5. Posvećenje

 Bog je obećao: “Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim.” (Jeremija 29:13) {46}
Moramo se svim srcem predati Bogu, jer inače nikada neće doći do promjene koja će u nama obnoviti Njegovo obličje. Mi smo po prirodi daleko od Boga. Sveti Duh opisuje naše stanje sljedećim riječima: “Mrtav u prijestupu i grijehu”; “Sva je glava bolna, srce iznemoglo”; “Nigdje zdrava mjesta”. Čvrsto smo uhvaćeni u sotoninu zamku; on ljude “žive drži u ropstvu da vrše njegovu volju.” (Efežanima 2:1; Izaija 1:5,6; 2. Timoteju 2:26) Bog nas želi izliječiti i osloboditi iz tog ropstva. No to zahtijeva potpunu preobrazbu našeg bića i obnovu cijele naše prirode. Moramo se stoga potpuno predati Bogu da bismo to postigli. 

   Borba protiv samoga sebe najveća je bitka koja je ikada vođena. Predavanje sebe, podređivanje cijelog svoga bića Božjoj volji, zahtijeva teške napore. No čovjek mora pokoriti svoju dušu Bogu da bi mogla biti obnovljena u svetosti. 
   Božja vladavina ne temelji se na prisili ili slijepoj pokornosti, kako to sotona želi prikazati. Ona se poziva na naš razum i savjest. “Hajde, dakle, da se pravdamo”, glasi Spasiteljev poziv bićima koja je stvorio. (Izaija 1:18) Bog ne vrši nasilje nad voljom svojih stvorenja. On ne može prihvatiti štovanje koje nije dragovoljno i svjesno. Prisilno pokoravanje onemogućilo bi istinski razvoj uma i karaktera i čovjeka pretvorilo u puki stroj, a to nije Stvoriteljeva namjera. On želi da čovjek, kruna Njegove stvaralačke moći, dosegne najviši mogući stupanj razvoja. 
   Bog postavlja pred nas vrhunac blagoslova na koji nas želi dovesti kroz svoju milost. Poziva nas da Mu se predamo kako bi mogao dovršiti svoje djelo u nama. Samo o nama ovisi hoćemo li se odlučiti za oslobođenje iz ropstva grijeha i sudjelovanje u slavnoj slobodi Božjih sinova. 
   Predajući se Bogu, nužno moramo odbaciti sve što bi nas moglo odvojiti od Njega. Spasitelj zato kaže: “Tako, dakle, tko se god između vas ne odreče svega imanja, ne može biti moj učenik.” (Luka 14:33). Moramo ostaviti sve ono što bi moglo odvratiti naše srce od Boga.
   Mnogima je idol bogatstvo. Ljubav prema novcu i želja za bogat-stvom zlatni su lanci koji ih vežu za sotonu. Drugi pak obožavaju ugled i svjetovne počasti. Trećima je idol život sebične udobnosti, život bez odgovornosti. No ti se ropski okovi moraju raskinuti. Ne možemo napola pripadati Gospodu, a napola svijetu. Božja djeca možemo biti samo ako Mu pripadamo cijelim bićem. {47}
   Neki ljudi misle da služe Bogu, ali se uzdaju u vlastite napore da bi se pokorili Njegovu zakonu, izgradili ispravan karakter i osigurali spasenje. Njihova srca nisu dirnuta dubokom spoznajom o Kristovoj ljubavi; oni nastoje ispunjavati svoje kršćanske dužnosti smatrajući da je to ono što Bog traži od njih kako bi zaslužili Nebo. Takva religija posve je bezvrijedna. Kad Krist živi u srcu, duša je tako ispunjena Njegovom ljubavlju i radošću zajedništva s Njim da će sasvim prionuti uz Njega, a na sebe će, promatrajući Isusa, posve zaboraviti. Ljubav prema Kristu bit će poticaj i izvor našega života i rada. Oni koji osjete tu Božju ljubav, neće pitati što je najmanje potrebno da bi ispunili Božje zahtjeve, niti će se zadovoljiti najnižim stupnjem pobožnosti, nego će težiti k savršenom suglasju s voljom svoga Spasitelja. Oni će Mu predati sve, jer to proizlazi iz njihove iskrene želje, i pokazat će istinsko zanimanje sukladno s vrijednošću vječnog cilja kojemu teže. Priznavanje Krista bez te duboke ljubavi samo su prazne riječi, obična formalnost i teško ropstvo. {48}
   Smatrate li prevelikom žrtvom ako sve date Kristu? Upitajte se: “Što je Krist dao za mene?” Božji Sin dao je sve za naš otkup: ljubav, patnju i svoj život. Možemo li Mu dakle mi, bića nedostojna tako velike ljubavi, uskratiti svoja srca? U svakom trenutku svog života uživali smo blagoslove Njegova milosrđa i zato ne možemo potpuno shvatiti svu dubinu neznanja i bijede iz koje nas je spasio. 
   Možemo li gledati u Onoga koga su razapeli naši grijesi a ipak prezreti svu Njegovu ljubav i žrtvu? Pri pogledu na beskrajno poniženje Gospoda slave hoćemo li mrmljati zbog toga što u vječni život možemo ući samo kroz borbu i poniženje? 
   Mnogi ljudi ohola srca pitaju: “Zašto se moram najprije pokajati i poniziti kako bih bio siguran da me Bog prima?”
   Pogledajte na Krista. Bio je bezgrješan, štoviše, bio je Knez neba, ali je za dobro čovječanstva primio na sebe njihove grijehe. “I među zlikovce bi ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince.” (Izaija 53:12) {49}
   A što mi dajemo, čak i onda kada dajemo sve? Srce oskvrnuto grijehom da ga Isus očisti svojom vlastitom krvlju i spasi svojom neusporedivom ljubavlju! Pa ipak, ljudi misle kako je teško predati sve! Stidim se što čujem tako nešto, stidim se i pisati o tome. 
   Bog ne traži od nas da se odreknemo ničega što je za naše dobro. U svemu što čini Bog ima u vidu dobrobit svoje djece. Kad bi samo oni, koji nisu odabrali Krista, mogli shvatiti da im On nudi nešto daleko bolje od onoga što bi oni sami mogli poželjeti za sebe! 
   Čovjek nanosi najveću uvredu i nepravdu samome sebi kad misli i radi protivno Božjoj volji. Istinska radost ne može se naći na putu što ga zabranjuje Onaj koji zna što je najbolje i koji promišlja o dobrobiti svojih stvorenja. Put prijestupa put je bijede i propasti. 
   Pogrešno je baviti se mišlju da se Bogu sviđa kad Njegova djeca pate. Cijelo je Nebo zainteresirano za čovjekovu sreću. Naš nebeski Otac nije uskratio sreću ni jednom od svojih stvorenja. Božanski propisi pozivaju nas da izbjegavamo samo ono što bi nam moglo donijeti patnju i razočaranje i što bi pred nama zatvorilo vrata vječne sreće i neba.
   Spasitelj svijeta prihvaća ljude onakvima kakvi jesu, sa svim njihovim nedostacima, nesavršenostima i slabostima. On će nas ne samo očistiti od grijeha i darovati nam spasenje kroz svoju krv, nego će i ispuniti čežnju duše svih onih koji pristanu nositi Njegov jaram i breme. Njegova je namjera darovati mir i spokoj svima koji dolaze k Njemu po kruh života. On traži od nas da ispunimo samo one dužnosti koje će naše stope dovesti na vrhunce blaženstva koje neposlušni nikada neće doseći. Istinski sretan život možemo imati samo s Kristom, nadom slave. {50}
   Mnogi se pitaju: “Kako da se predam Bogu?” Želite Mu se predati, ali vam nedostaje moralne snage, sputani ste sumnjom i vama upravljaju navike grješnog života. Vaša obećanja i odluke nalikuju kulama od pijeska. Ne uspijevate kontrolirati svoje misli, osjećaje i želje. Zbog spoznaje o svojim neispunjenim obećanjima i neodržanim zavjetima gubite povjerenje u vlastitu iskrenost i čini vam se da vas Bog ne može primiti. Ipak, nemojte očajavati. Potrebna vam je istinska snaga volje. Ona je vladajuća sila čovjekove prirode, u njoj leži snaga odluke i moć izbora. Sve ovisi o ispravno usmjerenoj volji. 
   Bog je ljudima dao moć izbora i na njima je da ju iskušaju. Ne možete sami promijeniti svoje srce, ne možete sami predati Bogu svoje osjećaje, ali možete izabrati i odlučiti da Mu služite. Možete Mu predati svoju volju, a Bog će tada djelovati u vama da poželite biti u skladu s Njegovom voljom. Na taj će način cijelo vaše biće biti dovedeno pod kontrolu Kristova Duha. Vaši će osjećaji biti usredotočeni na Krista, vaše će misli biti u suglasju s Njim. 
  Želja da budemo dobri i sveti ispravna je sama po sebi, no ako se zaustavimo samo na tome, ako samo imamo dobre želje, to nam ništa neće koristiti. Mnogi su se nadali da će jednom postati kršćani, i željeli su biti kršćani, a ipak će biti zauvijek izgubljeni jer nisu predali svoju volju Bogu; njihov životni izbor nije bio kršćanstvo - nisu donijeli odluku da će biti kršćani. {51}
   Ispravnim vježbanjem volje u našem se životu može dogoditi potpuna promjena. Predajući svoju volju Kristu, povezujemo se sa silom koja je moćnija od svake druge sile i moći. Dobit ćemo snagu s neba da ostanemo postojani. Na taj ćemo način, predajući se neprestano Bogu, moći živjeti novim životom, životom vjere.