Svjetski moralni kompas (I)

UVOD

“Kad su temelji porušeni, što može učiniti pravednik?” - Psalam 11:3 Ovo je duboko i zbunjujuće pitanje, koje je David uputio Bogu, sebi, ali i svim promišljenim muškarcima i ženama koji će ikada čitati njegove Psalme. Proučavajući dramatični kolaps samih temelja morala i društvenog poretka u Izraelskoj naciji, David je bio u velikoj tuzi i ozbiljno zabrinut.

Kad potres, klizište ili eksplozija uzdrmaju temelje građevine, cijela struktura koja je podignuta na tim temeljima je u opasnosti od raspadanja i urušavanja. S velikom bojazni svjedočimo u svojem vremenu o tome kako tektonske sile zlog podrijetla potresaju temelje moralnog poretka na kojem se gradila i na kojem je tisućljećima stajala cijela struktura kršćanskog društva i zapadne civilizacije.

U ovom članku želimo ukratko istražiti podrijetlo suvremenog pogleda na svijet koji se proširio zapadnim svijetom u nekoliko posljednjih desetljeća, uzrokujući veliku pukotinu u njegovim temeljima. Također želimo otkriti utjecaj ovog pogleda na svijet, na ljudsko društvo i usporediti taj utjecaj sa standardima ljudskog ponašanja koje je uspostavio naš Stvoritelj. Kao što ćemo ubrzo istaknuti, najdestruktivnije pojave ove uznemirujuće filozofije su se pojavile u drugoj polovici 20. stoljeća. Vidljivo iskazivanje nebiblijskih pogleda na svijet mogu se pronaći u modernom konceptu braka i obiteljskog života i u načinu na koji muškarci i žene našeg doba gledaju na rod i seksualnost. Izazovi s kojima se susreću suvremeni kršćani, posebno mlade generacije, nisu viđeni ranije. Ovi izazovi zahtijevaju pažljivo istraživanje u svjetlu božanskog otkrića, ali također i spremnost od strane promatrača da se preda vodstvu Svetog Duha.

„ Tvrdnja o poznavanju isključive, apsolutne istine u modernom dobu znači biti kriv za „politički“ najteži grijeh, grijeh „isključivosti“. “

BIBLIJSKI TEMELJI SPOLNOG IDENTITETA, BRAKA I OBITELJI

Nećemo moći razumjeti razmjer promjena koje su se dogodile u nekoliko posljednjih desetljeća ako prvo ne razumijemo originalni nacrt koji je čovječji Tvorac postavio za ljudsku obitelj. U prvom poglavlju knjige Postanka čitamo od 26. do 28. stiha: 

“I reče Bog: Načinimo čovjeka na svoju sliku, nama slična, da bude gospodar ribama morskim i pticama nebeskim i stoci i svoj zemlji i svim gmazovima što gmižu po zemlji. I stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih. I Bog ih blagoslovi, i reče im Bog: Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite! I budite gospodari ribama morskim i pticama nebeskim i svemu živomu što gmiže po zemlji!”

Izvještaj o stvaranju u 2. poglavlju Postanka pruža neke dodatne informacije o Božjem izvornom planu za muškarce i žene:

“Tada Gospod, Bog, pusti dubok san na čovjeka te on usnu; i uze jedno od njegovih rebara, a mjesto zatvori mesom. I od rebra što ga uze čovjeku Gospod, Bog, načini ženu pa je dovede čovjeku. A čovjek reče: Ovo je sada kost od mojih kostiju i tijelo od tijela mojega! Ova će se čovječicom zvati, jer ta je od čovjeka uzeta. Zbog toga će čovjek ostaviti svoga oca i majku svoju i prionuti uza svoju ženu, i bit će dvoje jedno tijelo.” - Postanak 2:21-24

Svaki nepristran i pošten čitatelj izvještaja o stvaranju u Postanku može jasno razabrati sljedeća temeljna načela za ljudski spolni identitet, brak i obiteljski život:

1. Bog je stvorio ljudsku rasu kao muško i žensko, dva različita spola iste vrste („adam“ ili čovječanstvo). Oboje su bili stvoreni na Božju sliku i oboje su bili obdareni ljepotom i dostojanstvom. Zabluda o izvornom androginskom (dvospolnom) čovjeku u Postanku 1:27 je potpuno neutemeljena. „I stvori Bog čovjeka (ljudsku rasu) na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga [jednina], muško i žensko stvori ih [množina].“ „Ih“ ili „njih“ se jasno odnosi na dvije spolne osobe – mušku i žensku.

2. Bog je odredio da oba spola, muški i ženski, budu plodni i sposobni ispunjavati različite reproduktivne funkcije. Božji plan bio je da se muškarci i žene razmnožavaju (množe) i napune zemlju pobožnim potomstvom. U Božjem poretku nema mjesta za jednospolnost, biseksualnost ili bilo kakvo umanjivanje spolnog identiteta. Bog je za ljudsku rasu osmislio heteroseksualnost - muškarca i ženu.  Samo kroz takvo ujedinjenje se Božja slika u ljudskoj rasi može očuvati.

3. Supružnički odnos i reproduktivna funkcija muškarca i žene se pravilno ostvaruju samo kroz trajnu vezu muškarca i žene u svetoj zajednici koju nazivamo brakom - „bit će dvoje jedno tijelo“. - Postanak 2:24

4. Kao što je izvorno zamišljen i namijenjen, brak može dobiti Božji blagoslov samo ako je on:

• • • • • • • • a) doživotni savez (koji samo smrt može razriješiti)
              • b) monogamni savez samo dva ljudska bića
              • c) heteroseksualni savez muškarca i žene
              • d) savez usredotočen na Krista u kojem i muškarac i žena prepoznaju Boga kao svog Tvorca i Održavatelja (nakon pada, kao svog Otkupitelja)

5. Suvremena jasna razlika između spola kao biološki danog i roda kao društveno i kulturalno izgrađenog identiteta (muški, ženski, bez spola, ili nešto između), gdje čovjek ima slobodu smatrati svoj spolni identitet drugačijim od biološkog spola dobivenog rođenjem, je stran u biblijskoj misli.

Kao što ćemo uskoro shvatiti, sva ova temeljna načela koja definiraju identitet i funkciju ljudskih bića su danas ili potpuno ignorirana ili pogrešno tumačena i radikalno redefinirana.

KORIJENI HUMANISTIČKOG SVJETONAZORA U ANTIČKOJ POVIJESTI

Mogli bismo se iznenaditi kad uvidimo da je moderni zapadnjački pogled na svjetonazor o ljudskom spolnom identitetu, rodnim ulogama, braku i obiteljskom životu temeljno ukorijenjen u filozofiji antičke Grčke. To ne znači da su antički Grci i ostali pogani, pod čijim su Grci bili utjecajem, imali potpuno iste stavove poput našeg današnjeg društva. Samo želimo reći da su korijeni današnjeg svjetonazora čvrsto zasađeni u poganskim filozofskim pogledima na čovjeka i svijet u kojem čovjek živi. Danas mi ovaj svjetonazor zovemo „humanizam“ ili „humanistička filozofija“.

Jedan od istaknutih zagovornika relativizma (smatranja da ne postoje apsolutne istine) i agnosticizma (tvrđenja da ne možemo znati ništa o postojanju Boga ili bogova i o apsolutnoj istini) bio je grčki filozof iz petog stoljeća prije Krista, Protagora iz Abdere (stariji sofist). Sofisti su djelovali prije Sokrata, Platona i Aristotela i širili su skepticizam i humanizam.

Protagora je vrlo poznat po jednoj svojoj poslovici koja prikladno izražava temeljni pogled grčke filozofije i modernih humanista: „Čovjek je mjerilo svih stvari, onih koje jesu da [ili 'kako'] jesu, i onih koje nisu da [ili 'kako'] nisu.“ ¹ Ta poznata izreka je kasnije bila znana na latinskom kao homo mensura omnium rerum – „čovjek je mjera svih stvari“. Protagorina rečenica se filozofski može interpretirati na različite načine, ali jedan je zasigurno neizbježan: čovjek, a ne Bog, navodno definira istinu svih stvari, uključujući istinu o samom čovjeku i o njegovom moralnom ponašanju.

Protagora također tvrdi da različiti pojedinci gledaju na stvari drugačije: „Ono što se meni čini istinitim, to je za mene istinito, ono što se tebi čini istinitim, to je za tebe istinito, i tako za svakog pojedinog čovjeka.“² Ovaj pogled postavlja temelj za filozofiju relativizma.

Ali ne trebamo misliti ni na trenutak da je Protagora bio pravi otac humanizma ili relativizma. Otac humanizma je prije Protagore prišao mladoj ženi u prekrasnom vrtu i rekao joj: „Bit ćete kao bogovi spoznavši dobro i zlo.“ - Postanak 3:5 Dakle, pravo mjesto rođenja humanizma i s njim povezanog sekularizma i materijalizma koje ćemo spomenuti kasnije, pronalazimo u Postanku 3.

„ Ako maknemo Boga iz jednadžbe, ne postoji način na koji ljudi mogu doći do krajnje/konačne stvarnosti. Morate se zadovoljiti s „ovdje“ i „sada“. Zbog toga, možemo govoriti o „istinama“, ali ne o „istini“, o „svrhama“, ali ne o „svrsi“, o „egzistencijama“, ali ne o „esenciji“, o „ljudima“, ali ne o „ljudskosti“. “

HUMANISTIČKI SVJETONAZOR U PROSVJETITELJSTVU

Ali u pogledu bliže prošlosti, trebamo razmotriti još jednu veliku razvodnicu u povijesti teoretske misli koja je uzrokovala odlučujuće razdvajanje s tradicionalnim kršćanskim svjetonazorom. Taj događaj se odigrao 1781. godine kad je jedan prilično nepoznat njemački filozof po imenu Immanuel Kant (1724.-1804.) objavio knjigu pod naslovom Kritika čistog uma. Pogledajmo, na najjednostavniji način, kako je ta knjiga utjecala na svijet.

Kant je živio u razdoblju koje se često naziva doba prosvjetiteljstva i racionalizma kad su se europski mislioci okrenuli ljudskom razumu kao „glavnom izvoru i testu znanja“.³ U svojem dijalogu s racionalistima i empiristima, Kant je napravio jednu od najvažnijih distinkcija u povijesti teoretske misli. Podijelio je stvarnost u dvije sfere: Postoji ultimativna, metafizička sfera, koju je nazvao noumenalno carstvo, koju je razlikovao od nižeg/manjeg svijeta koji je nazvao fenomenalno carstvo.

Fenomenalno carstvo je u biti svijet fenomena koje možemo promatrati svojim osjetilima i mjeriti, analizirati, sistematizirati, predviđati i njime manipulirati uz pomoć znanstvenog ispitivanja i prakse. Dakle, ljudi svojim umom i osjetom mogu doći do prilično smislenog razumijevanja stvarnosti ovog fenomenalnog svijeta.

Ali tvrdio je da drugi svijet, transcendentalni (noumenalni) svijet ide iznad i izvan fizike – carstvo metafizike, koje bismo mi zvali carstvo nadnaravnog, koji nadilazi našu mogućnost da u njega prodremo. Kant je rekao da postoje tri stvari u noumenalnom svijetu: Bog, vlastito ja, i „stvari za sebe“. Naravno, mi ovdje ne možemo ući u analizu nekog filozofskog koncepta koji je Kant upotrijebio i to nije potrebno.

Dovoljno je reći da se ozbiljan problem pojavio među kršćanskim intelektualnim krugovima s Kantovom tvrdnjom da je poimanje Boga izvan ljudskih spoznajnih mogućnosti. Inzistirao je na tome da mi jednostavno ne možemo uopće ni govoriti o Božjem postojanju ili Njegovim osobinama. Drugim riječima, prema Kantu, ne postoji način da se prijeđe iz fenomenalnog carstva u noumenalno carstvo. Postoji nepremostiv ponor između ova dva svijeta („Lessingov jarak“).

Kant se nadalje upustio u temeljitu kritiku klasičnih argumenata (dokaza) za Božju egzistenciju. Ovi argumenti su kao dio srednjovjekovne filozofske teologije ili teodiceje (teologija koja govori o Bogu oslanjajući se isključivo na ljudski um) osiguravali čvrsto uporište dogmatskoj teologiji (dogmatika crpi svoje spoznaje primarno iz božanske objave). Na srednjovjekovnim sveučilištima teodiceja je na taj način osiguravala teologiji status kraljice među znanostima dok se filozofija morala zadovoljiti ulogom sluškinje. Ali u Kantovoj Kritici kraljica nije bila samo svrgnuta s prijestolja, već gotovo poslana u progonstvo. Ljudski razum, a ne božansko otkrivenje, postao je posljednji žalbeni sud za sva pitanja o prirodi stvarnosti i jedini istinski moralni kompas za etično ponašanje. Kant je na taj način postao glavni zagovornik ljudske moralne autonomije.

Razjasnimo u ovom trenutku da Kantova filozofska kritika nije nimalo poljuljala duhovne temelje istinskih kršćana koji vjeruju u Bibliju. Kantova kritika je utjecala većinom na one kršćane u intelektualnim krugovima koji su se u svojim vjerskim uvjerenjima oslanjali na ljudski razum pretpostavljajući da prirodni razum može zaključiti određene istine o pravom Bogu bez pomoći vjere i bez duhovne obnove.

POSLIJE KANTA – RELATIVIZAM I PLURALIZAM

Utjecaj Kanta u povijesti filozofije i povijesti ljudske misli i zapadne civilizacije općenito, ne može se dovoljno naglasiti. Poslije Kanta, iznjedrio se čitav niz filozofija uključujući dijalektički materijalizam (marksizam), humanizam, logički pozitivizam, egzistencijalizam, relativizam, pluralizam, sekularizam i postmodernizam… Svi ovi „izam-i“ imaju svoja svojstvena obilježja, ali svima je jedno zajedničko: skepticizam u odnosu na nadnaravno, a posebno Boga. Svi oni dijele zajedničku pretpostavku fenomenologije koja se na kraju manifestirala u metafizičkom naturalizmu, filozofskom svjetonazoru koji suvereno vlada u suvremenoj znanstvenoj zajednici (znanstveni naturalizam).

Ako maknemo Boga iz jednadžbe, ne postoji način na koji ljudi mogu doći do krajnje/konačne stvarnosti. Morate se zadovoljiti s „ovdje“ i „sada“. Zbog toga, možemo govoriti o „istinama“, ali ne o „istini“, o „svrhama“, ali ne o „svrsi“, o „egzistencijama“, ali ne o „esenciji“, o „ljudima“, ali ne o „ljudskosti“. Stoga je ono što se pojavilo nakon Kanta bio oblik relativizma. U povijesti zapadne teoretske misli svaki period skepticizma bio je praćen nekom vrstom relativizma i njegovog blizanca – pluralizma. Ako ne postoji apsolutna istina, ako je svaka istina relativna, onda su sve istine jednako valjane ili nevaljane. Pluralizam je ona filozofija koja kaže da nema apsolutne istina, već više istina. Stoga nitko nema pravo tvrditi da ima isključivu istinu.

Tvrdnja o poznavanju isključive, apsolutne istine u modernom dobu znači biti kriv za „politički“ najteži grijeh, grijeh „isključivosti“. Vrhovna vrlina relativizma i pluralizma je „širokoumnost“. Uistinu je tragično da se ova ideja uvukla čak i u neke kršćanske zajednice. Čujemo da se evangelički kršćani identificiraju kao „širokoumni evangelici“. Takva karakteristika kršćanina je oksimoron jer je takav kršćanin „prijetvorni kršćanin“. Ako si kršćanin, razmišljaš kao kršćanin i vjeruješ kao kršćanin, onda je pogrešno smatrati da si ti automatski isključiva osoba, što je po današnjim kulturnim standardima porok. Ali po mjerilima utjelovljenja Istine - savršenog Božjeg Sina - to je vrlina.

PRIKLADAN I DOBAR PRIMJER

Kako bismo ilustrirali posljedice različitih svjetonazora na svakodnevni život, ubrzajmo do našeg suvremenog društva i sagledajmo jedan od moralnih i društvenih problema, koji je podijelio ljude, iz perspektiva dviju suprotnih filozofija – humanističkog i biblijskog svjetonazora.

Nekoliko godina, grad San Francisco u Kaliforniji je dozvoljavao slobodnu javnu golotinju. Nekako, zbog širenja javne golotinje i smjelosti nekih od njezinih zagovornika, u studenom 2012. odbor nadzornika je donio uredbu kojom se zabranjuje javna golotinja u San Franciscu bez dozvole. Uredba je donesena vrlo uskom većinom s brojem glasova 6-5.

Vrlo je zanimljivo primijetiti da je u debati o ovom kontroverznom problemu jedan od argumenata protiv javne golotinje bio da je golotinja na javnim mjestima nepodesna zbog higijenskih razloga! Sjediti gol na javnim klupama u parku i stolicama u restoranima nije higijenski. Uistinu je zagonetno da čak i oni koji se protive javnoj golotinji nisu pronašli bolji argument za potporu svog stava. Ovaj incident samo pokazuje sveprisutnost humanističkih svjetonazora u našoj modernoj kulturi. Protivnici javne golotinje ili ne vjeruju ili nemaju moralne hrabrosti podržati biblijske principe o ljudskoj golotinji.

Oni koji zagovaraju javnu golotinju tvrde da napor za prihvaćanjem tijela i tjelesne slobode nije ni na koji način seksualan ili lascivan. „Nudisti vjeruju da su sram, strah i stav da je ljudsko tijelo uvijek seksualno ili opsceno ideje koje su društveno izgrađene i naučene, poput drugih predrasuda i netrpeljivosti.“⁴

Biblijski svjetonazor koji je ugrađen u temelje judeo-kršćanskog sustava vrijednosti snažno potvrđuje razdvojenost između svetog i svjetovnog kao i razdvajanje između ljudi i životinja. Sve drugo što je stvorio, Bog je stvorio tako što je zapovjedio da nešto postane, i to je postalo, uključujući i životinje. Čovjeka i ženu, međutim, Bog nije stvarao zapoviješću, nego poput skulptora, vlastitim kreativnim radom. Čovjek i žena stvoreni su na Božju sliku, sa sposobnošću da komuniciraju sa svojim Stvoriteljem, što nije slučaj sa životinjama. Nadalje, čovjek je obdaren umnim sposobnostima, moralnom sviješću, i slobodnom voljom. Životinje ne posjeduju moralnu svijest već se rukovode prirodnim nagonima.

Ako ljudsko biće hoda s nepokrivenim intimnim dijelovima tijela, ponaša se na način koji se ne razlikuje od životinja. Jedna od glavnih razlika između ljudi i životinja je odjeća. Odjeća nas odvaja i, u biblijskom pogledu, uzdiže iznad životinjskog carstva.

Ali kako mogu humanisti, koji su u potpunosti usvojili znanstveni naturalizam i evolucijsku biologiju kao svoj temeljni pogled na ljudsko podrijetlo i prirodu, razdvajati ljude od životinja? Humanistički umovi smatraju ovu razliku između ljudi i životinja nepotrebnom. Članak za člankom u velikim liberalnim novinama i časopisima fasciniraju svoje čitatelje s novim otkrićima koja pokazuju kako su ljudi i životinje sličniji nego što smo ikad mislili.

Daljnji razlog za suprotstavljanje javnoj golotinji s biblijskim osnovama dolazi od još jednog razdvajanja koje je Bog uspostavio na početku – između svetog i svjetovnog. Prvo što su Adam i Eva otkrili nakon što su jeli s drveta spoznaje dobra i zla bilo je da su goli. I prva emocija koju su osjetili nakon pada u grijeh bila je sramota zbog svoje golotinje.

Značajno je da je prva stvar koju je pali par tad napravio bilo izrađivanje pregače od smokvinog lišća. Ta oskudna odjeća je i dalje bila nedovoljna da ukloni njihov strah i sramotu od Božje svete prisutnosti (Postanak 3:7, 10, 11). Ali Bog se milostivo pobrinuo za svoju voljenu djecu. Načinio je prikladniju odjeću za Adama i Evu: „I načini Gospod, Bog, Adamu i ženi njegovoj haljine od kože pa ih odjenu.“ - Postanak 3:21 I ako nastavimo čitati biblijski izvještaj pronaći ćemo dosljedno učenje o ljudskoj golotinji – Bog ju vidi kao nedoličnu. Bilo da je to u slučaju golotinje Noe (Postanak 9:20-24) ili svećeničkih haljina (Izlazak 28:42; 20:26) ili odjeća kršćanki (1. Timoteju 2:9) – načelo ostaje isto: javna golotinja je pogrešna.

Za humanistu, „sveto“ u pravom smislu te riječi ne postoji. Sveto postoji samo ako ljudi priznaju postojanje Vrhovnog i svetog Bića zvanog Bog i beskonačne udaljenosti koja postoji između tog Bića i ljudi. Humanizam niječe postojanje takvog Vrhovnog Bića. Stoga humanizmu ostaje samo ljudski um i ljudsko rasuđivanje da utvrdi što je ispravno, a što loše, što je dobro, a što zlo.

I upravo to je mjesto na kojem je Veliki Varalica želio postaviti ljudsku rasu. Jedite s drveta spoznaje dobra i zla, zauzmite mjesto Boga, preuzmite Božje pravo da definira krajnju stvarnost i vjerojatno ćete postati poput Boga: „Nego zna Bog da će vam se u dan kad budete s njega jeli otvoriti oči, i bit ćete kao bogovi spoznavši dobro i zlo.“ - Postanak 3:5 Kao što vrlo dobro znamo, muškarac i žena nisu postali poput bogova, nego su postali goli, shrvani osjećajem srama i straha. Uistinu je zbunjujuća pomisao da su se prirodni ostaci srama zbog javne golotinje izgleda potpuno izgubili kod mnogih ljudi koji žive u ovoj generaciji. Ovo nam govori da svijet kakvog ga mi znamo dolazi svojem kraju.

.....................................................

Značajno je da je prva stvar koju je pali par tad napravio bilo izrađivanje pregače od smokvinog lišća. Ta oskudna odjeća je i dalje bila nedovoljna da ukloni njihov strah i sramotu od Božje svete prisutnosti. - Postanak 3:7, 10, 11

................................................................................................................................................................................

U drugom dijelu ovog članka želimo istražiti posljedice spolne revolucije, uključujući brojne razvode i uništavanja obitelji, rodnu zbrku i prihvaćanje homoseksualnosti. Istražit ćemo neke od grešnih postupaka u svjetlu Božje riječi. Osim toga, pozvat ćemo kršćane da se zalažu za moralne apsolute nasuprot rasprostranjenom protivljenju.

  
     Vojo Lukić
Pastor crkve u Torontu u Kanadi, porijeklom iz Hrvatske.
Službenik za odnose s javnošću i pravne poslove Generalne konferencije

Literatura:

1. DK80b1; također Platonov Theaetetus 152a 2–4.

2. Theaetetus 152a 6–8.

3. www.britannica.com, članak “Racionalizam”

4. Barcan, Ruth. Golo/nago : Kulturalna anatomija. Oxford, London: Berg. 2004, 179.