27 "Tko je moj bližnji?"

Luka 10:25-37

U Židova je pitanje: "Tko je moj bližnji" bilo predmet beskrajnih rasprava. Ništa nije bilo sporno kad su bili u pitanju neznabošci ili Samarijanci; oni su bili stranci i neprijatelji. Ali kako praviti razliku u vlastitom narodu i među različitim društvenim klasama? Koga svećenik, rabin i starješina trebaju smatrati svojim bližnjim? Cijeli su život proveli vršeći brojne obrede kako bi se očistili. Smatrali su kako bi ih dodir s neukom i nemarnom svjetinom tako uprljao da bi trebali proći kroz zamorne obrede kako bi se očistili. Zar su te "nečiste" trebali smatrati svojim bližnjima?

Na to pitanje Krist je odgovorio u priči o milostivom Samarijancu. Pokazao je da naš bližnji nije samo onaj tko pripada našoj crkvi ili vjeri. To nema veze s klasnom razlikom, bojom kože ili narodnošću. Naš bližnji je svaka osoba kojoj je potrebna naša pomoć. Naš bližnji je svaka duša koju je neprijatelj ranio i povrijedio. Naš bližnji je svatko tko je Božje vlasništvo. (376)

Krist je ispričao usporedbu o milostivom Samarijancu potaknut pitanjem koje mu je uputio jedan zakonoznanac. Dok je Spasitelj naučavao, "gle, neki zakonoznanac usta i, da ga iskuša, upita: "Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?" Na to pitanje potaknuli su ga farizeji nadajući se da će uhvatiti Krista u riječima i sada su nestrpljivo čekali Njegov odgovor. No Spasitelj nije ulazio u polemike. Zatražio je odgovor od onoga koji Mu je i uputio pitanje. "U Zakonu što piše?", upitao gaje, "Kako čitaš?" Židovi su još uvijek optuživali Isusa da se olako odnosi prema zakonu danom na Sinaju, pa je On stoga pitanje o spasenju skrenuo na držanje Božjih zapovijedi.

Zakonoznanac odgovori: "Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!" Reče mu na to Isus: "Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš."

Zakonoznanac nije bio zadovoljan stajalištem i djelima farizeja. Proučavao je Sveto pismo ne bi li dokučio njegovo pravo značenje. Bio je životno zainteresiran za to pitanje pa je iskreno pitao: "Što mi je činiti?" Odgovarajući na Isusovo pitanje u vezi sa zahtjevima zakona, zanemario je masu obrednih i ritualnih propisa smatrajući ih nevažnima, te iznio dva velika načela o kojima ovisi sav zakon i proroci. Pohvalivši njegov odgovor Spasitelj je pobijedio rabine. Nisu Ga mogli osuditi što je potvrdio da je odgovor jednog tumača zakona ispravan.

"To čini i živjet ćeš," rekao je Krist. U svojim poukama uvijek je predstavljao zakon kao božansku cjelinu, pokazujući daje nemoguće držati jednu zapovijed, a drugu kršiti, jer se kroz cijeli zakon provlači isto načelo. Sudbina čovjeka bit će odlučena po tome je li održao sav Božji zakon. (377)

Krist je znao da se nitko ne može pokoravati zakonu vlastitom snagom. Želio je navesti zakonoznanca na jasnije i dublje istraživanje kako bi pronašao istinu. Zakon možemo držati jedino ako prihvatimo Kristove zasluge i Njegovu milost. Vjerovanje u žrtvu pomimicu za grijeh osposobljava pale ljude da ljube Boga cijelim svojim srcem, a svoje bližnje kao same sebe.

Zakonoznanac je znao da nije držao ni prvih četiri ni zadnjih šest zapovijedi. Bio je u to osvjedočen kroz Kristova pitanja, ali umjesto da prizna svoj grijeh, pokušao se opravdati. Umjesto da prizna istinu, nastojao je pokazati kako je teško ispuniti zahtjeve zakona. Nadao se kako će time izbjeći osudu i opravdati se u očima naroda. Spasiteljeve riječi pokazale su da je njegovo pitanje bilo nepotrebno kad je mogao na njega odgovoriti. Usprkos tome postavio je još jedno pitanje: "Atkoje moj bližnji?" (378)

Krist se ni ovaj put nije dao uvući u raspravu. Odgovorio je na to pitanje ispričavši jedan događaj koji je još uvijek bio živ u pamćenju Njegovih slušatelja. "Čovjek neki," reče, "silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva." Na putu od Jeruzalema do Jerihona putnici su morali proći kroz jedan dio judejske pustinje. Put je vodio kroz surov stjenovit klanac u kome su se zadržavali razbojnici, pa je tu često dolazilo do nasilja. Tako su napali i ovog putnika, oteli mu sve što je imao i ostavili ga polumrtva kraj puta. I dok je on tako ležao, putem je prošao svećenik. Vidio je ranjena i izubijana čovjeka koji je ležao sav u krvi, ali mu nije pružio pomoć. "Vidje ga i zaobiđe." Pojavio se i levit. Znatiželjno se zaustavio da vidi što se dogodilo i pogledao jadnika koji je ležao. Točno je znao što treba učiniti, ali to nije bila nimalo ugodna dužnost. Poželio je da nikada nije prošao tim putem, jer u tom slučaju ne bi bio vidio ranjenog čovjeka. Uvjerio je samog sebe kako No Samarijanac, prolazeći tim istim putem, ugleda jadnika i učini ono što su ostali odbili učiniti. Nježno i ljubazno pobrine se za ranjenika. "Vidje ga, sažali se, pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: 'Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.'" I svećenik i levit gradili su se pobožnima, ali je samo Samarijanac pokazao da je doista obraćen. Ni njemu nije bilo ništa lakše izvršiti tu dužnost nego li svećeniku ili levitu, ali je to ipak učinio, dokazavši da je duhom i djelima u suglasju s Bogom.(379)

Iznoseći ovu pouku Krist je izravno i vrlo jasno predočio načela Božjeg zakona, pokazavši svojim slušateljima da su ih propustili provesti u život. Njegove su riječi bile tako oštre i nedvosmislene da nisu ostavile slušateljima mogućnost da se spore oko njih. Zakonoznanac nije u ovoj pouci našao ništa što bi mogao kritizirati. Nestalo je predrasuda koje je imao prema Kristu, no još uvijek nije u dovoljnoj mjeri nadvladao svoju nacionalnu netrpeljivost prema Samarijancima da bi milosrdnog čovjeka nazvao po njegovoj narodnosti. Kad gaje Krist upitao: "Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?", on odgovori: "Onaj koji mu iskaza milosrđe."

"Nato mu reče Isus: "Idi pa i ti čini tako!" Pokaži isto nježno milosrđe prema onima koji su u nevolji! Time ćeš dokazati da držiš cijeli zakon. Velika razlika između Zidova i Samarijanaca potjecala je iz njihova različitog vjerovanja. Imali su naime različito mišljenje o tome u čemu se sastoji istinsko bogoštovlje. Farizeji nisu imali ni jednu dobru riječ za Samarijance, već su ih obasipali najgorim kletvama. Nesnošljivost između Židova i Samarijanaca bila je tako velika da je Samarijanki bilo čudno kad ju je Krist zamolio vode. "Kako ti, Židov," reče ona, "išteš piti od mene, Samarijanke?" "Jer," dodaje evanđelist, "Židovi se ne druže sa Samarijancima." Ivan 4:9. A kad su Židovi, ispunjeni ubilačkom mržnjom, pokušali kamenovati Krista u hramu, nisu mogli naći goru pogrdu kojom bi izrazili svoju mržnju prema Njemu od riječi: "Ne kažemo li pravo da si ti Samarijanac i da imaš zloduha?" Ivan 8:48. Pa ipak, svećenik i levit nisu učinili upravo ono što im je Gospod stavio u dužnost, nego su ostavili svog sunarodnjaka, prepustivši ga brizi omrznutog i prezrenog Samarijanca.(380)

Samarijanac je izvršio zapovijed: "Ljubi bližnjega svojega kao samog sebe", pokazavši tim svojim postupkom da je pravedniji od onih koji su ga osuđivali. Riskirajući vlastiti život, postupio je prema ranjeniku kao prema svome bratu. Taj Samarijanac predstavlja Krista. Naš Spasitelj pokazao je prema nama ljubav koja se ne može mjeriti s ljudskom ljubavlju. Kad smo bili ranjeni i na samrti, smilovao se na nas. Nije prošao kraj nas niti nas ostavio da propadnemo, bespomoćni i bez nade. Nije ostao u svom svetom i sretnom domu, kao miljenik svih nebeskih bića već je, vidjevši našu nesreću, preuzeo naš slučaj, poistovjetivši svoje interese s interesima čovječanstva. Umro je da bi spasio svoje neprijatelje. Molio se za svoje ubojice. Ukazujući na svoj primjer, Krist kaže svojim sljedbenicima: "Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge"; "Kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge." Ivan 15:17; 13:34. (381)

Svećenik i levit trebali su, po Božjoj odredbi, služiti u hramu. Sudjelovanje u toj službi bila je velika prednost i čast, pa su svećenik i levit smatrali kako je ispod njihova dostojanstva pomoći nekom nepoznatom patniku koji je ležao kraj puta. Time su propustili posebnu priliku, koju im je Bog dao kao svojim predstavnicima, da budu na blagoslov svojim bližnjima.

Mnogi danas čine sličnu grešku. Dijele svoje dužnosti na dvije vrste: na jednoj strani su velike stvari koje zahtijeva Božji zakon, a na drugoj takozvane "sitnice" kod kojih se zanemaruje zapovijed "Ljubi bližnjega svojeg kao samoga sebe." Te dužnosti prepuštene su slučajnosti i ovise o njihovoj trenutnoj volji i naklonosti. Takvim ponašanjem ostavljaju tamnu crtu na svojem karakteru i krivo predstavljaju ljudima Kristovu vjeru.

Neki misle da bi bilo poniženje za njih služiti napaćenom čovječanstvu. Mnogi ravnodušno i s prezirom gledaju na one koji su razrušili hram svoje duše. Drugi pak ne pomažu siromasima iz nekih drugih razloga. Vjeruju kako je njihov rad za Krista nešto tako važno i uzvišeno da ne mogu zastati kako bi vidjeli što je potrebno onima koji su jadni, siromašni i u nevolji. Može se čak dogoditi da u tom svojem, kako si oni umišljaju, uzvišenom radu, tlače siromašne, stavljajući ih u težak položaj, zakidajući ih za njihova prava ili ne mareći za njihovu neimaštinu. Pritom misle kako sve to mogu opravdati time što, kako vjeruju, rade na promicanju Kristova djela. (382)

Mnogi vide kako se njihova braća ili bližnji očajnički bore s nepovoljnim okolnostima, ali im nimalo ne pomažu iako se nazivaju kršćanima, a možda čak dođu na pomisao kako svojom hladnom sebičnošću predstavljaju Krista. I dok tako oni, koji kažu da su Gospodnje sluge, ne rade s Gospodom, svojim bližnjima u velikoj mjeri uskraćuju Božju ljubav koja je preko njih trebala teći u njihova srca i vraćati se natrag k Bogu kroz njihove hvalospjeve i izraze zahvalnosti. Time je Bog zakinut za slavu koja pripada Njegovu svetom imenu, kao i za duše za koje je Krist umro - duše koje On želi dovesti u svoje kraljevstvo kako bi vječno živjele u Njegovoj prisutnosti.

Božanska istina slabo utječe na svijet, a trebala bi vršiti jak utjecaj kroz naša djela. Pukog ispovijedanja vjere ima i previše, ali ono malo vrijedi. Možemo tvrditi da smo Kristovi sljedbenici, možemo govoriti da vjerujemo u svaku istinu zapisanu u Božjoj riječi, ali to našim bližnjima neće donijeti nikakvo dobro ako svoju vjeru ne sprovedemo u svoj svakodnevni život. Naše ispovijedanje vjere može biti uzvišeno do neba, ali njime nećemo spasiti ni sebe ni svoje bližnje ako nismo kršćani. Pravi primjer učinit će više za dobrobit svijeta nego sve naše ispovijedanje vjere.

Sebičnim postupcima ne može se služiti Kristovom djelu, jer ono zastupa potlačene i siromašne. Kristovim sljedbenicima potrebna je nježna Kristova suosjećajnost, duboka ljubav prema onima koje je On toliko cijenio da je dao svoj život da bi ih spasio. Te su duše vrlo dragocjene, beskrajno dragocjenije od bilo koje žrtve koju možemo prinijeti Bogu. Usmjeriti svu energiju na neko naizgled veliko djelo a pritom zanemariti siromašne ili izvrnuti pravicu strancu, to nije služba koju Bog može odobriti. (383)

Djelovanjem Svetoga Duha duša se posvećuje i čovjek dobiva Kristovu narav. To je evanđeoska poruka - radosna vijest: Krist u našem životu kao životvomo načelo. To je Kristova milost otkrivena u čovjekovu karakteru i izražena kroz dobra djela. Evanđeoska načela ne mogu se odvojiti od bilo kojeg dijela našeg praktičnog života; u svemu što radimo i proživljavamo u svom kršćanskom životu mora se ogledati Kristov život.

Pobožnost se može temeljiti samo na ljubavi. Nijedan čovjek nema čistu ljubav prema Bogu, ma što on tvrdio, ako ne osjeća nesebičnu ljubav prema svome bratu. No takav duh ne možemo postići ako se trudimo voljeti druge; potrebna nam je Kristova ljubav u srcu. Kad se vlastito ja stopi s Kristom, ljubav će spontano poteći. Savršenstvo kršćanskog karaktera postignuto je kad u nama stalno živi želja da pomažemo drugima i budemo im na blagoslov, kad je srce ispunjeno nebeskim zrakama svjetlosti i kad se to odražava na našem licu.

Srce u kome prebiva Krist ne može biti bez ljubavi. Ako ljubimo Boga jer je On najprije ljubio nas, voljet ćemo i sve one za koje je Krist umro. Ne možemo biti blizu Boga ako nismo blizu ljudima, jer je u Njemu, koji sjedi na prijestolju svemira, spojeno božansko i ljudsko. Ako smo povezani s Kristom, povezani smo i sa svojim bližnjima zlatnim vezama lanca ljubavi i tada će se Kristovo suosjećanje i samilost otkriti i u našem životu. Nećemo čekati da siromašni i nesretni dođu k nama niti će nas trebati moliti da imamo suosjećanja prema bolima drugih. Pomaganje siromašnima i napaćenima bit će nam samo po sebi razumljivo, kao Stoje Krist prirodno činio dobro svugdje gdje bi prošao. (384)

Gdje god postoji ljubav i suosjećanje, gdje god čovjek nastoji donijeti blagoslov drugima i pomoći im, to je znak da tu djeluje Sveti Božji Duh. U mraku neznaboštva, ljudi koji nisu znali za pisani Božji zakon niti su ikada čuli za Kristovo ime, ljubazno su se odnosili prema Božjim slugama i štitili ih uz cijenu gubitka vlastita života. To potvrđuje da je na njihovo srce djelovala božanska sila. Sveti Duh usadio je Kristovu milost u srca ovih neciviliziranih ljudi i pobudio suosjećanje koje se kosilo s njihovom prirodom i odgojem. "Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka" {Ivan 1:9), zasjalo je u njihovoj duši. To svjetlo, ako mu se pokore, vodit će njihove stope u Božje kraljevstvo. (385)

Božja slava otkriva se u podizanju onih koji su pali i tješenju onih koji su žalosni. Gdje god Krist prebiva u srcima ljudi, On će se otkrivati na isti takav način. Gdje god djeluje Kristova vjera, donosit će blagoslov i širiti svjetlost.

Bog ne priznaje nikakve razlike po narodnosti, rasi ili društvenom položaju. On je Stvoritelj cijelog čovječanstva. Svi ljudi po stvaranju potječu od iste obitelji i svi su oni jedno po otkupljenju. Krist je došao srušiti sve zidove podjele i širom otvoriti sva vrata hrama kako bi svaka duša mogla slobodno pristupiti Bogu. Njegova je ljubav toliko široka, tako duboka i tako potpuna da prodire posvuda. Ona oslobađa jadne duše, koje je sotona zaveo svojim obmanama, iz zamke zloga i dovodi ih do Božjeg prijestolja iznad kojeg lebdi duga obećanja.

U Kristu nema "ni Židova ni Grka, nema više ni roba ni slobodnjaka." {Galačanima 3:28) Svi smo jedno i "blizu - po Krvi Kristovoj." (Efežanima 2:13)

Treba čuti svaki poziv ljudi koji pate i pomoći im, ma koje vjere oni bili. Tamo gdje zbog vjerskih razlika postoji nesnošljivost, mnogo se dobra može učiniti osobnim radom. Službom ljubavi mogu se srušiti predrasude i pridobiti duše za Boga.

Moramo suosjećati s tuđim patnjama, problemima i nevoljama, moramo sudjelovati u radostima i brigama visokih i niskih, bogatih i siromašnih. "Zabadava ste dobili," kaže Krist, "zabadava dajte." Matej 10:8. Svuda oko nas su jadne duše koje se nalaze u iskušenju i kojima su potrebne naše suosjećajne riječi i dobra djela. Ima udovica kojima je potrebna naklonost i pomoć. Ima siročadi za koje je Krist rekao svojim sljedbenicima da ih prime kao zavještaj koji im je Bog povjerio. Često se događa da se o njima nitko ne brine. Premda su možda odrpani, neotesani i naizgled neprivlačni u svakom pogledu, oni su ipak Božje vlasništvo. Otkupljeni su uz visoku cijenu i u Božjim očima nisu ništa manje dragocjeni od nas. Članovi su velike Božje obitelji, a kršćani su, kao Njegovi upravitelji, odgovorni za njih. "Njihove duše," kaže Bog, "tražit ću iz vaših ruku." (386)

Grijeh je najveće zlo i stoga moramo sažalijevati grješnika i pomoći mu. No ne može se svakome pristupiti na isti način. Mnogi ljudi skrivaju čežnju svoje duše; njima se najbolje može pomoći ako im se uputi prijateljska riječ ili im se nekim ljubaznim postupkom pokaže da mislimo na njih. Drugi su pak u velikoj nevolji ali to ne vide niti su svjesni strašne praznine u svojoj duši. Mnogi su toliko ogrezli u grijeh da su izgubili pojam o vječnosti i svaku sličnost s Bogom; možda čak i ne znaju da mogu biti spašeni. Nemaju vjere u Boga ni povjerenja u ljude. Mnoge od njih moglo bi se spasiti samo prijateljskom naklonošću. No najprije se treba pobrinuti za njihove osnovne životne potrebe: treba ih nahraniti, oprati i pristojno odjenuti. Kad im tako dokažete svoju nesebičnu ljubav, lakše će povjerovati u Kristovu ljubav.

Mnogi koji griješe stide se svojih loših postupaka. Toliko razmišljaju o njima da su gotovo posve utonuli u beznađe. I za te se ljude trebamo pobrinuti. Kad čovjek mora plivati protiv struje, bujica ga svom silinom tjera unatrag. Pružite mu stoga ruku kao što je naš stariji Brat pružio ruku Petru koji je tonuo. Uputite mu riječi pune nade, riječi koje će mu pružiti sigurnost i pobuditi njegovu ljubav.

Tvoj brat, čija je duša bolesna, treba te, kao što si i ti jednom trebao bratsku ljubav. Treba mu iskustvo nekoga tko je nekoć bio slab kao što je on sada, nekoga tko će suosjećati s njim i pomoći mu. Spoznaja naše vlastite slabosti treba nam pomoći da pružimo pomoć drugome koji je u velikoj nevolji. Nikada ne smijemo proći kraj neke napaćene duše a da joj ne pokušamo pružiti utjehu kojom Bog nas utješava. (387)

Zajedništvo s Kristom i osobni dodir sa živim Spasiteljem osposobljava um, srce i dušu da pobijedi svoju nižu prirodu. Govorite zabludjelom grješniku o svemogućoj ruci koja će ga podići, o neizmjernom Kristovom čovjekoljublju i samilosti koju ima prema njemu. Nije dovoljno da vjeruje u zakon i silu - stvari koje ne znaju za milost i ne slušaju vapaj za pomoć. Grješniku treba topla ruka za koju će se uhvatiti, treba mu povjerenje u srce puno nježnosti. Pomozite mu da misli o tome kako je Bog uvijek uz njega i gleda ga sa sažaljenjem i ljubavlju. Potaknite ga da misli na Očevo srce koje pati zbog ljudskih grijeha, na Očevu ruku koja je još uvijek ispružena prema grješniku, na Očev glas koji govori: "Neka prihvati moju silu i učini mir sa mnom; da, neka učini mir sa mnom." Izaija 27:5.

Ako to činite, uz vas stoji pomoćnik koga ne mogu vidjeti ljudske oči. Anđeli su bili kraj Samarijanca koji se brinuo za ranjenog stranca. Nebeski anđeli stoje i uz sve one koji vrše Božju službu pomažući svojim bližnjima, a tu je i sam Krist koji će surađivati s vama. On je Spasitelj svijeta pod čijim ćete vodstvom postići velike rezultate.

O vjernom vršenju te dužnosti ovisi ne samo dobrobit drugih, nego i vaša vječna sudbina. Krist želi uzdići sve one koji to hoće u zajednicu sa sobom kako bismo mogli biti jedno s Njim kao što je On jedno s Ocem. Dopušta da dolazimo u dodir s patnjama i nesrećama kako bi nas oslobodio naše sebičnosti i razvio u nama osobine svog karaktera: sažaljenje, nježnost i ljubav. Prihvatimo li Njegovu službu, ulazimo u Njegovu školu da bismo se pripremili za Božje stanove. Odbacimo lije, odbacujemo i Njegov nalog, a time se odlučujemo za vječno odvajanje od Njegove prisutnosti. (388)

"Ako budeš mojim putovima hodio i mojih se pridržavao naredaba," kaže Gospod, "dat ću ti pristup među one koji ondje stoje" - dakle u krug anđela koji stoje oko Njegova prijestolja. (Zaharija 3:7.) Surađujući s nebeskim bićima u njihovu radu na Zemlji, pripremamo se za život u njihovu društvu na Nebu. "Službeni duhovi, koji su poslani na službu zbog onih, koji će baštiniti spasenje" (Hebrejima 1:14) - nebeski anđeli - poželjet će dobrodošlicu onima koji su živjeli na zemlji kao što je i Krist živio: ne "da bude služen, već da služi" (Matej 20:28). U tom blaženom društvu otkrit ćemo, na svoju vječnu radost, što je sve sadržano u pitanju: "Tko je moj bližnji?" (389)

  • Pregleda: 105