Luka 16:1-9

Krist je došao u vrijeme kad je na Zemlji vladala izrazita svjetovnost. Ljudi su vječne interese podredili prolaznima, nebesko ovozemaljskim poslovima. Iluzije su držali stvarnošću, a stvarnost iluzijom. Nisu vjerom gledali nevidljivi svijet. Sotona im je prikazivao ovozemaljske stvari kao jedino privlačne i apsolutne, a oni su podlegli njegovim kušnjama.

Luka 10:25-37

U Židova je pitanje: "Tko je moj bližnji" bilo predmet beskrajnih rasprava. Ništa nije bilo sporno kad su bili u pitanju neznabošci ili Samarijanci; oni su bili stranci i neprijatelji. Ali kako praviti razliku u vlastitom narodu i među različitim društvenim klasama? Koga svećenik, rabin i starješina trebaju smatrati svojim bližnjim? Cijeli su život proveli vršeći brojne obrede kako bi se očistili. Smatrali su kako bi ih dodir s neukom i nemarnom svjetinom tako uprljao da bi trebali proći kroz zamorne obrede kako bi se očistili. Zar su te "nečiste" trebali smatrati svojim bližnjima?

Matej 19:16-30; 20:1-16; Marko 10:17-31; Luka 18:18-30

Židovi su gotovo bili izgubili iz vida istinu o besplatnoj Božjoj milosti. Rabini su naučavali da se Božja milost mora zaraditi. Nadali su se da će svojim djelima zaslužiti nagradu pravednika i stoga je njihovo bogoštovlje bilo protkano duhom gramzljivosti i plaćeništva. Čak ni Kristovi učenici nisu se bili posve oslobodili tog duha, pa se Spasitelj koristio svakom prilikom da im ukaže na njihovu zabludu. Neposredno prije nego što je ispričao usporedbu o radnicima koji su čekali posao, zbio se jedan događaj koji mu je omogućio da izloži svojim slušateljima ispravna načela.