzrasti do visine ljudi i žena u Isusu Kristu. {72}
   Kao što se cvijet okreće prema Suncu da bi pomoću njegovih sjajnih zraka usavršio svoju ljepotu i sklad, i mi se moramo okrenuti Suncu pravde kako bi nas obasjalo nebesko svjetlo i da bi se na taj način razvio naš karakter i postao nalik Kristovom. 
   I sljedeće Isusove riječi nose istu poruku: “Kao što mladica ne može sama od sebe, ako ne ostane na trsu, roditi roda, tako ni vi, ako ne ostanete u meni... Jer bez mene ne možete ništa učiniti.” (Ivan 15:4,5) 
Da bismo mogli voditi sveti život, ovisimo o Kristu, kao što grana ovisi o stablu da bi mogla rasti i donositi plod. Odijeljeni od Njega ne možete živjeti; nemate snage da biste se oduprli kušnji niti napredovali u milosti i svetosti. Ostajući u Njemu, napredovat ćete poput biljke, a crpeći iz Njega život, nećete uvenuti ni ostati bez ploda. Bit ćete kao drvo posađeno pokraj vode. {73}
   Mnogi misle da dio posla moraju sami obaviti. Oni su povjerovali u Krista za oproštaj grijeha, ali sada nastoje živjeti ispravno svojim vlastitim naporima. No svaki je takav napor uzaludan. Isus kaže: “Bez mene ne možete ništa učiniti.” Naš rast u milosti, naša radost i naša korisnost, sve to ovisi o našem jedinstvu s Kristom. Samo u zajedništvu s Njim, svakoga dana i svakog trenutka, samo ostajući u Njemu moći ćemo rasti u milosti. On nije samo začetnik naše vjere nego i završitelj. Krist je prvi, posljednji i vječan. On mora biti s nama ne samo na početku i na kraju našeg života, već i na svakom našem koraku. 
   David kaže: “Svagda vidim pred sobom Gospodina; On mi je s desne strane da ne posrnem.” (Psalam 16:8)
   “Kako da ostanem u Kristu?”, pitate se. Na isti način kao što ste Ga prihvatili u početku. “Kako ste primili Gospodina Krista Isusa, tako nastavite u Njemu živjeti.” “Moj će pravednik živjeti od vjere.” (Kološanima 2:6; Hebrejima 10:38) 
   Predali ste se Bogu da budete posve Njegovi, da Mu služite i pokoravate Mu se, i prihvatili ste Krista kao svoga Spasitelja. Ne možete sami okajati svoje grijehe ni promijeniti svoje srce, no predajući se Bogu, povjerovali ste da će On to učiniti za vas zbog Kristove žrtve. Vjerom ste postali Kristovi i vjerom trebate rasti, napredovati u Njemu, dajući Mu i uzimajući od Njega. Morate Mu dati sve: svoje srce, svoju volju, svoju službu, morate Mu predati cijelo svoje biće pokoravajući se Njegovim zahtjevima. Isto tako morate uzeti sve: Krista – puninu svih blagoslova - kako bi ostao u vašem srcu, postao vaša snaga, vaša pravda, vaš vječni pomoćnik koji će vam dati silu da mu se pokoravate. {74}
   Posvetite se Bogu već u jutro. Neka vam to bude prvi posao. Molite se: “Uzmi me, Gospode, da budem sasvim Tvoj. Polažem sve svoje planove pred Tvoje noge. Upotrijebi me danas u svojoj službi. Ostani sa mnom i dopusti da sav moj rad bude učinjen u Tebi.”
   Svakodnevno, svakog jutra posvetite se Bogu za taj dan. Povjerite Mu sve svoje planove, da se ili ostvare ili da odustanemo od njih, kako to već odredi Njegova providnost. I tako, dan za danom predajući svoj život u Božje ruke, naš će život postajati sve sličniji Kristovom životu. 
   Život u Kristu je spokojan život - ne život pretjerana zanosa, već trajnog i mirnog povjerenja. Vaša nada nije u vama samima, već u Kristu. Vaša slabost ujedinjuje se s Njegovom snagom, vaše neznanje s Njegovom mudrošću, vaša slabost s Njegovom izdržljivošću. I stoga ne trebate gledati na sebe niti se baviti sami sobom, već gledati na Krista. Mislite o Njegovoj ljubavi, o ljepoti i savršenstvu Njegova karaktera. Naša duša mora razmišljati o Kristovom samoodricanju, o Kristovom poniženju, Njegovoj čistoći i svetosti, Njegovoj neizmjernoj ljubavi. Ljubeći Ga, oponašajući Ga, predajući Mu se cijelim bićem, preobrazit ćete se i postati Mu nalik. {75}
   Isus kaže: “Ostanite u meni”. Te riječi izazivaju u nama predodžbu o spokoju, o stabilnosti, o povjerenju. “Dođite k meni... i ja ću vas okrijepiti”, poziva nas. (Matej 11:28) Riječi psalmista izražavaju istu misao: “Smiri se pred Jahvom i njemu se nadaj.” (Psalam 37:7), a Izaija nas uvjerava: “U smirenu uzdanju snaga je vaša.” (Izaija 30:15) Taj se mir ne nalazi u neaktivnosti, jer je u Spasiteljevu pozivu obećanje mira povezano s pozivom na rad: “Uzmite jaram moj na se... Tako ćete naći pokoj svojim dušama.” (Matej 11:29) Čovjek koji se potpunije oslanja na Krista, bit će i usrdniji i aktivniji u radu za Njega. 
   Kad se previše bavimo sami sobom, misli nam se udaljavaju od Krista, izvora snage i života. Zbog toga se sotona stalno trudi našu pozornost odvratiti od Spasitelja i tako spriječiti sjedinjenje i zajedništvo duše s Kristom. Svjetovna zadovoljstva, brige svakodnevnog života, zbu-njenost i tuga, grijesi drugih ljudi ili naši vlastiti grijesi i nesavršenstvo - s nekom od tih stvari, ili sa svima njima, sotona želi odvratiti naše misli od Krista. 
   Ne dajmo se zavesti njegovim lukavstvima. Mnoge ljude, koji su doista savjesni i koji žele živjeti za Boga, sotona često navodi da se zadržavaju na svojim pogreškama i slabostima nadajući se da će ih pobijediti ako ih na taj način odvoji od Krista. Ne trebamo sebe stavljati u središte pozornosti i živjeti u neprekidnom strahu i tjeskobi hoćemo li biti spašeni. Sve to odvraća dušu od Izvora snage. Uzdajte se u Boga i imajte povjerenja u Njega. Govorite o Isusu i mislite o Njemu. Neka se vaše “ja” izgubi u Njemu. Odbacite sve sumnje, odagnajte strah. Recite s apostolom Pavlom: “Živim - ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.” (Galaćanima 2:20) 
   Budite spokojni u Bogu. On je u stanju sačuvati ono što ste Mu povjerili. Ako se predate u Božje ruke, On će vas kroz svoju ljubav učiniti pobjednicima. {76}
   Kada je Krist uzeo na sebe ljudsku prirodu, vezao je čovječanstvo uz sebe vezama ljubavi koje nikada ne mogu biti prekinute nikakvom silom, osim ako to čovjek sam želi. Sotona će stalno iznositi pred nas svoje obmane kako bi nas naveo da prekinemo tu vezu - da odlučimo odvojiti se od Krista. Moramo stoga bdjeti, truditi se i moliti se da nas ništa ne zavede da izaberemo drugoga gospodara, jer mi smo slobodna bića i uvijek to možemo učiniti. Neka naše oči stoga budu upravljene na Krista i On će nas sačuvati. Gledajući na Isusa sigurni smo. Ništa nas ne može oteti iz Njegove ruke. Gledajući neprekidno u Njega “preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha.” (2. Korinćanima 3:18) 
   Na taj su način i prvi učenici postigli svoju sličnost sa Spasiteljem. Kad su ti učenici čuli Isusove riječi, osjetili su potrebu za Njim. Tražili su Ga, našli su Ga i slijedili su Ga. Bili su s njim u kući, za stolom, u zatvorenim prostorijama i pod vedrim nebom. Bili su s Njim kao učenici s učiteljem, primajući svakodnevno pouke svete istine s Njegovih usana. Gledali su u Njega kao sluge u gospodara da bi shvatili svoje dužnosti. Ti su učenici bili ljudi “kao i mi”, s istim slabostima. (Jakov 5:17) Morali su voditi istu bitku s grijehom. I njima je bila potrebna Božja milost da bi mogli voditi sveti život. {77}
   Čak ni Ivan, najmiliji Isusov učenik, onaj koji je najpotpunije odražavao sličnost sa Spasiteljem, po svojoj prirodi nije imao tu plemenitost karaktera. Bio je ne samo ohol i častohlepan, već i nagao, naprasit i uvredljiv. No kad je upoznao karakter božanskog Učitelja, uvidio je svoje nedostatke i ta ga je spoznaja učinila poniznim. Snaga i strpljivost, sila i blagost, veličanstvenost i poniznost koje je promatrao u svakodnevnom životu Božjega Sina, ispunili su njegovu dušu divljenjem i ljubavlju. Dan za danom njegovo se srce približavalo Kristu, sve dok nije u ljubavi za svoga Učitelja izgubio iz vida samoga sebe. Njegov uvredljiv i častohlepan temperament podredio se Kristovoj sili da ga ona oblikuje. Obnavljajući utjecaj Svetoga Duha obnovio je i njegovo srce. Sila Kristove ljubavi izazvala je promjenu karaktera. To je ishod ujedinjenja s Isusom. 
   Kada Krist boravi u srcu, cijela se narav mijenja. Kristov Duh i Njegova ljubav omekšavaju srce, obuzdavaju dušu i uzdižu misli i želje prema Bogu i nebu. 
   Kada se Krist uznio na nebo, Njegovi su učenici još uvijek imali osjećaj da je On s njima, da je osobno prisutan, pun ljubavi i svjetlosti. Isus, Spasitelj, koji je s njima hodao, govorio i molio se, koji je propovijedao riječi nade i utjehe njihovim srcima, uzeo se od njih u nebo dok je vijest mira bila još na Njegovim usnama; zvuk Njegova glasa dopirao je do njih kad Ga je prihvatio oblak anđela: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” (Matej 28:20) 
   Uzašao je na nebo u čovječjem obličju. Znali su da je On i pred Božjim prijestoljem još uvijek njihov Prijatelj i Spasitelj, da je Njegovo milosrđe nepromijenjeno i da se On još uvijek poistovjećuje s ljudskom patnjom. Pred Boga iznosi zasluge svoje dragocjene krvi, pokazujući svoje probodene ruke i noge, u znak sjećanja na cijenu koju je platio za one koje je otkupio. Učenici su znali da je uzašao na nebo kako bi im pripremio “stanove”, te da će ponovno doći i uzeti ih k sebi. {78}
   Kada su se sastali, nakon Isusova uzašašća, žarko su željeli iznijeti Ocu svoje molbe u Isusovo ime. U svečanom strahopoštovanju sagnuli su se u molitvi, ponavljajući Isusovo obećanje: “Zaista, zaista, kažem vam, ako što zamolite od Oca u moje ime, dat će vam. Do sada niste ništa u moje ime molili. Molite i primit ćete da vaša radost bude potpuna!” (Ivan 16:23,24) Širili su ruke vjere, sve više i više, uvjereni da “Isus Krist koji je umro - još bolje: koji je uskrsnuo - koji je s desne strane Bogu... posreduje” za njih. (Rimljanima 8:34) A Dan duhova donio im je prisutnost Utješitelja o kome je Krist rekao da će biti u njima. Rekao je i to: “Bolje da ja odem, jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama. Odem li, poslat ću ga k vama. Bolje je za vas da ja idem: jer ako ja ne idem, Utješitelj neće doći k vama; ako li idem, poslat ću ga k vama.” (Ivan 14:17; 16:7) 
   Od tog trenutka Krist kroz Svetoga Duha neprekidno boravi u srcima svoje djece. Njihova veza s Njim bila je tješnja nego kad je osobno bio s njima. Svjetlost, ljubav i sila koja je obitavala u Kristu isijavala je kroz njih, tako da su se ljudi, promatrajući to, počeli “diviti”. “Prepoznali su u njima Isusove pratioce.” (Djela apostola 4:13) {79}
   Sve ono što je Krist bio svojim učenicima, On i danas želi biti svojoj djeci. Jer, u svojoj zadnjoj molitvi, okružen malom grupom učenika, Isus je rekao: “Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me.” (Ivan 17:20) 
   Isus se molio za nas, molio je da budemo “jedno s njim”, kao što je On jedno s Ocem. Kako li je čudesno to jedinstvo! Spasitelj kaže: “Sin ne može ništa sam od sebe učiniti.” “Otac koji boravi u meni čini svoja djela.” (Ivan 5:19; 14:10) Ako dakle Krist boravi u našim srcima, On “proizvodi u vama i htijenje i djelovanje da mu se možete svidjeti.” (Filipljanima 2:13) I mi ćemo raditi kao što je i On radio, otkrivat ćemo isti duh. I tako, ljubeći Ga i ostajući u Njemu, “uzrast ćemo u onome koji je glava, u Kristu.” (Efežanima 4:15) {80}