2. Grješniku je potreban Krist

Kad je Bog stvorio čovjeka, obdario ga je plemenitim osobinama i potpuno uravnoteženim umom. Bio je savršeno biće i u suglasju s Bogom. Misli su mu bile čiste, stremljenja sveta. Ali kroz neposlušnost njegove su se osobine iskvarile, a umjesto ljubavi pojavila se sebičnost. Priroda mu je tako oslabjela kroz grijeh da je postalo nemoguće da se sam, vlastitim snagama, odupre zlu. Postao je zatočenik Sotone i ostao bi to zauvijek da se Bog nije umiješao. Kušač je namjeravao spriječiti ostvarenje Božjeg plana koji je imao stvarajući čovjeka, te svijet ispuniti tugom i beznađem, a zatim sve to zlo prikazati kao rezultat Božjeg stvaranja čovjeka. {19}

   Dok je bio bezgrješan, čovjek je uživao u svom zajedništvu s Bogom u “kome se nalazi sakriveno sve blago mudrosti i znanja.” (Kološanima 2:3) No kad je zgriješio, više nije nalazio zadovoljstvo u svetosti i pokušao se sakriti od Boga. 
  Takvo je još uvijek stanje svakog čovjeka čije srce nije obnovljeno. On ne živi u suglasju s Bogom i ne nalazi zado-voljstvo u zajednici s Njim. Grješnik ne može biti sretan u Božjoj prisutnosti i želi pobjeći iz društva svetih bića. Kad bi mu i bilo omogućeno da dođe u nebo, to za njega ne bi predstavljalo sreću. Duh nesebičnosti koji tamo vlada, gdje svako srce kuca zajedno sa srcem Beskrajne Ljubavi, ne bi naišao na odjek u njegovoj duši. Njegove misli, htijenja i pobude bili bi sasvim suprotni mislima bezgrješnih nebeskih stanovnika. Grješnik bi tamo bio neskladna nota u savršenoj melodiji neba. Nebo bi za njega bilo mjesto mučenja i on bi se želio sakriti pred Onim koji je Svjetlost i središte nebeske radosti. 
   Bog ne isključuje samovoljno zle ljude iz neba; oni se sami isključuju svojom nepodobnošću i neprikladnošću za zajedništvo s Bogom. Božja slava za njih bi bila vatra koja spaljuje. Oni bi priželjkivali smrt, samo da se sakriju od lica Onoga koji je umro da bi ih spasio. 
   Svojim se vlastitim snagama nipošto ne možemo izvući iz ponora grijeha u koji smo utonuli. Naša su srca zla i mi ih ne možemo promijeniti. “Tko će čisto izvući iz nečista? Nitko!” “Zato je težnja tijela neprijateljstvo prema Bogu, jer se ne pokorava Božjem zakonu niti to može.” (Job 14:4; Rim 8:7) 
   Odgoj, kultura, vježbanje volje, ljudski napori, sve to ima svoje značenje u određenim okolnostima, ali ovdje je sasvim nemoćno. Time možemo izvana ispraviti greške u svom ponašanju, ali ne možemo promijeniti srce niti ga očistiti od zlih pobuda. Da bi čovjek promijenio svoj život, ostavio grijeh i posvetio se, mora postojati jedna unutrašnja sila, mora primiti nov život “odozgo”. Ta sila je Krist. Samo njegova milost može oživjeti zamrle duševne sposobnosti i privući ih Bogu i svetosti. {20}
   Spasitelj kaže: “Tko se odozgo ne rodi” - dakle sve dok ne dobije novo srce, nove želje, namjere i pobude koje vode u novi život - čovjek “ne može vidjeti kraljevstva Božjega.” (Ivan 3:3) Pomisao da je potrebno samo razvijati dobro koje se po prirodi nalazi u čovjeku, sudbonosna je zabluda. “Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.” “Ne čudi se što ti rekoh: treba da se odozgo rodite.” (1. Korinćanima 2:14, Ivan 3:7) 
   Za Krista je napisano da u Njemu “bijaše život i život bijaše svjetlo ljudima.” On je to “jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti.” (Ivan 1:4, Dj 4:12) 
   Nije dovoljno samo da spoznamo Božju ljubav kako bismo uvidjeli Njegovu dobrotu i očinsku nježnost. Nije dovoljno samo da shvatimo mudrost i pravednost Njegova zakona i uvidimo da je utemeljen na vječnom zakonu ljubavi. Apostol Pavao sve je to spoznao kad je uzviknuo: “Priznajem u skladu sa Zakonom da je on dobar.” “Zakon je bez sumnje svet, a zapovijed i sveta, i pravedna, i dobra.” No istodobno je, u očaju i duševnom strahu, s gorčinom dodao: “Ja sam tjelesan, prodan u ropstvo grijeha.” (Rimljanima 7:16,12,14). Čeznuo je za čistoćom i pravednošću, koje sam po sebi nije mogao dosegnuti, i uzviknuo: “Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela?” (Rimljanima 7:24) To je isti onaj bolan uzvik koji se oteo iz mnogih srca opterećenih grijehom u svim zemljama i kroz sve vjekove. No svima njima upućuje se samo jedan odgovor: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1:29) {21}
   Božji Duh na različite načine i različitim predodžbama na-stoji ljudima predočiti istinu i objasniti ju onima koji čeznu za oslobođenjem od tereta grijeha. Jakova je, kada je sagriješio prevarivši Ezava i kada je bježao iz očinskog doma, pritiskao osjećaj strašne krivnje. Osamljen i prognan, odvojen od svega što je volio i što je davalo smisao njegovu životu, iznad svega ga je mučio strah da ga je grijeh odvojio od Boga i da ga je Nebo napustilo. 
   Uvečer je tužan legao na golu zemlju, dok su se oko njega prostirali osamljeni brežuljci, a iznad njega nebo osuto zvijezdama. Kad je zaspao, u snu ga obasja čudesna svjetlost. Izgledalo je da se sa zemlje na kojoj je ležao beskrajne ljestve penju sve do nebeskih vrata, a po njima se uspinju i silaze Božji anđeli, dok iz slave odozgo dopire božanski glas donoseći poruku utjehe i nade. Na taj se način Jakovu otkrio Spasitelj, Onaj koji može ispuniti potrebu i čežnju njegove duše. S radošću i zahvalnošću Jakov je shvatio da mu je otkriven put kojim on kao grješnik može ponovno uspostaviti vezu s Bogom. Tajanstvene ljestve iz njegova sna predstavljale su Isusa, jedinog posrednika preko kojega se može uspostaviti veza između Boga i čovjeka. 
   Krist je, u razgovoru s Natanaelom, mislio na taj isti san kad je rekao: “Vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sinom Čovječjim.” (Ivan 1:51) Svojim grijehom čovjek se sam odvojio od Boga; zemlja se odvojila od Neba. Preko bezdana koji se otvorio među njima više se nije moglo saobraćati. Ali po Kristu Zemlja se opet povezala s Nebom. Svojom vlastitom zaslugom Krist je premostio ponor grijeha i omogućio anđelima - nebeskim poslanicima - da održavaju vezu s ljudima. Krist povezuje grješnoga čovjeka, slabog i bespomoćnog, s Izvorom beskrajne moći.
   No uzalud svi ljudski snovi o napretku, uzalud svi napori na uzdizanju čovječanstva ako se zanemari jedini Izvor nade i pomoći za pali ljudski rod. “Svaki dobar dar, svaki savršen poklon dolazi odozgo, od Stvoritelja zvijezda.” (Jakov 1:17) Nema istinske veličine karaktera mimo Njega, a jedini put k Bogu vodi preko Krista. On kaže: “Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.” (Ivan 14:6) {23}
   Božje srce čezne za svojom zemaljskom djecom ljubavlju jačom od smrti. Dajući nam svoga Sina, poklonio nam je u tom jednom daru cijelo nebo. Spasiteljev život i smrt, Njegov zagovor za grješnika, pomoć anđela, posredovanje Svetoga Duha, neprekidna služba nebeskih bića i Otac koji je iznad svega toga i koji sve to prožima - sve je to namijenjeno spasenju čovjeka. 
   Razmišljajmo o toj divnoj žrtvi učinjenoj za nas! Poku-šajmo shvatiti vrijednost truda i energije koju Nebo ulaže da bi privuklo izgubljene ljude i dovelo ih natrag Očevoj kući. Jači poticaji i moćnija sredstva ne mogu se zamisliti. Zar nam neprocjenjiva nagrada za one koji čine dobro - nebesko blaženstvo, društvo anđela, zajedništvo i ljubav Boga i Njegova Sina, usavršavanje i razvoj svih naših sila kroz beskrajne vjekove - nije dovoljan poticaj i ohrabrenje da predamo svoja srca u službu ljubavi našem Stvoritelju i Otkupitelju? 
   Nasuprot tome, u Božjoj riječi predočena nam je i osuda izrečena protiv grijeha, neizbježna kazna, propadanje našeg karaktera, te konačna propast, da bi nas to odvratilo od službe sotoni. {24}
Zar ćemo odbaciti Božje milosrđe? Što bi još Bog mo-gao učiniti za nas? Zauzmimo ispravno stajalište prema Onome koji nas je ljubio čudesnom ljubavlju. Okoristimo se sredstvima koja su nam ponuđena da bismo se preobrazili na Njegovu sliku i ponovno uspostavili izgubljenu vezu s anđelima te sklad i zajedništvo s Ocem i Sinom.