4. Priznanje grijeha

“Tko skriva svoje grijehe, nema sreće, a tko ih ispovijeda i odriče ih se, milost nalazi.” (Priče Salomonove 28:13) {40}
   Uvjeti pod kojima možemo zadobiti Božju milost jednostavni su, pravedni i razumni. Gospod ne traži od nas nikakve mučne ili teške postupke kako bismo dobili oprost grijeha. Ne moramo polaziti na duga i zamorna hodočašća ni vršiti mučne pokore da bismo preporučili dušu Bogu ili da bismo ispaštali za svoje grijehe. Milost će dobiti onaj tko prizna svoje grijehe i ostavi ih. 

   Apostol kaže: “Ispovijedajte grijehe jedan drugomu i molite jedan za drugoga da ozdravite.” (Jakov 5:16). Ispo-vjedite svoje grijehe Bogu, jer vam ih samo On može oprostiti, a međusobne pogreške ispovijedajte jedni dru-gima. Ako ste uvrijedili svoga prijatelja ili susjeda, dužnost vam je priznati mu svoju krivnju, a njegova je dužnost da vam oprosti. Tada tražite oprost i od Boga, jer je osoba koju ste uvrijedili Božje vlasništvo; vrijeđajući njega sagriješili ste protiv njegova Stvoritelja i Otkupitelja. Tako naš slučaj dolazi pred jedinoga istinskog Posrednika, našega uzvišenog Velikog svećenika “koji je iskušan u svemu kao i mi, samo što nije sagriješio” (Hebrejima 4:15), koji je dirnut osjećajem naše slabosti i koji nas jedini može očistiti od svake nepravde. 
   Oni koji nisu ponizili svoje duše pred Bogom i priznali svoju krivnju, nisu ispunili prvi uvjet da budu primljeni. Ako nismo doživjeli pravo pokajanje, ako nismo u istinskoj poniznosti duše i slomljena duha priznali svoje grijehe, omrznuli na svoju nepravednost i napustili ju, nikada nismo istinski zatražili oproštaj grijeha; a ako ga nikada nismo tražili, nikada nismo ni našli mir u Bogu. Jedini razlog zbog kojega ne dobivamo oprost od grijeha jest taj što nismo spremni poniziti svoje srce i ispuniti uvjete Riječi istine. U Svetom pismu imamo izričite upute o tome. Priznanje grijeha, bilo javno ili osobno, mora biti iskreno i čovjek to mora učiniti slobodnom voljom. Ono se ne smije iznuditi od grješnika. Ne smije se učiniti lakomisleno ili nehajno niti se na priznanje smije prisiliti one koji nisu svjesni užasavajuće naravi grijeha. Priznanje koje proizlazi iz dna duše pronaći će put do Boga čije je milosrđe neizmjerno. Psalmist kaže: “Blizu je Jahve onima koji su skršena srca, a klonule duše spašava.” (Psalam 34:18) {41}
   Istinsko priznanje uvijek ima posebno obilježje: svaki se grijeh priznaje pojedinačno. Ima takvih grijeha koje možemo priznati samo Bogu. Postoje i pogreške koje trebamo priznati onim osobama koje su zbog njih pretrpjele neku štetu, ali ima i javnih grijeha koje treba javno priznati. No svako priznanje treba biti posve određeno i odnositi se na konkretan grijeh koji smo učinili. 
   U vrijeme Samuela Izraelci su se udaljili i otpali od Boga. Snosili su posljedice svoga grijeha jer su izgubili vjeru u Boga, izgubili iz vida Njegovu moć i mudrost u vođenju izraelske nacije, izgubili povjerenje u Njegovu sposobnost da obrani i opravda svoje djelo. Odbacili su velikog Vladara svemira i poželjeli vladavinu kakvu su imali susjedni narodi. Prije nego što su ponovno našli svoj mir, sasvim su otvoreno priznali: “Jer smo svim svojim grijesima dodali zlo tražeći sebi kralja.” (1. Samuelova 12:19) Morali su, dakle, priznati upravo onaj grijeh koji su spoznali. Njihova nezahvalnost tištala im je dušu i odvajala ih od Boga. 
   Bog neće primiti priznanje bez iskrenog pokajanja i obnove. U životu mora doći do potpune promjene. Sve što vrijeđa Boga mora se ostaviti. To će biti posljedica iskrenog žaljenja zbog učinjena grijeha. Ono što mi moramo učiniti s naše strane jasno nam je rečeno: “Operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite.” (Izaija 1:16,17) “A reknem li bezbožniku: “Umrijet ćeš!”, a on se odvrati od grijeha svojega i stane raditi po zakonu i pravdi; vrati zalog, plati oteto, i stane živjeti po zakonima života, ne čineći bezakonja - živjet će, neće umrijeti!” (Ezekiel 33:15)
   Apostol Pavao, govoreći o pokajanju, kaže: “Pazite samo koliku je gorljivost proizvela u vama ta ista žalost koja je po promisli i volji Božjoj! Štoviše! Koliko opravdavanje! Koliko ogorčenje! Koliki strah! Koliku čežnju! Koliki žar! Koliku kaznu! Svime ste pokazali da ste nedužni.” (2. Korinćanima 7:11) {42}
   Kad grijeh umrtvi moralna osjetila, grješnik ne uviđa mane svoga karaktera niti shvaća svu veličinu zla koje je učinio. Sve dok se ne pokori uvjeravajućoj sili Svetoga Duha, ostat će djelomično slijep za svoj grijeh. Tada njegovo priznanje nije iskreno niti dovoljno ozbiljno i stvarno. Svakom priznanju svoje krivnje grješnik dodaje i neku ispriku kojom opravdava svoj postupak, izjavljujući kako ne bi učinio ovo ili ono da ga na to nisu navele određene okolnosti. {43}
   Nakon što su okusili zabranjen plod, Adama i Evu ispunio je osjećaj stida i straha. Prva njihova pomisao bila je kako opravdati svoj grijeh i izbjeći užas smrtne presude. 
   Kad ga je Bog ispitivao o počinjenom grijehu, Adam je, prebacujući krivnju dijelom na Boga, a dijelom na svoju ženu, odgovorio: “Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo.” Žena je krivnju svalila na zmiju: “Zmija me prevarila, pa sam jela.” (Postanak 3:12,13)
   Zašto si stvorio zmiju? Zašto si dopustio da dođe u Edenski vrt? To je zapravo bio smisao odgovora kojim je Eva prešutno opravdavala svoj grijeh, prebacujući na Boga odgovornost za svoj pad. Duh samoopravdavanja potječe od oca laži i javlja se kod svih Adamovih sinova i kćeri. Takva priznanja nisu potaknuta Božjim Duhom i Bog ih neće primiti. Istinsko pokajanje navest će čovjeka da sam ponese svoju krivnju i prizna ju bez lukavstva ili licemjerja. Poput jadnog carinika, ne podižući oči k nebu, grješnik će uzviknuti: “Bože, milostiv budi meni grješnomu!” Svi koji tako priznaju svoju krivnju bit će opravdani, jer se Isus svojom krvlju zauzima za svaku dušu koja se kaje. 
   Primjeri iskrenog kajanja i istinske poniznosti koje nalazimo u Svetom pismu otkrivaju nam duh priznanja u kojem nema isprike za grijeh ili pokušaja opravdavanja krivnje. Apostol Pavao nije se pokušavao ograditi od svoga grijeha. On ga oslikava najcrnjim bojama, ne pokušavajući umanjiti svoju krivnju: “Kao što sam osobno mnoge svete zatvarao u tamnice, pošto sam na to od velikih svećenika bio ovlašten, tako sam, kad su bili osuđivani na smrt, to odobravao. Po svim sinagogama prisiljavao sam ih, više puta kažnjavanjem, da izgovaraju grdnje protiv Boga i u svome prekomjernom bijesu na njih progonio sam ih čak u tuđe gradove.” (Djela 26:10,11) Ne oklijeva izjaviti da “Krist Isus dođe na svijet da spasi grješnike. Od njih sam prvi ja.” (1. Timoteju 1:15) {44}
   Ponizno i slomljeno srce, ispunjeno iskrenim kajanjem, cijenit će Božju ljubav i žrtvu na Golgoti. I, kao što sin priznaje krivnju voljenom ocu, tako će i istinski pokajnik iznijeti sve svoje grijehe pred Boga. A napisano je da “ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je On i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” (1. Ivanova 1:9)