22 Riječi i djela

Matej 21:23-32

"Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: "Sinko, hajde danas na posao u vinograd!" On odgovori: "Neću!" No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: "Evo me, gospodaru!" i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?" Kažu: "Onaj prvi." Matej 21:28-31.

U svojoj propovijedi na Gori Krist je rekao: "Neće svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine!, ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca." Matej 7:21. Dokaz iskrenosti nisu riječi, već djela. Krist ne pita: Što osobito govorite?, već: "Što osobito činite?" Matej 5:47. Kako li duboko značenje imaju Njegove riječi: "Kad to znate, blago vama ako to i činite." Ivan 13:17. Riječi imaju vrijednost samo ako su praćene odgovarajućim djelima. To je pouka Kristove priče o dvojici sinova.

Krist je ispričao ovu usporedbu prigodom svoga zadnjeg posjeta Jeruzalemu, prije svoje smrti. Istjerao je prodavače i kupce iz hrama. Njegov glas odzvanjao je u njihovim srcima pun Božje sile. Zadivljeni i užasnuti, poslušali su Njegovu zapovijed ne opravdavajući se i ne pružajući otpor. (272)

Kad su se svećenici i starješine pribrali od straha i vratili se u hram, našli su Krista kako liječi bolesne i umiruće. Čuli su radosne glasove i pjesme zahvalnice. U hramu su djeca, koju je Isus izliječio, mahala palminim granama i pjevala: "Hosana Sinu Davidovu!" I posve malena djeca tepala su hvalu velikom Liječniku. No sve to nije bilo dovoljno da nadvlada predrasude i ljubomoru svećenika i starješina.

Sljedećeg dana, kada je Krist naučavao u hramu, pristupili su Mu svećenici i narodne starješine i upitali: "Kojom vlašću to činiš? Tko ti dade tu vlast?" Matej 21:23.

Svećenici i starješine imali su neosporne dokaze o Kristovoj moći. Dok je čistio hram od trgovaca, vidjeli su kako Mu lice blista nebeskim autoritetom. Nisu mogli odoljeti sili kojom je govorio. Svojim čudesnim djelima iscjeljenja ponovno je odgovorio na njihova pitanja. Dao im je dokaze svog autoriteta koje nisu mogli pobiti. No njih nisu zanimali dokazi. Svećenici i starješine čekali su da se Isus proglasi Mesijom kako bi mogli krivo protumačiti Njegove riječi i pobuniti narod protiv Njega. Željeli su poništiti utjecaj koji je imao u narodu i na kraju Ga pogubiti.

Isus je znao da neće vjerovati ni Njegovoj vlastitoj tvrdnji da je Krist ako ne mogu u Njegovoj osobi vidjeti Boga ni u Njegovim djelima prepoznati Njegov božanski karakter. Stoga je u svom odgovoru izbjegao reći ono što su oni očekivali te je osudu, koju su oni namjeravali izreći Njemu, prebacio na njih same. "I ja ću vas jedno upitati," reče, "Ako mi na to odgovorite, ja ću vama kazati kojom vlašću ovo činim. Krst Ivanov odakle li bijaše? Od Neba ili od ljudi?" (273)

Svećenici i starješine se zbuniše. "A oni umovahu među sobom: "Reknemo li 'Od Neba', odvratit će nam: 'Zašto mu, dakle, ne povjeravaste?' A reknemo li 'Od ljudi', strah nas je mnoštva. Ta svi Ivana smatraju prorokom." Zato odgovore Isusu: "Ne znamo." I on njima reče: "Ni ja vama neću kazati kojom vlašću ovo činim."

"Ne znamo." Taj odgovor bio je čista laž, ali svećenici su bili svjesni u kakvu su se nezgodnom položaju našli pa se pokušaše zaštititi neistinom. Ivan Krstitelj došao je da bi svjedočio za Onoga čiji su autoritet oni sada dovodili u pitanje. Upućivao je na Njega govoreći: "Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!" Ivan 1:29. Krstio Gaje, a nakon krštenja, dok se Krist molio, otvoriše se nebesa, Božji Duh u obliku goluba spusti se na Njega, a s neba se začuje glas koji je govorio: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao." Matej 3:17.

Sjetivši se kako je Ivan ponovio proročanstva koja su se odnosila na Mesiju, sjetivši se prizora s Isusova kršenja, svećenici i starješine ne usudiše se reći daje Ivanovo krštenje bilo s Neba. Priznaju li daje Ivan bio prorok - a vjerovali su daje bio - kako bi mogli poreći njegovo svjedočanstvo daje Isus iz Nazareta Božji Sin? Nisu mogli ni reći da je Ivanovo krštenje od ljudi jer su se bojali naroda koji je vjerovao da je Ivan bio prorok. I tako su jednostavno rekli: "Ne znamo."

Tada im je Krist ispričao usporedbu o jednom ocu koji je imao dva sina. Kad je otac došao k prvom sinu i rekao mu: "Sinko, hajde danas na posao u vinograd!", sinje rekao kratko i bez oklijevanja: "Neću!" Odbio je poslušati i prepustio se lošem životu i zlom društvu. No kasnije se pokajao i poslušao zapovijed. (274)

Potom se otac obratio drugom sinu istim riječima: "Hajde danas na posao u vinograd!" Sin odgovori: "Evo me, gospodaru!", ali ne ode. U ovoj prispodobi otac predstavlja Boga, a vinograd crkvu. Dvojicom sinova predstavljene su dvije vrste ljudi. Sin koji je odbio poslušati zapovijed i rekao: "Neću!", predstavlja one koji su živjeli u javnom grijehu, koji se nisu pretvarali da su pobožni i koji su otvoreno odbili ograničenja koja nameće Božji zakon i poslušnost koju On traži od čovjeka. No mnogi od njih kasnije su se pokajali i odazvali Božjem pozivu. Kad su čuli evanđeoski poziv u poruci Ivana Krstitelja: "Pokajte se jer se približilo nebesko kraljevstvo," pokajali su se i priznali svoje grijehe. (Matej 3:2.) (275)

Sin koji je rekao: "Evo me, gospodaru!", a ipak nije otišao, predstavlja karakter farizeja. Židovske su vođe bile nepopravljive i samodovoljne, poput tog sina u priči. Vjerski život židovskog naroda pretvorio se u praznu formu. Kad je Božji glas objavio zakon na brdu Sinaj, sav se narod obvezao na poslušnost. Rekoše: "Evo me, gospodaru!", ali nisu tako postupili. Kad je Krist osobno došao iznijeti im načela zakona, odbacili su Ga. Krist je dao židovskim vođama svoga vremena obilje dokaza o svom božanskom autoritetu i moći, no premda su bili osvjedočeni, nisu prihvatili dokaze. Pokazao im je da i dalje ne vjeruju jer nemaju onaj duh koji vodi k poslušnosti. "Tako ukidate zapovijed Božju zbog svoje predaje. . . . No zaludu me poštuju učeći nauke - ljudske zapovijedi", rekao im je. Matej 15:6, 9.

Ispričavši im prispodobu o dvojici sinova, Krist se obrati svojim slušateljima, među kojima je bilo književnika i farizeja, s pitanjem: "Koji od te dvojice izvrši volju očevu?" Oni odgovoriše ne razmišljajući: "Onaj prvi." Nisu ni bili svjesni da su sami sebi izrekli osudu. Tada začuše Kristove riječi: "Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete." (276)

Ivan Krstitelj došao je propovijedajući istinu; zahvaljujući njegovu propovijedanju grješnici se osvjedočiše i obratiše. Oni će ući u nebesko kraljevstvo prije onih koji u svojoj samopravednosti ne poslušaše ozbiljnu opomenu. Carinici i bludnice bili su neznalice, ali su ovi učeni ljudi znali put istine pa ipak su odbili ići stazom koja vodi u Božji Raj. Istina koja im je trebala biti miris života za život, postala je miris smrti za smrt. Otvoreni grješnici, koji su prezirali sami sebe, primili su krštenje od Ivana, no ovi su vjerski učitelji bili licemjeri. Njihova vlastita tvrdokorna srca sprječavala su ih da prihvate istinu. Odupirali su se uvjeravanjima Svetog Duha i odbili poslušnost Božjim zapovijedima.

Krist im nije rekao: Vi ne možete ući u nebesko kraljevstvo, ali im je pokazao da su sami stvorili prepreku koja im onemogućuje ulazak. Vrata su još uvijek bila otvorena za ove židovske vođe i poziv je još uvijek vrijedio. Krist je žarko želio da se osvjedoče i obrate. (277)

Židovski svećenici i starješine provodili su život obavljajući vjerske obrede koje su smatrali odviše svetima da bi se bavili svjetovnim poslovima i stoga se smatralo da vode život sasvim posvećen vjeri. No svoje su obrede obavljali da bi ih vidjeli ljudi i da bi mislili kako su oni silno pobožni. Tvrdeći da su poslušni, zapravo su odbijali poslušnost Bogu. Oni sami nisu bili izvršitelji istine koju su tvrdili da naučavaju druge.

Krist je rekao da je Ivan Krstitelj bio jedan od najvećih proroka te pokazao svojim slušateljima da su imali dovoljno dokaza kako je Ivan bio Božji glasnik. Riječi ovog propovjednika u pustinji imale su veliku silu. Svoju je poruku objavljivao smiono, koreći grijehe svećenika i starješina i tražeći od njih da vrše djela dostojna nebeskog kraljevstva. Ukazivao im je na njihovo grješno preziranje Očeva autoriteta jer su odbijali raditi ono što je On tražio do njih. Nije dopuštao nikakvu nagodbu s grijehom i mnogi su se odrekli svoje pokvarenosti.

Da je tvrdnja židovskih vođa bila istinita, primili bi Ivanovo svjedočanstvo i prihvatili Isusa kao Mesiju. Ali oni nisu pokazivali plodove kajanja i pravednosti, a baš oni koje su prezirali, bili su prije njih na putu u Božje kraljevstvo.

Sin koji je rekao: "Evo me, gospodaru!", predstavljao se vjernim i poslušnim, ali je vrijeme pokazalo da ono što je tvrdio nije bila istina. Nije imao prave ljubavi prema svome ocu. Tako su se i farizeji hvalili svojom svetošću, ali kad su bili stavljeni na kušnju, pokazalo se daje nemaju. Kad im je to bilo u interesu, vrlo su se strogo pridržavali onoga što je zakon zahtijevao, ali kad se poslušnost tražila od njih samih, vještim su mudrovanjima osporili zahtjeve Božjih propisa. Krist je rekao za njih: "Ali ne činite što oni čine; jer govore, a ne čine." Mat ej 23:3. Nisu imali istinske ljubavi ni prema Bogu ni prema čovjeku. Bog ih je pozvao da budu Njegovi suradnici u prenošenju blagoslova svijetu, no dok su na riječima prihvatili poziv, svojim su djelima odbili poslušati. Uzdali su se u sebe i hvalisali svojom dobrotom, ali su Božje zapovijedi omalovažavali. Odbili su vršiti posao koji im je Bog odredio, i zbog njihovih prijestupa Gospod je imao namjeru prekinuti s tim nepokornim narodom. (278)

Samopravednost nije istinska pravednost; oni koji su joj skloni bit će ostavljeni da snose posljedice svoje kobne obmane. Mnogi danas tvrde da se pokoravaju Božjim zapovijedima, ali u njihovim srcima nema Božje ljubavi koju bi trebali prenositi drugima. Krist ih poziva da se udruže s Njim u radu na spašavanju svijeta, ali oni se zadovoljavaju time da kažu: "Evo me, gospodaru!", ali ne odlaze. Ne surađuju s onima koji vrše Božju službu. Lijeni su i, poput nevjernog sina, daju lažna obećanja Bogu. Učinivši svečani zavjet i pristupivši crkvi, obvezali su se da će primiti Božju riječ i pokoravati joj se te da će vršiti Božju službu, ali ne postupaju tako. Riječima tvrde da su Božji sinovi, ali svojim životom i karakterom poriču to srodstvo. Ne pokoravaju se Božjoj volji i zapravo žive u laži.

Naizgled se drže svog obećanja poslušnosti Bogu kad to ne zahtijeva nikakvu žrtvu. No kad se traži samoodricanje i samopožrtvovnost, kad vide da bi trebalo ponijeti križ, povlače se. Na taj način osjećaj dužnosti slabi, a svjesno prestupanje Božjih zapovijedi prelazi im u naviku. Uhom možda i slušaju Božju riječ, ali sile duhovnog poimanja nestalo je. Srce je otvrdnulo, a savjest otupjela.

Nemojte misliti da služite Kristu samo zato što ne pokazujete otvoreno neprijateljstvo prema Njemu. Time obmanjujete svoju vlastitu dušu. Zadržavajući ono što nam je Bog dao da koristimo u službi Njemu - radilo se to o vremenu, novcu ili bilo kojem drugom daru koji nam je povjerio - mi zapravo radimo protiv Njega. (279)

Sotona se koristi nehajnošću i nemarom onih koji se smatraju kršćanima kako bi ojačao svoje pozicije i pridobio duše za sebe. Mnogi koji misle da su ipak na Kristovoj strani iako ne rade aktivno za Krista, omogućuju neprijatelju da prvi zauzme položaj i tako stekne prednost. Time što nisu marljivo radili za svog Učitelja, što nisu izvršili dužnost koju su trebali izvršiti ni govorili ono što su trebali govoriti, omogućili su sotoni da zavlada dušama koje su mogle biti pridobivene za Krista.

Nikada nećemo biti spašeni ako smo nemarni i lijeni. Istinski obraćena osoba ne može voditi beskoristan život. Ne možemo biti jednostavno odneseni u Nebo; ni jedna lijenčina neće tamo doći. Ako se svim silama ne borimo da steknemo pravo na ulazak u nebesko kraljevstvo, ako se marljivo ne trudimo naučiti zakone koji tamo vladaju, nismo spremni za boravak na tom svetom mjestu. Oni koji odbijaju surađivati s Bogom na Zemlji, neće surađivati s Njim ni na Nebu. Bilo bi opasno takve ljude pustiti u Nebo.

Više ima nade za carinike i grješnike nego za one koji znaju Božju riječ, ali joj se ne žele pokoriti. Onaj tko vidi sebe kao grješnika i zna da nema tog ogrtača kojim bi mogao pokriti svoj grijeh, tko zna da stoji pred Bogom pokvarene duše, tijela i duha, taj se uplaši da će biti zauvijek isključen iz Neba. Shvaća daje bolestan i traži ozdravljenje od velikog Liječnika koji je rekao: "Tko dođe k meni, sigurno ga neću izbaciti van." Ivan 6:37. Takve ljude Gospod može upotrijebiti kao radnike u svom vinogradu.

Krist u svojoj priči nije osudio sina koji je neko vrijeme odbijao poslušati očevu zapovijed, ali ga nije ni pohvalio. Ljudi koji postupaju kao prvi sin u priči, odbijajući poslušnost, ne zaslužuju pohvalu za svoj stav. Njihova se iskrenost ne smije smatrati nekakvom vrlinom. Da je ta njihova iskrenost posvećena istinom, bili bi odvažni svjedoci za Krista, ali budući da su grješnici, takva iskrenost je uvredljiva i drska i graniči sa svetogrđem. Činjenica da nije licemjer ne čini ga ništa manjim grješnikom. Kad Sveti Duh takne srce, moramo se odmah odazvati. Kad čujemo poziv: "Hajde danas na posao u vinograd!", nemojmo ga odbiti. "Danas, ako glas njegov čujete, neka ne otvrdnu srca vaša!" Hebrejima 4:7. Opasno je odgađati s odazivanjem jer nam poziv možda nikada više neće biti upućen. (280)

Neka se nitko ne zavarava da će s vremenom lako moći ostaviti grijehe koje sada gaji. To nije tako. Svaki grijeh slabi karakter i jača naviku, a ishod toga je tjelesna, duševna i moralna izopačenost. Možete se pokajati zbog zla koje ste učinili i krenuti ispravnim putem, ali zbog ustaljene navike i dugotrajne prisnosti sa zlom bit će vam teško razlikovati dobro od zla. Sotona će vas stalno napadati preko tih duboko ukorijenjenih loših navika.

Zapovijed: "Hajde danas na posao u vinograd!", provjera je iskrenosti koja će doći na svakog čovjeka. Hoće li njegova djela biti tako dobra kao što je dobar na riječima? Hoće li osoba kojoj je upućen poziv upotrijebiti sve svoje znanje radeći vjerno i nesebično za Gospodara vinograda?

 Apostol Petar uči nas na koji način trebamo raditi: "Punina vam milosti i mira," kaže, "po spoznaji Boga i Isusa, Gospodina našega! Doista, po spoznaji njega, koji nas pozva slavom svojom i krepošću, božanska nas je snaga njegova obdarila svime za život i pobožnost. Time smo obdareni dragocjenim, najvećim obećanjima da po njima postanete zajedničari božanske naravi umakavši pokvarenosti koja je u svijetu zbog požude. (281) Zbog toga svim marom prionite: vjerom osigurajte krepost, krepošću spoznaje, spoznanjem uzdržljivost, uzdržljivošću postojanost, postojanošću pobožnost, pobožnošću bratoljublje, bratoljubljem ljubav." 2. Petrova 1:2-7.

Ako vjerno njegujete vinograd svoje duše, Bog će vas učiniti svojim suradnicima. Radit ćete ne samo za sebe, već i za druge. Prikazujući crkvu kao vinograd, Krist nas ne uči da svoju naklonost i svoj trud trebamo ograničiti samo na one koji su s nama u crkvi. Gospodnji vinograd treba proširiti, i to po cijelome svijetu. Kad nas Bog blagoslovi spoznajom i svojom milošću, trebamo i druge naučiti kako se treba brinuti za dragocjene biljke. Na taj način ćemo širiti Božji vinograd. Bog želi vidjeti dokaze naše vjere, ljubavi i strpljivosti. Želi vidjeti koristimo li sve duhovne prednosti koje smo dobili da postanemo sposobni radnici u Njegovu vinogradu na Zemlji, kako bismo mogli ući u Božji Raj, onaj Eden iz kojeg su Adam i Eva istjerani zbog grijeha.

Bog je svome narodu poput oca i kao otac traži od nas da Mu vjerno služimo. Pogledajmo samo Kristov život! Kao prvi među sinovima čovječjim, On služi svome Ocu i stoga je primjer kakav treba biti svaki sin. I danas Bog traži od svakog ljudskog bića poslušnost nalik Kristovoj; On je služio svome Ocu dragovoljno, iz ljubavi. "Volju tvoju činiti, Bože moj, meni je slast," rekao je, "zakon tvoj nosim u srcu." Psalam 40:8. Kako bi izvršio zadaću radi koje je došao, nijednu žrtvu nije smatrao prevelikom, ni jedan napor preteškim. S dvanaest godina rekao je: "Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?" Luka 2:49. Čim je čuo poziv, počeo je s radom. "Moja se hrana sastoji u tom," reče, "da vršim volju Onoga koji me poslao i dovršim Njegovo djelo." Ivan 4:34. (282)

Na isti način i mi trebamo služiti Bogu, jer služi Mu samo onaj koji je do kraja poslušan. Svi koji žele biti Božji sinovi i kćeri moraju surađivati s Bogom, s Kristom i s nebeskim anđelima. To je ispit na koji je stavljena svaka duša. Gospod kaže onima koji Mu vjerno služe: "Moji će biti, moja stečevina - govori Jahve nad Vojskama. U Dan koji spremam bit ću im milostiv kao stoje milostiv otac sinu koji mu služi." Malahija 3:17.

Bog u svojoj providnosti dopušta da na ljude dolaze kušnje kako bi im dao priliku da razviju karakter. Tako provjerava jesu li poslušni Njegovim zapovijedima ili nisu. Dobrim djelima ne možemo kupiti Božju ljubav, ali ona otkrivaju imamo li mi Božju ljubav. Podredimo li svoju volju Bogu, nećemo činiti dobra zato da zaradimo Božju ljubav, već ćemo primiti Njegovu ljubav u srce kao besplatan dar i iz ljubavi prema Njemu rado ćemo se pokoravati Njegovim zapovijedima.

Danas na svijetu postoje samo dvije grupe ljudi; i na nebeskom sudu priznat će se postojanje samo dviju grupa - to su oni koji krše Božji zakon i oni koji mu se pokoravaju. Krist provjerava našu vjernost ili nevjemost na sljedeći način: "Ako me ljubite," kaže On, "držat ćete moje zapovijedi... Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi. A tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj, i ja ću ga ljubiti i objaviti mu samog sebe... Tko mene ne ljubi, ne drži mojih riječi. Riječ koju slušate nije moja, već od Oca koji me posla." "Ostat ćete u mojoj ljubavi ako budete vršili moje zapovijedi, kao što sam ja vršio zapovijedi Oca svog te ostajem u Njegovoj ljubavi." Ivan 14:15- 24; 15:10. (283)

  • Hits: 1919