SJ LifeMag - шаблон joomla Новости

YouTube light color icon  ins

Put Kristu (Novo izdanje)

Godina izdanja: 2015.
Uvez: meki
Broj stranica: 100
Format: 110 x 160 mm
Autor: E.G.White

Božja ljubav prema čovjeku

1

I priroda i Sveto pismo svjedoče nam o Božjoj ljubavi. Naš je nebeski Otac izvor života, mudrosti i radosti. Pogle-dajte čudesa i ljepote prirode! Promislite o njihovoj divnoj prilagođenosti potrebama i sreći ne samo čovjeka, već i svih živih bića. Sunce i kiša koji naizmjence obasjavaju i osvježavaju zemlju, brežuljci, mora i ravnice, sve nam to govori o Stvoriteljevoj ljubavi. Bog se brine o svakodnevnim potrebama svih svojih stvorenja. {11}

“Oči sviju u Tebe su uprte,

Ti im hranu daješ u pravo vrijeme.
Ti otvaraš ruku svoju,
do mile volje sitiš sve živo”,
kaže psalmist David.
(Psalam 145:15,16)

   Bog je stvorio čovjeka savršeno svetim i sretnim, a na Zemlji, kad je izašla iz Stvoriteljeve ruke, nije bilo ni traga pokvarenosti, ni najmanje sjene prokletstva. Prijestup Božjeg zakona - zakona ljubavi - donio je tugu i smrt. No Božja se ljubav otkrila čak i usred patnje koju je izazvao grijeh. Napisano je da je Bog prokleo zemlju zbog čovjeka. (Postanak 3:17) Trnje i čičak - teškoće i iskušenja koje čovjekov život ispunjavaju mukotrpnim radom i brigom - za njegovo su dobro i nužan su dio Božjeg plana za podizanje čovjeka iz ponora poniženja u koji je pao zbog grijeha. No naš svijet, mada je pao, još uvijek nije ispunjen samo tugom i bijedom. U prirodi nailazimo na vjesnike nade i utjehe. Na čičku ima cvijeća, a trnje je prekriveno ružama. 

   “Bog je ljubav”, napisano je na svakom rascvjetanom pupoljku, na svakoj vlati proklijale trave. Ljupke ptičice, čiji veseli cvrkut odzvanja zrakom, mirisno cvijeće nježnih boja, visoko šumsko drveće sa svojim bogatim zelenim krošnjama - sve nam to potvrđuje nježnu očinsku brigu našega Boga i Njegovu želju da usreći svoju djecu. {12}
   Sveto pismo otkriva nam Božji karakter. Sam Bog objavio je čovjeku svoju neizmjernu ljubav i milosrđe. Kad se Mojsije molio: “Pokaži mi svoju slavu”, Gospod je odgovorio: “Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj.” (Izlazak 33:18,19) Gospod je govorio prolazeći ispred Mojsija: “Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup.” (Izlazak 34:6,7) On je “spor na gnjev i bogat milosrđem” (Jona 4:2), jer “uživa u pomilovanju.” (Mihej 7:18) To je Njegova slava.
   Bog privlači naša srca bezbrojnim znacima na nebu i na Zemlji. Nastoji nam se otkriti kroz djela prirode i kroz najdublje i najnježnije veze koje može osjetiti ljudsko srce. Sve nam to, mada nepotpuno i nesavršeno, otkriva neizmjernu Božju ljubav.
   I pored svih tih očitih dokaza, neprijatelj dobra tako je zaslijepio ljude da na Boga gledaju sa strahom, misleći kako je strog i nemilosrdan. Sotona navodi ljude da smatraju Boga strogim sucem, oštrim i nepopustljivim vjerovnikom čija je glavna osobina nemilosrdna pravda. Prikazao je Stvoritelja kao biće koje pažljivo motri na čovjekove pogreške i propuste da bi ga mogao osuditi. Isus je došao na svijet i živio među ljudima upravo zato da podigne taj tamni veo i otkrije im neizmjernu Božju ljubav.
   Božji Sin sišao je s neba da nam otkrije Oca. “Boga nikada nitko nije vidio: Jedinorođenac -Bog, koji je u krilu Očevu, On ga je objavio.” (Ivan 1:18) “Nitko ne pozna Oca nego Sin i onaj komu Sin htjedne objaviti.” (Matej 11:27) Kad ga je jedan od učenika zamolio: “Pokaži nam Oca”, Isus mu je odgovorio: “Toliko sam vremena s vama i ti me, Filipe, nisi upoznao? Tko je vidio mene, vidio je i Oca! Pa kako veliš: “Pokaži nam Oca!” (Ivan 14:8,9) {13}
   Opisujući svoju zemaljsku misiju Isus je rekao: “Na meni je Duh Gospodnji, jer me je pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene.” (Luka 4:18) To je bila Njegova misija. Došao je da čini dobro i liječi sve koje je sotona nadvladao. Kad bi Isus prošao ozdravljajući bolesnike po kućama, iza njega su ostajala čitava sela u kojima više nije bilo ni traga bolesti. Isusova su djela bjelodano potvrđivala Njegovo božansko poslanstvo. Ljubav, milosrđe i sažaljenje otkrivali su se u svakom postupku Njegova života; Njegovo je srce bilo puno iskrene sućuti prema svim ljudima. Preuzeo je ljudsku prirodu kako bi mogao shvatiti čovjekove potrebe. Ni najsiromašniji i najbjedniji nisu mu se ustručavali pri-bližiti. Privlačio je i malu djecu; voljeli su mu se penjati na koljena i promatrati Njegovo produhovljeno lice koje je zračilo dobrotom i ljubavlju.
   Isus nije izbjegavao reći ljudima istinu, ali to je uvijek činio s ljubavlju. U svom ophođenju s ljudima bio je uvijek vrlo obziran, pažljiv i ljubazan. Nikada nije bio grub, nikada nije nepotrebno izgovarao stroge riječi, nikada nije zadao bol osjetljivoj duši. Nije osuđivao ljudske slabosti. Govorio je istinu, ali uvijek s ljubavlju. Razotkrivao je licemjerje, nevjerstvo i nepravdu, no glas mu je drhtao dok je upućivao takve prijekore. Plakao je nad Jeruzalemom, voljenim gradom koji ga nije želio primiti, Njega koji je bio Put, Istina i Život. Odbacili su Ga, Spasitelja svijeta, a On ih je ipak gledao s nježnom samilošću. Život mu je bio ispunjen samoodricanjem i nježnom brigom za bližnje. Svaka je duša bila dragocjena u Njegovim očima. I mada je Isusovo držanje bilo puno božanskog dostojanstva, ipak se s najnježnijim obzirom saginjao do svakog pripadnika Božje obitelji. U svim je ljudima gledao pale duše koje je svojim poslanstvom trebao spasiti. {14}
   Takav je karakter Krist otkrio u svom životu. Bio je to Božji karakter. Rijeke božanske samilosti, utjelovljene u Kristu, teku iz Očeva srca preko Krista do čovječje djece. Isus, nježan i milostiv Spasitelj, bio je Bog “tijelom očitovan.” (1. Timoteju 3:16) {15}
  Isus je živio, patio i umro da bi nas spasio. Postao je “čovjek bola” da bismo mi mogli dijeliti njegovu nepro-laznu, vječnu radost. Bog je dopustio da njegov ljubljeni Sin, pun milosti i istine, dođe iz svijeta neopisive slave na našu Zemlju zatrovanu grijehom, zamračenu sjenom smrti i prokletstva. Dopustio mu je da ode iz okrilja Njegove ljubavi i ostavi obožavanje anđela da bi pretrpio sramotu, uvrede, poniženje, mržnju i smrt. “Na Njega pade kazna - radi našeg mira, Njegove nas rane iscijeliše.” (Izaija 53:5)
   Promatrajte ga u pustinji, u Getsemaniju, na križu! Bez-grješni Božji Sin primio je na sebe teret grijeha. On, koji je bio jedno s Bogom, osjetio je u duši strašno razdvajanje između Boga i čovjeka koje je izazvao grijeh. Zbog tog osjećaja odvojenosti od Boga s usana mu se oteo bolan krik: “Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?” (Matej 27:46) Teret grijeha, svijest o njegovoj užasnoj veličini i sili kojom odvaja dušu od Boga, slomili su srce Božjega Sina.
   No tu veliku žrtvu Isus nije podnio da bi u Očevu srcu izazvao ljubav prema čovjeku i želju da ga spasi. Ne, ne! “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.” (Ivan 3:16) Bog nas ne voli zbog te velike žrtve, nego je podnio tu veliku žrtvu upravo zato što nas ljubi. Krist je bio posrednik preko koga je mogao izliti svoju neizmjernu ljubav na pali svijet. “Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom.” (2. Korinćanima 5:19) Bog je patio zajedno sa svojim Sinom. U getsemanskoj agoniji, u Isusovoj smrti na Golgoti, srce Beskrajne Ljubavi platilo je cijenu našeg otkupljenja. {16}
   Isus kaže: “Zato me ljubi Otac što ja dajem život svoj, da ga opet uzmem.” (Ivan 10:17) Drugim riječima: “Moj vas je Otac tako volio da čak i mene sada voli više zato što sam dao svoj život da vas spasim. Postavši vaš Zamjenik i Jamac, polažući svoj život, primivši na sebe vaše dugove i vaše prijestupe, omilio sam svome Ocu, jer kroz moju žrtvu Bog može biti pravedan i istodobno opravdati onoga koji vjeruje u Mene.”
   Nitko nas osim Isusa nije mogao spasiti, jer samo On, koji je bio u Očevu naručju, može objaviti Boga. Samo On, koji je upoznao visinu i dubinu Božje ljubavi, može ju otkriti ljudima. Samo je beskrajna Kristova žrtva za spas palog čovjeka mogla izgubljenom čovječanstvu izraziti Očevu ljubav.
   “Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina.” On ga nije dao samo da živi među ljudima, da nosi njihove grijehe i umre kao žrtva umjesto njih; Bog ga je poklonio palom čovječanstvu. Krist se trebao poistovjetiti s interesima i potrebama čovječanstva. On, koji je bio jedno s Bogom, povezao se s čovječjom djecom vezama koje se nikada neće raskinuti. Isus se “ne stidi zvati ih braćom”. (Hebrejima 2:11) On je naša žrtva, naš Brat, naš Branitelj koji stoji pred Očevim prijestoljem u ljudskom obliku i koji će kroz vječna vremena ostati sjedinjen s čovječanstvom koje je otkupio - Sin čovječji. A sve je to učinio zato da bi se čovjek mogao uzdići nad ponorom grijeha, da bi mogao odsjajivati Božju ljubav i dijeliti radost svetosti. {17}
   Cijena plaćena za naše otkupljenje, beskrajna žrtva našega nebeskog Oca koji je dao svoga Sina da umre za nas, sve bi nam to trebalo dati predodžbu što možemo postići kroz Krista. Kad je nadahnuti apostol Ivan sagledao “visinu, dubinu i širinu” Očeve ljubavi prema izgubljenom rodu, bio je ispunjen obožavanjem i strahopoštovanjem. Tražeći prikladne riječi kojima bi izrazio veličinu i nježnost te ljubavi, apostol poziva ljude: “Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja.” (1.Ivanova 3:1)
   Kako li se dragocjenim smatra čovjek! Kroz prijestup sinovi su čovječji postali podanici Sotone; vjerom u Kristovu žrtvu pomirnicu Adamovi sinovi mogu postati sinovi Božji. Preuzevši ljudsku prirodu, Krist je uzdigao čovječanstvo. Grješni ljudi, kroz vezu s Kristom, doista mogu zavrijediti ime “sinovi Božji”.
   Takva se ljubav ni s čime ne može usporediti. Djeca nebeskog Kralja! Dragocjena li obećanja! To je tema nad kojom se trebamo duboko zamisliti. Neusporedive li Božje ljubavi prema svijetu koji ga nije ljubio! Razmišljanje o toj ljubavi ima moć pokoriti dušu i dovesti um u “pokornost volji Božjoj”. Što više proučavamo božanski karakter u svjetlosti križa, jasnije ćemo moći sagledati milost, nježnost i praštanje pomiješano s pravičnošću i pravdom, i jasnije razabrati bezbrojne dokaze beskrajne ljubavi i nježnog sažaljenja koje nadilazi majčinu ljubav i suosjećanje prema samovoljnom djetetu. {18}

Grješniku je potreban Krist

2

  Kad je Bog stvorio čovjeka, obdario ga je plemenitim osobinama i potpuno uravnoteženim umom. Bio je savršeno biće i u suglasju s Bogom. Misli su mu bile čiste, stremljenja sveta. Ali kroz neposlušnost njegove su se osobine iskvarile, a umjesto ljubavi pojavila se sebičnost. Priroda mu je tako oslabjela kroz grijeh da je postalo nemoguće da se sam, vlastitim snagama, odupre zlu. Postao je zatočenik Sotone i ostao bi to zauvijek da se Bog nije umiješao. Kušač je namjeravao spriječiti ostvarenje Božjeg plana koji je imao stvarajući čovjeka, te svijet ispuniti tugom i beznađem, a zatim sve to zlo prikazati kao rezultat Božjeg stvaranja čovjeka. {19}
   Dok je bio bezgrješan, čovjek je uživao u svom zajedništvu s Bogom u “kome se nalazi sakriveno sve blago mudrosti i znanja.” (Kološanima 2:3) No kad je zgriješio, više nije nalazio zadovoljstvo u svetosti i pokušao se sakriti od Boga.
  Takvo je još uvijek stanje svakog čovjeka čije srce nije obnovljeno. On ne živi u suglasju s Bogom i ne nalazi zado-voljstvo u zajednici s Njim. Grješnik ne može biti sretan u Božjoj prisutnosti i želi pobjeći iz društva svetih bića. Kad bi mu i bilo omogućeno da dođe u nebo, to za njega ne bi predstavljalo sreću. Duh nesebičnosti koji tamo vlada, gdje svako srce kuca zajedno sa srcem Beskrajne Ljubavi, ne bi naišao na odjek u njegovoj duši. Njegove misli, htijenja i pobude bili bi sasvim suprotni mislima bezgrješnih nebeskih stanovnika. Grješnik bi tamo bio neskladna nota u savršenoj melodiji neba. Nebo bi za njega bilo mjesto mučenja i on bi se želio sakriti pred Onim koji je Svjetlost i središte nebeske radosti.
   Bog ne isključuje samovoljno zle ljude iz neba; oni se sami isključuju svojom nepodobnošću i neprikladnošću za zajedništvo s Bogom. Božja slava za njih bi bila vatra koja spaljuje. Oni bi priželjkivali smrt, samo da se sakriju od lica Onoga koji je umro da bi ih spasio.
   Svojim se vlastitim snagama nipošto ne možemo izvući iz ponora grijeha u koji smo utonuli. Naša su srca zla i mi ih ne možemo promijeniti. “Tko će čisto izvući iz nečista? Nitko!” “Zato je težnja tijela neprijateljstvo prema Bogu, jer se ne pokorava Božjem zakonu niti to može.” (Job 14:4; Rim 8:7)
   Odgoj, kultura, vježbanje volje, ljudski napori, sve to ima svoje značenje u određenim okolnostima, ali ovdje je sasvim nemoćno. Time možemo izvana ispraviti greške u svom ponašanju, ali ne možemo promijeniti srce niti ga očistiti od zlih pobuda. Da bi čovjek promijenio svoj život, ostavio grijeh i posvetio se, mora postojati jedna unutrašnja sila, mora primiti nov život “odozgo”. Ta sila je Krist. Samo njegova milost može oživjeti zamrle duševne sposobnosti i privući ih Bogu i svetosti. {20}
   Spasitelj kaže: “Tko se odozgo ne rodi” - dakle sve dok ne dobije novo srce, nove želje, namjere i pobude koje vode u novi život - čovjek “ne može vidjeti kraljevstva Božjega.” (Ivan 3:3) Pomisao da je potrebno samo razvijati dobro koje se po prirodi nalazi u čovjeku, sudbonosna je zabluda. “Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.” “Ne čudi se što ti rekoh: treba da se odozgo rodite.” (1. Korinćanima 2:14, Ivan 3:7)
   Za Krista je napisano da u Njemu “bijaše život i život bijaše svjetlo ljudima.” On je to “jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti.” (Ivan 1:4, Dj 4:12)
   Nije dovoljno samo da spoznamo Božju ljubav kako bismo uvidjeli Njegovu dobrotu i očinsku nježnost. Nije dovoljno samo da shvatimo mudrost i pravednost Njegova zakona i uvidimo da je utemeljen na vječnom zakonu ljubavi. Apostol Pavao sve je to spoznao kad je uzviknuo: “Priznajem u skladu sa Zakonom da je on dobar.” “Zakon je bez sumnje svet, a zapovijed i sveta, i pravedna, i dobra.” No istodobno je, u očaju i duševnom strahu, s gorčinom dodao: “Ja sam tjelesan, prodan u ropstvo grijeha.” (Rimljanima 7:16,12,14). Čeznuo je za čistoćom i pravednošću, koje sam po sebi nije mogao dosegnuti, i uzviknuo: “Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela?” (Rimljanima 7:24) To je isti onaj bolan uzvik koji se oteo iz mnogih srca opterećenih grijehom u svim zemljama i kroz sve vjekove. No svima njima upućuje se samo jedan odgovor: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1:29) {21}
   Božji Duh na različite načine i različitim predodžbama na-stoji ljudima predočiti istinu i objasniti ju onima koji čeznu za oslobođenjem od tereta grijeha. Jakova je, kada je sagriješio prevarivši Ezava i kada je bježao iz očinskog doma, pritiskao osjećaj strašne krivnje. Osamljen i prognan, odvojen od svega što je volio i što je davalo smisao njegovu životu, iznad svega ga je mučio strah da ga je grijeh odvojio od Boga i da ga je Nebo napustilo.
   Uvečer je tužan legao na golu zemlju, dok su se oko njega prostirali osamljeni brežuljci, a iznad njega nebo osuto zvijezdama. Kad je zaspao, u snu ga obasja čudesna svjetlost. Izgledalo je da se sa zemlje na kojoj je ležao beskrajne ljestve penju sve do nebeskih vrata, a po njima se uspinju i silaze Božji anđeli, dok iz slave odozgo dopire božanski glas donoseći poruku utjehe i nade. Na taj se način Jakovu otkrio Spasitelj, Onaj koji može ispuniti potrebu i čežnju njegove duše. S radošću i zahvalnošću Jakov je shvatio da mu je otkriven put kojim on kao grješnik može ponovno uspostaviti vezu s Bogom. Tajanstvene ljestve iz njegova sna predstavljale su Isusa, jedinog posrednika preko kojega se može uspostaviti veza između Boga i čovjeka.
   Krist je, u razgovoru s Natanaelom, mislio na taj isti san kad je rekao: “Vidjet ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sinom Čovječjim.” (Ivan 1:51) Svojim grijehom čovjek se sam odvojio od Boga; zemlja se odvojila od Neba. Preko bezdana koji se otvorio među njima više se nije moglo saobraćati. Ali po Kristu Zemlja se opet povezala s Nebom. Svojom vlastitom zaslugom Krist je premostio ponor grijeha i omogućio anđelima - nebeskim poslanicima - da održavaju vezu s ljudima. Krist povezuje grješnoga čovjeka, slabog i bespomoćnog, s Izvorom beskrajne moći.
   No uzalud svi ljudski snovi o napretku, uzalud svi napori na uzdizanju čovječanstva ako se zanemari jedini Izvor nade i pomoći za pali ljudski rod. “Svaki dobar dar, svaki savršen poklon dolazi odozgo, od Stvoritelja zvijezda.” (Jakov 1:17) Nema istinske veličine karaktera mimo Njega, a jedini put k Bogu vodi preko Krista. On kaže: “Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.” (Ivan 14:6) {23}
   Božje srce čezne za svojom zemaljskom djecom ljubavlju jačom od smrti. Dajući nam svoga Sina, poklonio nam je u tom jednom daru cijelo nebo. Spasiteljev život i smrt, Njegov zagovor za grješnika, pomoć anđela, posredovanje Svetoga Duha, neprekidna služba nebeskih bića i Otac koji je iznad svega toga i koji sve to prožima - sve je to namijenjeno spasenju čovjeka.
   Razmišljajmo o toj divnoj žrtvi učinjenoj za nas! Poku-šajmo shvatiti vrijednost truda i energije koju Nebo ulaže da bi privuklo izgubljene ljude i dovelo ih natrag Očevoj kući. Jači poticaji i moćnija sredstva ne mogu se zamisliti. Zar nam neprocjenjiva nagrada za one koji čine dobro - nebesko blaženstvo, društvo anđela, zajedništvo i ljubav Boga i Njegova Sina, usavršavanje i razvoj svih naših sila kroz beskrajne vjekove - nije dovoljan poticaj i ohrabrenje da predamo svoja srca u službu ljubavi našem Stvoritelju i Otkupitelju?
   Nasuprot tome, u Božjoj riječi predočena nam je i osuda izrečena protiv grijeha, neizbježna kazna, propadanje našeg karaktera, te konačna propast, da bi nas to odvratilo od službe sotoni. {24}
Zar ćemo odbaciti Božje milosrđe? Što bi još Bog mo-gao učiniti za nas? Zauzmimo ispravno stajalište prema Onome koji nas je ljubio čudesnom ljubavlju. Okoristimo se sredstvima koja su nam ponuđena da bismo se preobrazili na Njegovu sliku i ponovno uspostavili izgubljenu vezu s anđelima te sklad i zajedništvo s Ocem i Sinom.

Kajanje

3

   Kako može čovjek biti pravedan pred Bogom? Kako se grješnik može opravdati?
   Samo kroz Krista možemo biti dovedeni u sklad s Bogom, u svetost. Ali kako da dođemo Kristu? Mnogi postavljaju ono isto pitanje koje je postavilo i mnoštvo ljudi na Dan duhova kada su, spoznavši svoju grješnost, uzviknuli: “Braćo, što da činimo?” Prva riječ Petrova odgovora glasila je: “Pokajte se!” (Djela apostolska 2:37, 38). Nedugo zatim, jednom drugom prilikom, Petar je rekao: “Obratite se i povratite se da vam se izbrišu grijesi.” (Djela apostolska 3:19) {25}
   Pokajati se znači žaliti zbog učinjenih grijeha i napustiti ih. Ali grijeh ne možemo ostaviti sve dok ne uvidimo njegovu grješnost. U životu neće doći do istinske promjene sve dok se svim srcem ne odreknemo grijeha.
   Mnogi ne razumiju pravi smisao pokajanja. Ljudi žale što su sagriješili, pokušavaju se čak i popraviti plašeći se da će im njihovi zli postupci donijeti patnju. No to nije kajanje u biblijskom smislu. Oni jadikuju zato što pate zbog grijeha, umjesto da žale što su sagriješili. Tako je žalio i Ezav kad je uvidio da je zauvijek izgubio pravo prvorodstva.
   Balaam, užasnut pogledom na anđela koji mu je stajao na putu s isukanim mačem, radije je priznao krivnju nego da izgubi život. No to nije bilo pravo kajanje zbog grijeha; on nije izmijenio svoju nakanu niti je odustao od zla.
   Juda Iskariotski, izdavši svoga Gospoda, uzviknuo je: “Sagriješih jer izdadoh nevinu krv.” (Matej 27:4) Njegovu dušu opterećenu krivnjom na priznanje grijeha nagnao je samo strašan osjećaj prokletstva i užas pred konačnim sudom koji ga čeka. Posljedice koje će snositi ispunjavale su ga stravom, ali u njegovoj duši nije bilo dubokog bola koji razdire srce, tuge što je izdao bezgrješnog Božjeg Sina i odrekao se Sveca Izraelova.
   Faraon je, pritisnut Božjim kaznama, priznao svoj grijeh da bi izbjegao daljnja zla, ali čim bi koja pošast prošla, ponovno bi prkosio silama neba.
Svi su ti ljudi plakali zbog posljedica svojih grijeha, ali nisu osjećali istinsko žaljenje što su počinili te grijehe. {26}
   No kad se srce preda utjecaju Božjeg Duha, savjest će se probuditi i grješnik će moći barem donekle razabrati dubinu i svetost Božjeg zakona koji je temelj Njegove vladavine na Nebu i na Zemlji. “Svjetlo istinito koje rasvjetljuje svakoga čovjeka” osvijetlit će tajne odaje duše i otkriti skrivena djela tame. (Ivan 1:9) Um i srce postat će svjesni grijeha. Grješnik će biti obuzet dubokim osjećajem Jahvine pravde i užasnut pri pomisli da se tako kriv i nečist pojavi pred Onim koji ispituje srca. Uviđajući Božju ljubav, ljepotu svetosti i radost čistoće, grješnik čezne za očišćenjem od grijeha i ponovnim uspostavljanjem prekinute veze s Nebom.
   Davidova molitva nakon pada u grijeh primjer je istinskog žaljenja zbog grijeha. Njegovo je kajanje bilo iskreno i duboko. Nije pokušavao prikriti svoju krivnju. Molitva mu nije bila potaknuta željom da izbjegne kaznu koja mu je prijetila. David je uviđao veličinu svog prijestupa, bio je svjestan oskvrnuća svoje duše i osjećao je odvratnost prema svome grijehu. Nije se molio samo za oproštaj, nego i za očišćenje srca. Čeznuo je za radošću svetosti i ponovnim uspostavljanjem suglasja i zajedništva s Bogom. Govor njegove duše bio je: {27}

“Blažen onaj kome je grijeh otpušten,

kome je zločin pokriven!

Blago čovjeku kome Jahve ne ubraja krivnju,
i u čijemu duhu nema prijevare! (Psalam 32:1,2)
“Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!...

Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom...
Tebi, samom Tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred Tobom:

Poškropi me izopom da se očistim,
operi me, i bit ću bjelji od snijega!...

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga Svetog Duha ne uzmi od mene!...

Oslobodi me od krvi prolivene,
Bože, Bože spasitelju moj.
Nek mi jezik kliče pravednosti Tvojoj...

(Psalam 51:1-16)

  Takvo kajanje ne možemo postići svojim vlastitim snagama; možemo ga dobiti jedino od Krista koji je uzašao na nebo i “dao darove ljudima”. 

   Upravo u tome mnogi griješe i stoga ne primaju pomoć koju im Krist želi pružiti, misleći da ne mogu doći Kristu prije nego što se pokaju i što ih to kajanje pripremi za oproštaj grijeha.
   Istina je da kajanje prethodi oproštaju grijeha, jer je-dino slomljeno i skrušeno srce može osjetiti potrebu za Spasiteljem. No treba li grješnik čekati da se pokaje da bi tek onda došao Isusu? Treba li kajanje biti prepreka između grješnika i Spasitelja?
   Biblija ne naučava da se grješnik mora pokajati prije no što prihvati Kristov poziv: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” (Matej 11:28) Sila koja dolazi od Krista vodi k istinskom pokajanju. Petar to sljedećim riječima objašnjava Izraelcima: “Njega je Bog desnicom svojom uzvisio za Vođu i Spasitelja, da dadne Izraelu obraćenje i oproštenje grijeha.” (Djela apostolska 5:31) Ne možemo se dakle pokajati bez Kristova Duha koji budi savjest, kao što bez Krista ne možemo dobiti ni oproštaj grijeha.
Krist je izvor svake dobre pobude. On je jedini koji može usaditi u srce odbojnost prema grijehu. Svaka želja za istinskom čistoćom, svaka spoznaja naše grješnosti, dokaz su da Njegov Duh djeluje na naša srca.
Isus je rekao: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12:32) Krist se mora otkriti grješniku kao Spasitelj koji je umro za grijehe svijeta. I dok gledamo Janje Božje na križu Golgote, počinje nam se otkrivati tajna spasenja, a Božja dobrota vodi nas k pokajanju. Umirući za grješnika, Krist je pokazao beskrajnu i neshvatljivu ljubav. Kad grješnik uvidi tu ljubav, ona će omekšati njegovo srce, utisnuti se u njegov um i potaknuti njegovu dušu na kajanje. {29}
   Istina je da ljudi ponekad, i prije nego što su svjesni da su privučeni Kristu, osjete stid zbog svojih grješnih postupaka i ostave neke svoje zle navike. No kad god ljudi, u iskrenoj želji da čine dobro, poduzmu neke napore da se poprave, zahvaljuju to zapravo Kristovoj sili koja ih privlači. Na njihovu dušu djeluje utjecaj kojeg oni i nisu svjesni; savjest se budi, a život postaje bolji. I kada Krist privuče grješnikov pogled na sebe koga su njihovi grijesi pribili na križ, Božje zapovijedi dopiru mu do svijesti. Otkriva mu se pokvarenost njegova života i duboko ukorijenjen grijeh njegove duše. Shvativši djelomično Kristovu pravednost, grješnik uzvikuje: “Što je zapravo grijeh kad traži takvu žrtvu za otkupljenje krivca? Zar je bila potrebna sva ta ljubav, sva ta patnja i sva ta poniženja da bismo mi, umjesto da propadnemo, dobili vječni život?
   Grješnik se može opirati toj ljubavi, može odbijati da bude privučen Kristu. No ako se ne odupire, Isus će ga privući k sebi. Shvaćanje plana spasenja dovest će ga do podnožja križa i navesti na kajanje zbog grijeha koji su prouzročili patnje dragoga Božjeg Sina.
   Božanski Duh, koji djeluje u prirodi, govori i srcima ljudi izazivajući neizrecivu čežnju za nečim što im nedostaje. Stvari ovoga svijeta ne mogu zadovoljiti tu čežnju.
   Božji Duh preklinje ih da teže za onim što im jedino može dati mir i spokoj - za Kristovom milošću, za radošću svetosti. Vidljivim i nevidljivim utjecajima naš Spasitelj neprestano djeluje na ljude privlačeći ih k sebi, upućujući ih od praznih zadovoljstava grijeha k neizmjernom blaženstvu koje mogu imati u Njemu. Svim tim dušama, koje se uzalud žele napojiti na porušenim zdencima ovoga svijeta, upućena je božanska poruka: ”Tko je žedan, neka dođe; tko želi, neka badava uzme vode života!” (Otkrivenje 22:17) {30}
   Vi koji u svojim srcima čeznete za nečim boljim od onoga što ovaj svijet može pružiti, shvatite tu čežnju kao Božji glas koji se obraća vašoj duši. Molite ga da vam dâ pokajanje, da vam otkrije Krista u Njegovoj bezgraničnoj ljubavi i savršenoj čistoći. U Spasiteljevom su se životu savršeno očitovala načela Božjeg zakona - ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. Dobrota i nesebična ljubav bili su život Njegove duše. Kad pogledamo u Njega, kad zrake svjetlosti s našeg Spasitelja padnu na nas, tada ćemo spoznati svu grješnost svoga srca.
   Možemo se, poput Nikodema, zavaravati da nam je život bio čestit, da su naš moral i karakter ispravni, te misliti da se ne moramo poniziti pred Bogom poput običnog grješnika. No kad Kristova svjetlost obasja našu dušu, uvidjet ćemo koliko smo nečisti. Razabrat ćemo sebičnost svojih pobuda, neprijateljstvo prema Bogu čime su obilježeni svi naši postupci. Tada ćemo shvatiti da je naša vlastita pravednost doista poput “haljine okaljane” (Iz. 64:6) i da nas jedino Kristova krv može očistiti od grijeha i obnoviti naša srca da budu nalik Njegovom. {31}
   Jedna zraka Božje slave, jedan tračak Kristove čistoće koji prodire u dušu, bolno razotkriva svaku mrlju grijeha te nagrđenost i nedostatke ljudskog karaktera. Iznosi na vidjelo nesvete želje, nevjerstvo srca, nečistoću usana, omalovažavanje Božjeg zakona. Pod moćnim utjecajem Božjeg duha grješnikova je duša duboko dirnuta i ožalošćena. On prezire samog sebe dok gleda čisti i bezgrješni Kristov karakter.
   Kad je prorok Daniel sagledao slavu koja je okruživala nebeskog glasnika koji mu je bio poslan, obuzeo ga je osjećaj vlastite slabosti i nesavršenosti. Opisujući učinak ovog čudesnog prizora, rekao je: “Onemoćah, lice mi problijedje, iznakazi se, snaga me ostavi.” (Daniel 10:8) Duša koja je tako dirnuta omrznut će svoju sebičnost, svoje samoljublje i težit će da kroz Kristovu pravdu dostigne čistoću srca koja će biti u suglasju s Božjim zakonom i Kristovim karakterom.
   Pavao kaže da je “po pravednosti koja dolazi od Zakona” - što se tiče djela, dakle izvana - bio “besprijekoran” (Filipljanima 3:6) No kad je shvatio duhovni smisao zakona, uvidio je da je grješnik. Pokoravajući se slovu zakona onako kako ga to ljudi primjenjuju u svom vanjskom životu, Pavao nije griješio; no kad je proniknuo u dubinu tih svetih propisa i vidio sam sebe onako kako ga Bog vidi, skrušeno je ispovjedio svoj grijeh rekavši: “Da, ja sam nekoć živio kad nije bilo Zakona. Ali kad dođe zapovijed, grijeh poče živjeti, a ja umrijeh.” (Rimljanima 7:9) Kad je sagledao duhovni smisao zakona, shvatio je kako je grijeh strašan i njegove je oholosti nestalo. {32}
   Bog ne smatra sve grijehe jednako velikima; postoje različiti stupnjevi krivnje u Njegovim očima, kao što je to i kod ljudi. Ipak, ma kako se ljudima ovaj ili onaj loš postupak činio beznačajnim, u Božjim očima ni jedan grijeh nije malen. Ljudsko je rasuđivanje pristrano i nesavršeno, a Bog procjenjuje sve stvari upravo onako kakve one doista i jesu.
   Pijanca se prezire i smatra se da će ga njegov grijeh isključiti iz neba, dok se za oholost, sebičnost i lakomost često ne upućuje nikakav prijekor. A ipak, upravo ti grijesi posebno vrijeđaju Boga, jer su potpuno suprotni Njegovu karakteru punom dobrote i nesebične ljubavi koja vlada u bezgrješnom svemiru.
Osoba koja počini kakav veliki grijeh može se zastidjeti zbog toga, osjetiti svoju bijedu i shvatiti da joj je nužna Kristova milost. Ali ohol čovjek ne osjeća takvu potrebu i zatvara svoje srce pred Kristom i neizmjernim blagoslovima koje On donosi.
   Bijedni carinik, koji je molio: “Bože, smiluj se meni grješniku!” (Luka 18:13), sam je sebe smatrao vrlo zlim, a i drugi su ga gledali u tom svjetlu. No on je osjećao da mu nešto nedostaje; s teretom svoje krivnje i stidom došao je pred Boga moleći za milost. Srce mu je bilo otvoreno za primanje Božjeg Duha koji će u njemu izvršiti svoje djelo milosti i osloboditi ga moći grijeha.
   Farizejeva hvastava i ohola molitva pokazala je da je njegovo srce zatvoreno za utjecaj Svetoga Duha. Zbog svoje udaljenosti od Boga izgubio je osjećaj vlastite nečistoće, toliko suprotne savršenstvu božanske svetosti. Nije osjećao da mu nešto treba pa shodno tome ništa nije ni primio. {33}
   Osjećate li svoju grješnost, ne čekajte dok se ne popravite. Koliko ih ima koji misle da nisu dovoljno dobri da bi mogli doći Kristu! Očekujete li da ćete postati bolji svojim vlastitim naporima? “Može li Etiopljanin promijeniti kožu svoju? Ili leopard krzno svoje? A vi, možete li činiti dobro, navikli da zlo činite?” (Jeremija 13:23) Naša je nada jedino u Bogu. Ne smijemo čekati da naša vjera postane jača, da prilike budu bolje, a mi svetiji. Sami ne možemo ništa učiniti. Moramo doći Kristu onakvi kakvi smo.
   No neka se nitko ne zavarava mišlju da će Bog u svojoj velikoj ljubavi i milosti spasiti čak i one koji odbacuju Njegovu milost. Grijeh u svoj njegovoj strahoti možemo sagledati samo u svjetlosti križa. Oni koji uporno tvrde da je Bog odviše dobar da bi odbacio grješnika, neka pogledaju na Golgotu. Krist je umro zato što nije bilo drugog načina da se čovjek spasi, zato što je bez te žrtve bilo nemoguće da se ljudski rod oslobodi užasne sile grijeha i ponovno uspostavi zajednicu sa svetim bićima, bilo je nemoguće da ljudi ponovno počnu voditi duhovni život. Zbog svega toga Krist je primio na sebe grijehe ljudi i patio umjesto grješnika. I ljubav i patnja i smrt Božjega Sina svjedoče o grijehu u svoj njegovoj strahoti i potvrđuju da se možemo oteti sili grijeha samo ako se predamo Kristu, te da je to jedini način da dostignemo svetiji život.
   Grješnici koji se ne žele pokajati često opravdavaju sami sebe govoreći o nekim kršćanima: “I ja sam isto tako dobar kao i oni. Oni u svom životu ne pokazuju više samoodricanja, trezvenosti ili opreza od mene. I oni vole svjetovna zadovoljstva i uživanja kao i ja.” I tako greškama drugih opravdavaju svoje vlastito zanemarivanje dužnosti. Ali grijesi i mane drugih nisu izlika ni za koga. Gospod nam nije dao kao uzor pogrešivo ljudsko biće. Naš primjer je bezgrješni Božji Sin. Svi oni koji se žale na loše vladanje nekih kršćana, trebali bi svojim dobrim životom pokazati plemenitiji primjer. Ako postavljaju tako visoke zahtjeve na jednog kršćanina i znaju kakav bi on trebao biti, nije li samim time njihov vlastiti grijeh mnogo veći? Oni, dakle, znaju što treba činiti, a ipak odbijaju to učiniti. {34}
   Čuvajte se odugovlačenja. Ne oklijevajte s ostavljanjem svojih grijeha. Težite za čistoćom srca uzdajući se u Isuso-vu pomoć. Tisuće i tisuće ljudi zbog odgađanja su izgubili vječnost. Ne želim ovdje govoriti o kratkoći i nesigurnosti života, ali strašna opasnost, opasnost koju ne možemo posve shvatiti, krije se u odgađanju da se pokorimo molećivom glasu Svetoga Božjeg Duha, jer to odgađanje zapravo znači da smo odabrali život grijeha. A grijehu, ma kako malim ga smatrali, možemo se odati samo uz opasnost gubitka vječnog života. Sve ono što mi ne pobijedimo, pobijedit će nas i izazvati našu propast. {35}
   Adam i Eva uvjeravali su sami sebe da iz takve sitnice kao što je kušanje zabranjenog ploda ne mogu proizići tako užasne posljedice koje je Bog najavio. No ta „sitnica“ bila je prijestup nepromjenjivog i svetoga Božjeg zakona, prijestup koji je odvojio čovjeka od Boga i otvorio vrata smrti i neizrecive patnje koja se izlila na svijet. Stoljeće za stoljećem s naše se Zemlje uzdizao neprekidni plač, a sva su stvorenja patila i mučila se zbog te čovjekove neposlušnosti. I samo Nebo osjetilo je posljedice ove pobune protiv Boga. Golgota stoji kao spomenik zadivljujuće žrtve podnesene kako bi se okajao prijestup božanskog zakona. Nikada nemojmo smatrati grijeh nevažnom sitnicom!
   Svaki prijestup, svako zanemarivanje ili odbacivanje Božje milosti odražava se na nama samima izazivajući okorjelost srca, izopačujući naša htijenja, otupljujući naše shvaćanje. Na taj način ne samo što postajemo manje skloni utjecaju Svetoga Božjeg Duha, već i sve manje sposobni da mu se prepustimo.
Mnogi umiruju svoju uznemirenu savjest mišlju kako mogu promijeniti svoje zle putove kad to oni požele. Smatraju da se mogu igrati s pozivima milosti a da će Duh usprkos tome svaki put ponovno utjecati na njihovo srce. Ako se i usprotive Duhu milosti, pa čak i ako su svoj utjecaj stavili u sotoninu službu, ipak vjeruju da će u odlučnom trenutku moći promijeniti svoje stajalište. No to više nije tako lako učiniti. Iskustvo i odgoj su tijekom života tako čvrsto oblikovali karakter da će rijetko tko kasnije poželjeti poprimiti Isusov lik. {36}
   Ponekad samo jedna loša crta karaktera ili jedna grješna želja koju stalno njegujemo može s vremenom posve oslabjeti utjecaj sile evanđelja. Svako udovoljavanje grješnim željama pojačava otpor duše prema Bogu. Čovjek koji pokazuje otvoreno nevjerstvo ili upornu ravnodušnost prema božanskoj istini, požet će plodove onog što je posijao. U cijeloj Bibliji nema strašnije opomene protiv poigravanja sa zlom od riječi mudraca da će grješnika “sapeti užad njegovih grijeha.” (Priče 5:22)
   Krist je spreman osloboditi nas od grijeha, ali On ne vrši pritisak na našu volju. Ako je, dakle, naša volja neprekidnim prijestupom postala potpuno podložna zlu tako da mi više i ne želimo biti oslobođeni, ako ne želimo prihvatiti Njegovu milost, može li tada Krist više bilo što učiniti za nas? Mi smo sami skrivili svoju propast kad smo odlučili odbaciti Božju ljubav.
   “Sad je pravo vrijeme, sad je dan spasenja” (2. Korinćanima 6:2) “Danas kad čujete glas Njegov, ne otvrdnite srca svoja.” (Hebrejima 3:7,8)
   “Čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu.” (1. Samuelova 16:7) On gleda na ljudsko srce u kojem se sukobljavaju osjećaji radosti i tuge; na zalutalo, samovoljno srce puno nečistoće i licemjerja. Krist zna njegove pobude, sve njegove nakane i odluke. Priđite mu sa svojom okaljanom dušom. Otvorite ju pred Njegovim svevidećim okom, uzvikujući poput psalmista: “Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: pogledaj, ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim.” (Psalam 139:23.24) {37}
   Mnogi prihvaćaju neku vrstu razumske religije, vanjski oblik pobožnosti, a srce im nije očišćeno od grijeha. Neka vaša molitva bude: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!” (Psalam 51:12) Budite iskreni i pošteni prema sebi. Budite tako revni, tako uporni kao što biste bili da se radi o vašem zemaljskom životu. To je pitanje koje se mora riješiti između Boga i vaše duše, i to za vječnost. Samo varava nada iza koje ne stoji ništa drugo, uzrokovat će našu vječnu propast. {37.2}
   Proučavajte Božju riječ s molitvom. Ta nam Riječ predočava, u Božjem zakonu i u Kristovu životu, uzvišena načela svetosti bez kojih “nitko neće vidjeti Gospodina.” (Hebrejima 12:14) Ona nam otkriva naš grijeh, ali i potpuno otkriva put spasenja. Slijedite ju i prihvatite kao Božji glas koji govori vašoj duši. {37.3}
   Kad sagledate svu veličinu grijeha, kad spoznate sebe onakvima kakvi uistinu jeste, nemojte očajavati. Krist je upravo zato i došao na svijet da spasi grješnike. Mi se čak i ne moramo pomiriti s Bogom, već je Bog u Kristu - čudesne li ljubavi! - “pomirio svijet sa sobom” (2. Korinćanima 5:19) Svojom nježnom ljubavlju On privlači srca svoje zabludjele djece. Ni jedan zemaljski roditelj ne bi mogao biti toliko strpljiv prema slabostima i pogreškama svoje djece kao što je to Bog prema onima koje želi spasiti. Nitko se ne bi mogao nježnije zauzimati za prijestupnika. Ni s jednih ljudskih usana nikada nije silazilo nježnije preklinjanje zabludjelih. Sva Njegova obećanja, sve Njegove opomene bile su prožete neizrecivom ljubavlju. {38}
   Kad vam sotona prilazi riječima da ste veliki grješnik, pogledajte na svoga Spasitelja i pozovite se na Njegove zasluge. U Njegovoj svjetlosti vaša je jedina nada. Priznajte svoje grijehe, ali recite neprijatelju da je Isus Krist sišao na Zemlju “da spasi grješnike” (1. Timoteju 1:15) i da možete biti spašeni Njegovom bezgraničnom ljubavlju.
   Isus je Šimunu ispričao priču o dvojici dužnika. Jedan je svome gospodaru dugovao malo novaca, a drugi puno. No gospodar je obojici otpisao dug. Krist je upitao Šimuna koji će od te dvojice dužnika više voljeti svoga gospodara. Šimun odgovori: “Onaj kome je više oprostio.” (Luka 7:43).
   Svi smo mi bili veliki grješnici, ali je Krist umro da bi nam moglo biti oprošteno. Zasluge Njegove žrtve dovoljno su velike da ih prinese Ocu i za nas. Oni kojima je mnogo oprošteno, jače će Ga i voljeti; stajat će bliže Njegovu prijestolju i slaviti Ga zbog neprocjenjive ljubavi i neizmjerne žrtve. Kad dublje spoznamo Božju ljubav, lakše ćemo shvatiti i svu grješnost grijeha. Kad ugledamo ruku koja nam je pružena s nebeskih visina, kad barem donekle shvatimo neizmjernu žrtvu koju je Krist podnio za nas, srce će se smekšati i ispuniti nježnošću i skrušenošću.

Priznanje grijeha

6

   “Tko skriva svoje grijehe, nema sreće, a tko ih ispovijeda i odriče ih se, milost nalazi.” (Priče Salomonove 28:13) {40}
   Uvjeti pod kojima možemo zadobiti Božju milost jednostavni su, pravedni i razumni. Gospod ne traži od nas nikakve mučne ili teške postupke kako bismo dobili oprost grijeha. Ne moramo polaziti na duga i zamorna hodočašća ni vršiti mučne pokore da bismo preporučili dušu Bogu ili da bismo ispaštali za svoje grijehe. Milost će dobiti onaj tko prizna svoje grijehe i ostavi ih.
   Apostol kaže: “Ispovijedajte grijehe jedan drugomu i molite jedan za drugoga da ozdravite.” (Jakov 5:16). Ispo-vjedite svoje grijehe Bogu, jer vam ih samo On može oprostiti, a međusobne pogreške ispovijedajte jedni dru-gima. Ako ste uvrijedili svoga prijatelja ili susjeda, dužnost vam je priznati mu svoju krivnju, a njegova je dužnost da vam oprosti. Tada tražite oprost i od Boga, jer je osoba koju ste uvrijedili Božje vlasništvo; vrijeđajući njega sagriješili ste protiv njegova Stvoritelja i Otkupitelja. Tako naš slučaj dolazi pred jedinoga istinskog Posrednika, našega uzvišenog Velikog svećenika “koji je iskušan u svemu kao i mi, samo što nije sagriješio” (Hebrejima 4:15), koji je dirnut osjećajem naše slabosti i koji nas jedini može očistiti od svake nepravde.
   Oni koji nisu ponizili svoje duše pred Bogom i priznali svoju krivnju, nisu ispunili prvi uvjet da budu primljeni. Ako nismo doživjeli pravo pokajanje, ako nismo u istinskoj poniznosti duše i slomljena duha priznali svoje grijehe, omrznuli na svoju nepravednost i napustili ju, nikada nismo istinski zatražili oproštaj grijeha; a ako ga nikada nismo tražili, nikada nismo ni našli mir u Bogu. Jedini razlog zbog kojega ne dobivamo oprost od grijeha jest taj što nismo spremni poniziti svoje srce i ispuniti uvjete Riječi istine. U Svetom pismu imamo izričite upute o tome. Priznanje grijeha, bilo javno ili osobno, mora biti iskreno i čovjek to mora učiniti slobodnom voljom. Ono se ne smije iznuditi od grješnika. Ne smije se učiniti lakomisleno ili nehajno niti se na priznanje smije prisiliti one koji nisu svjesni užasavajuće naravi grijeha. Priznanje koje proizlazi iz dna duše pronaći će put do Boga čije je milosrđe neizmjerno. Psalmist kaže: “Blizu je Jahve onima koji su skršena srca, a klonule duše spašava.” (Psalam 34:18) {41}
   Istinsko priznanje uvijek ima posebno obilježje: svaki se grijeh priznaje pojedinačno. Ima takvih grijeha koje možemo priznati samo Bogu. Postoje i pogreške koje trebamo priznati onim osobama koje su zbog njih pretrpjele neku štetu, ali ima i javnih grijeha koje treba javno priznati. No svako priznanje treba biti posve određeno i odnositi se na konkretan grijeh koji smo učinili.
   U vrijeme Samuela Izraelci su se udaljili i otpali od Boga. Snosili su posljedice svoga grijeha jer su izgubili vjeru u Boga, izgubili iz vida Njegovu moć i mudrost u vođenju izraelske nacije, izgubili povjerenje u Njegovu sposobnost da obrani i opravda svoje djelo. Odbacili su velikog Vladara svemira i poželjeli vladavinu kakvu su imali susjedni narodi. Prije nego što su ponovno našli svoj mir, sasvim su otvoreno priznali: “Jer smo svim svojim grijesima dodali zlo tražeći sebi kralja.” (1. Samuelova 12:19) Morali su, dakle, priznati upravo onaj grijeh koji su spoznali. Njihova nezahvalnost tištala im je dušu i odvajala ih od Boga.
   Bog neće primiti priznanje bez iskrenog pokajanja i obnove. U životu mora doći do potpune promjene. Sve što vrijeđa Boga mora se ostaviti. To će biti posljedica iskrenog žaljenja zbog učinjena grijeha. Ono što mi moramo učiniti s naše strane jasno nam je rečeno: “Operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite.” (Izaija 1:16,17) “A reknem li bezbožniku: “Umrijet ćeš!”, a on se odvrati od grijeha svojega i stane raditi po zakonu i pravdi; vrati zalog, plati oteto, i stane živjeti po zakonima života, ne čineći bezakonja - živjet će, neće umrijeti!” (Ezekiel 33:15)
   Apostol Pavao, govoreći o pokajanju, kaže: “Pazite samo koliku je gorljivost proizvela u vama ta ista žalost koja je po promisli i volji Božjoj! Štoviše! Koliko opravdavanje! Koliko ogorčenje! Koliki strah! Koliku čežnju! Koliki žar! Koliku kaznu! Svime ste pokazali da ste nedužni.” (2. Korinćanima 7:11) {42}
   Kad grijeh umrtvi moralna osjetila, grješnik ne uviđa mane svoga karaktera niti shvaća svu veličinu zla koje je učinio. Sve dok se ne pokori uvjeravajućoj sili Svetoga Duha, ostat će djelomično slijep za svoj grijeh. Tada njegovo priznanje nije iskreno niti dovoljno ozbiljno i stvarno. Svakom priznanju svoje krivnje grješnik dodaje i neku ispriku kojom opravdava svoj postupak, izjavljujući kako ne bi učinio ovo ili ono da ga na to nisu navele određene okolnosti. {43}
   Nakon što su okusili zabranjen plod, Adama i Evu ispunio je osjećaj stida i straha. Prva njihova pomisao bila je kako opravdati svoj grijeh i izbjeći užas smrtne presude.
   Kad ga je Bog ispitivao o počinjenom grijehu, Adam je, prebacujući krivnju dijelom na Boga, a dijelom na svoju ženu, odgovorio: “Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo.” Žena je krivnju svalila na zmiju: “Zmija me prevarila, pa sam jela.” (Postanak 3:12,13)
   Zašto si stvorio zmiju? Zašto si dopustio da dođe u Edenski vrt? To je zapravo bio smisao odgovora kojim je Eva prešutno opravdavala svoj grijeh, prebacujući na Boga odgovornost za svoj pad. Duh samoopravdavanja potječe od oca laži i javlja se kod svih Adamovih sinova i kćeri. Takva priznanja nisu potaknuta Božjim Duhom i Bog ih neće primiti. Istinsko pokajanje navest će čovjeka da sam ponese svoju krivnju i prizna ju bez lukavstva ili licemjerja. Poput jadnog carinika, ne podižući oči k nebu, grješnik će uzviknuti: “Bože, milostiv budi meni grješnomu!” Svi koji tako priznaju svoju krivnju bit će opravdani, jer se Isus svojom krvlju zauzima za svaku dušu koja se kaje.
   Primjeri iskrenog kajanja i istinske poniznosti koje nalazimo u Svetom pismu otkrivaju nam duh priznanja u kojem nema isprike za grijeh ili pokušaja opravdavanja krivnje. Apostol Pavao nije se pokušavao ograditi od svoga grijeha. On ga oslikava najcrnjim bojama, ne pokušavajući umanjiti svoju krivnju: “Kao što sam osobno mnoge svete zatvarao u tamnice, pošto sam na to od velikih svećenika bio ovlašten, tako sam, kad su bili osuđivani na smrt, to odobravao. Po svim sinagogama prisiljavao sam ih, više puta kažnjavanjem, da izgovaraju grdnje protiv Boga i u svome prekomjernom bijesu na njih progonio sam ih čak u tuđe gradove.” (Djela 26:10,11) Ne oklijeva izjaviti da “Krist Isus dođe na svijet da spasi grješnike. Od njih sam prvi ja.” (1. Timoteju 1:15) {44}
   Ponizno i slomljeno srce, ispunjeno iskrenim kajanjem, cijenit će Božju ljubav i žrtvu na Golgoti. I, kao što sin priznaje krivnju voljenom ocu, tako će i istinski pokajnik iznijeti sve svoje grijehe pred Boga. A napisano je da “ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je On i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” (1. Ivanova 1:9)

Posvećenje

4

   Bog je obećao: “Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim.” (Jeremija 29:13) {46}
Moramo se svim srcem predati Bogu, jer inače nikada neće doći do promjene koja će u nama obnoviti Njegovo obličje. Mi smo po prirodi daleko od Boga. Sveti Duh opisuje naše stanje sljedećim riječima: “Mrtav u prijestupu i grijehu”; “Sva je glava bolna, srce iznemoglo”; “Nigdje zdrava mjesta”. Čvrsto smo uhvaćeni u sotoninu zamku; on ljude “žive drži u ropstvu da vrše njegovu volju.” (Efežanima 2:1; Izaija 1:5,6; 2. Timoteju 2:26) Bog nas želi izliječiti i osloboditi iz tog ropstva. No to zahtijeva potpunu preobrazbu našeg bića i obnovu cijele naše prirode. Moramo se stoga potpuno predati Bogu da bismo to postigli.
   Borba protiv samoga sebe najveća je bitka koja je ikada vođena. Predavanje sebe, podređivanje cijelog svoga bića Božjoj volji, zahtijeva teške napore. No čovjek mora pokoriti svoju dušu Bogu da bi mogla biti obnovljena u svetosti.
   Božja vladavina ne temelji se na prisili ili slijepoj pokornosti, kako to sotona želi prikazati. Ona se poziva na naš razum i savjest. “Hajde, dakle, da se pravdamo”, glasi Spasiteljev poziv bićima koja je stvorio. (Izaija 1:18) Bog ne vrši nasilje nad voljom svojih stvorenja. On ne može prihvatiti štovanje koje nije dragovoljno i svjesno. Prisilno pokoravanje onemogućilo bi istinski razvoj uma i karaktera i čovjeka pretvorilo u puki stroj, a to nije Stvoriteljeva namjera. On želi da čovjek, kruna Njegove stvaralačke moći, dosegne najviši mogući stupanj razvoja.
   Bog postavlja pred nas vrhunac blagoslova na koji nas želi dovesti kroz svoju milost. Poziva nas da Mu se predamo kako bi mogao dovršiti svoje djelo u nama. Samo o nama ovisi hoćemo li se odlučiti za oslobođenje iz ropstva grijeha i sudjelovanje u slavnoj slobodi Božjih sinova.
   Predajući se Bogu, nužno moramo odbaciti sve što bi nas moglo odvojiti od Njega. Spasitelj zato kaže: “Tako, dakle, tko se god između vas ne odreče svega imanja, ne može biti moj učenik.” (Luka 14:33). Moramo ostaviti sve ono što bi moglo odvratiti naše srce od Boga.
   Mnogima je idol bogatstvo. Ljubav prema novcu i želja za bogat-stvom zlatni su lanci koji ih vežu za sotonu. Drugi pak obožavaju ugled i svjetovne počasti. Trećima je idol život sebične udobnosti, život bez odgovornosti. No ti se ropski okovi moraju raskinuti. Ne možemo napola pripadati Gospodu, a napola svijetu. Božja djeca možemo biti samo ako Mu pripadamo cijelim bićem. {47}
   Neki ljudi misle da služe Bogu, ali se uzdaju u vlastite napore da bi se pokorili Njegovu zakonu, izgradili ispravan karakter i osigurali spasenje. Njihova srca nisu dirnuta dubokom spoznajom o Kristovoj ljubavi; oni nastoje ispunjavati svoje kršćanske dužnosti smatrajući da je to ono što Bog traži od njih kako bi zaslužili Nebo. Takva religija posve je bezvrijedna. Kad Krist živi u srcu, duša je tako ispunjena Njegovom ljubavlju i radošću zajedništva s Njim da će sasvim prionuti uz Njega, a na sebe će, promatrajući Isusa, posve zaboraviti. Ljubav prema Kristu bit će poticaj i izvor našega života i rada. Oni koji osjete tu Božju ljubav, neće pitati što je najmanje potrebno da bi ispunili Božje zahtjeve, niti će se zadovoljiti najnižim stupnjem pobožnosti, nego će težiti k savršenom suglasju s voljom svoga Spasitelja. Oni će Mu predati sve, jer to proizlazi iz njihove iskrene želje, i pokazat će istinsko zanimanje sukladno s vrijednošću vječnog cilja kojemu teže. Priznavanje Krista bez te duboke ljubavi samo su prazne riječi, obična formalnost i teško ropstvo. {48}
   Smatrate li prevelikom žrtvom ako sve date Kristu? Upitajte se: “Što je Krist dao za mene?” Božji Sin dao je sve za naš otkup: ljubav, patnju i svoj život. Možemo li Mu dakle mi, bića nedostojna tako velike ljubavi, uskratiti svoja srca? U svakom trenutku svog života uživali smo blagoslove Njegova milosrđa i zato ne možemo potpuno shvatiti svu dubinu neznanja i bijede iz koje nas je spasio.
   Možemo li gledati u Onoga koga su razapeli naši grijesi a ipak prezreti svu Njegovu ljubav i žrtvu? Pri pogledu na beskrajno poniženje Gospoda slave hoćemo li mrmljati zbog toga što u vječni život možemo ući samo kroz borbu i poniženje?
   Mnogi ljudi ohola srca pitaju: “Zašto se moram najprije pokajati i poniziti kako bih bio siguran da me Bog prima?”
   Pogledajte na Krista. Bio je bezgrješan, štoviše, bio je Knez neba, ali je za dobro čovječanstva primio na sebe njihove grijehe. “I među zlikovce bi ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince.” (Izaija 53:12) {49}
   A što mi dajemo, čak i onda kada dajemo sve? Srce oskvrnuto grijehom da ga Isus očisti svojom vlastitom krvlju i spasi svojom neusporedivom ljubavlju! Pa ipak, ljudi misle kako je teško predati sve! Stidim se što čujem tako nešto, stidim se i pisati o tome.
   Bog ne traži od nas da se odreknemo ničega što je za naše dobro. U svemu što čini Bog ima u vidu dobrobit svoje djece. Kad bi samo oni, koji nisu odabrali Krista, mogli shvatiti da im On nudi nešto daleko bolje od onoga što bi oni sami mogli poželjeti za sebe!
   Čovjek nanosi najveću uvredu i nepravdu samome sebi kad misli i radi protivno Božjoj volji. Istinska radost ne može se naći na putu što ga zabranjuje Onaj koji zna što je najbolje i koji promišlja o dobrobiti svojih stvorenja. Put prijestupa put je bijede i propasti.
   Pogrešno je baviti se mišlju da se Bogu sviđa kad Njegova djeca pate. Cijelo je Nebo zainteresirano za čovjekovu sreću. Naš nebeski Otac nije uskratio sreću ni jednom od svojih stvorenja. Božanski propisi pozivaju nas da izbjegavamo samo ono što bi nam moglo donijeti patnju i razočaranje i što bi pred nama zatvorilo vrata vječne sreće i neba.
   Spasitelj svijeta prihvaća ljude onakvima kakvi jesu, sa svim njihovim nedostacima, nesavršenostima i slabostima. On će nas ne samo očistiti od grijeha i darovati nam spasenje kroz svoju krv, nego će i ispuniti čežnju duše svih onih koji pristanu nositi Njegov jaram i breme. Njegova je namjera darovati mir i spokoj svima koji dolaze k Njemu po kruh života. On traži od nas da ispunimo samo one dužnosti koje će naše stope dovesti na vrhunce blaženstva koje neposlušni nikada neće doseći. Istinski sretan život možemo imati samo s Kristom, nadom slave. {50}
   Mnogi se pitaju: “Kako da se predam Bogu?” Želite Mu se predati, ali vam nedostaje moralne snage, sputani ste sumnjom i vama upravljaju navike grješnog života. Vaša obećanja i odluke nalikuju kulama od pijeska. Ne uspijevate kontrolirati svoje misli, osjećaje i želje. Zbog spoznaje o svojim neispunjenim obećanjima i neodržanim zavjetima gubite povjerenje u vlastitu iskrenost i čini vam se da vas Bog ne može primiti. Ipak, nemojte očajavati. Potrebna vam je istinska snaga volje. Ona je vladajuća sila čovjekove prirode, u njoj leži snaga odluke i moć izbora. Sve ovisi o ispravno usmjerenoj volji.
   Bog je ljudima dao moć izbora i na njima je da ju iskušaju. Ne možete sami promijeniti svoje srce, ne možete sami predati Bogu svoje osjećaje, ali možete izabrati i odlučiti da Mu služite. Možete Mu predati svoju volju, a Bog će tada djelovati u vama da poželite biti u skladu s Njegovom voljom. Na taj će način cijelo vaše biće biti dovedeno pod kontrolu Kristova Duha. Vaši će osjećaji biti usredotočeni na Krista, vaše će misli biti u suglasju s Njim.
  Želja da budemo dobri i sveti ispravna je sama po sebi, no ako se zaustavimo samo na tome, ako samo imamo dobre želje, to nam ništa neće koristiti. Mnogi su se nadali da će jednom postati kršćani, i željeli su biti kršćani, a ipak će biti zauvijek izgubljeni jer nisu predali svoju volju Bogu; njihov životni izbor nije bio kršćanstvo - nisu donijeli odluku da će biti kršćani. {51}
   Ispravnim vježbanjem volje u našem se životu može dogoditi potpuna promjena. Predajući svoju volju Kristu, povezujemo se sa silom koja je moćnija od svake druge sile i moći. Dobit ćemo snagu s neba da ostanemo postojani. Na taj ćemo način, predajući se neprestano Bogu, moći živjeti novim životom, životom vjere.

Vjera i prihvaćanje

5

   Kad vam se savjest probudi pod utjecajem Svetoga Duha, spoznat ćete barem donekle sav užas grijeha, njegovu veličinu i težinu, i gledat ćete na njega s odvra-tnošću. Shvatit ćete da vas je grijeh odvojio od Boga i da ste u ropstvu sile zla. Što se očajnije borite da ga se oslobodite, to više uviđate svoju bespomoćnost. Pobude su vam grješne, a srce nečisto. Uviđate da vam je život ispunjen sebičnošću i grijehom. Čeznete za oproštajem, za očišćenjem i oslobođenjem. Što učiniti da dođete u suglasje s Bogom i da Mu postanete nalik? {53}
   Potreban vam je mir - nebeski oproštaj, mir i ljubav u duši. To ne možete kupiti novcem, ne možete zadobiti razumom, ne možete doseći mudrošću. Iako se ne možete nadati da ćete to ikada postići vlastitim naporima, Bog vam to ipak poklanja na dar, “bez novaca i bez naplate.” (Izaija 55:1). Sve to pripast će vam ako samo pružite ruku i primite. Gospod kaže: “Budu li vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.” (Izaija 1:18). “Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas!” (Ezekiel 36:26)
   Priznali ste svoje grijehe i odlučili u svome srcu da ćete ih odbaciti i predati se Bogu. Pođite sada k Njemu i zamolite Ga da vas opere od grijeha i da vam dâ novo srce. Vjerujte da će Bog to učiniti jer je tako obećao. To je ista ona pouka koju je Isus naučavao dok je bio na svijetu: moramo vjerovati da ćemo dobiti ono što je Bog obećao i tada ćemo to doista i primiti. Isus je izliječio ljude od bolesti kad su povjerovali u Njegovu moć: pomažući im u onome što su mogli vidjeti, poticao ih je da imaju povjerenja u Njega i u onim stvarima koje nisu mogli vidjeti, navodeći ih da vjeruju u Njegovu moć da oprašta grijehe.
   Isus je to najbolje pokazao prigodom ozdravljenja paraliziranog čovjeka. “Ali neka znadete da Sin Čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe: Ustani - reče tada uzetome - i hajde svojoj kući!” (Matej 9:6).
I evanđelist Ivan piše, govoreći o Kristovim čudima: “A ova su opisana da trajno vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji, te da vjerujući imate život po Njemu.” (Ivan 20:31)
   Već iz samoga biblijskog izvješća na koji je način Isus izliječio bolesnika, možemo naučiti nešto o tome kako vjerovati u Njega da bi nam oprostio grijehe. Vratimo se na biblijski izvještaj o paraliziranom čovjeku iz Betsaide. Taj je patnik bio posve bespomoćan. Svoje noge nije koristio već trideset osam godina, a Isus mu ipak naređuje: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj!” Bolesnik je mogao reći: “Gospodine, učinit ću to ako me izliječiš.” No on to nije rekao. Vjerovao je Kristovim riječima, povjerovao je da je ozdravio i odmah je pokušao ustati. Želio je hodati i prohodao je. Postupio je po Kristovim riječima, a Bog mu je dao snagu; bolesnik je ozdravio. {54}
   U sličnom je položaju i grješnik. Ne možete okajati grijehe prošlosti, ne možete promijeniti srce ni svojim naporima postati sveti. No Bog obećava da će sve to On kroz Krista učiniti za vas. Vjerujte u to obećanje. Priznajte svoje grijehe i predajte se Bogu. Izrazite želju da Mu služite. Učinite li to, Bog će sigurno ispuniti na vama svoju riječ. Ako vjerujete tom obećanju - ako vjerujete da vam je oprostio i očistio vas - Bog će to i učiniti. Izliječit će vas, kao što je i paraliziranom čovjeku dao silu da hoda kad je povjerovao da je izliječen. Ako vjerujete, to će se i dogoditi. {55}
   Nemojte čekati da osjetite kako ste ozdravili, već recite: Vjerujem u to. To je tako ne zato što ja to osjećam, već zato što je Bog to obećao.
   Isus kaže: “Što god moleći pitate, vjerujte da ste to već primili i bit će vam.” (Marko 11:24). Uvjet za ispunjenje tog obećanja je da naše molitve budu u suglasju s Božjom voljom. A Božja je volja da nas očisti od grijeha, da nas učini svojom djecom i osposobi nas da živimo svetim životom. Za te se, dakle, blagoslove možemo moliti, vjerovati da ćemo ih primiti i zahvaliti Bogu što smo ih primili. Naša je prednost da dođemo Isusu koji će nas očistiti kako bismo mogli stati pred Božji Zakon bez stida i grižnje savjesti. “Sad, dakle, nema više nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu i ne hode po tijelu nego po duhu.” (Rimljanima 8:1)
   Odsada više ne pripadate sebi; za vas je plaćena visoka cijena. “Znajte da niste otkupljeni nečim raspadljivim - srebrom ili zlatom... nego skupocjenom krvi Krista kao nevina i bez mane Janjeta.” (1.Petrova 1:18.19). Samim time što ste povjerovali Bogu, Sveti Duh je u vašem srcu stvorio nov život. Sada ste poput djece rođene u Božjoj obitelji i Bog vas voli kao što voli svoga Sina. {56}
   Sada kad ste se predali Isusu nemojte se okretati natrag, ne udaljavajte se od Njega, već dan za danom govorite: “Ja sam Kristov; predao sam se Njemu.” Molite Ga da vam dâ svog Duha i održi vas svojom milošću. Na isti način kao što ste se predali Bogu i povjerovali Mu kako biste postali Njegova djeca, tako i živite u Njemu. Apostol kaže: “Kako ste primili Gospodina Krista Isusa, tako nastavite u Njemu živjeti.” (Kološanima 2:6)
   Neki ljudi misle da bi, prije nego što smiju zatražiti Božji blagoslov, morali biti stavljeni na kušnju kako bi dokazali Gospodu da su se promijenili. Ali Bog to ne traži; Njegov blagoslov mogu zatražiti odmah. Moramo zadobiti Božju milost i Kristov Duh koji će nam pomoći u našim slabostima, da bismo se mogli oduprijeti zlu. Isus želi da Mu priđemo upravo onakvi kakvi smo, grješni, bespomoćni i ovisni. Možemo doći sa svim svojim slabostima i grijesima, i pokajnički pasti pred Njegove noge. Isus će nas obgrliti rukama svoje ljubavi, zaviti naše rane i očistiti nas od svih nečistoća.
   Tisuće ljudi žive u zabludi; ne vjeruju da Isus oprašta grijehe upravo njima osobno, svakome od nas pojedi-načno. Oni ne vjeruju Božjoj Riječi. Svi koji ispune uvjete Božje riječi trebaju biti svjesni da se Božji oproštaj odnosi na svaki učinjeni grijeh. Odbacite sumnje da se Božja obe-ćanja ne odnose na vas. Ona pripadaju svakom grješniku koji se kaje. Krist je osigurao snagu i milost koju će kroz poslanstvo anđela dobiti svaka duša koja vjeruje. Nitko nije toliko grješan da u Isusu koji je umro za njega ne bi mogao naći snagu, čistoću i pravdu. On želi skinuti njihovu odjeću okaljanu i uprljanu grijehom i obući im bijele halji-ne pravednosti. Isus ih poziva da žive, a ne da umru. {57}
   Bog ne postupa s nama kao što smrtnici postupaju jedni s drugima. Njegove misli su misli milosrđa, ljubavi i najnježnije sućuti. On kaže: “Nek bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati, k Bogu našemu, jer je velikodušan u praštanju.” “Kao maglu rastjerao sam tvoje opačine i grijehe tvoje poput oblaka.” (Izaija 55:7; 44:22).
   “Ja ne želim smrti nikoga koji umire - riječ je Jahve Gospoda. Obratite se, dakle, i živite!” (Ezekiel 18:32) Sotona je spreman oduzeti nam to blagoslovljeno jamstvo. On nam želi oteti iz duše svaku iskru nade i svaki zrak svjetlosti. Ali to mu ne smijete dopustiti. Ne slušajte kušača već recite: “Isus je umro da bih ja mogao živjeti. On me voli i ne želi da propadnem. Na nebu imam suosjećajnog Oca. Iako sam zloupotrijebio Njegovu ljubav, iako sam prezreo blagoslove koje mi je dao, ipak ću ustati, otići Ocu i reći:
“Oče, sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan da se nazovem tvojim sinom. Primi me kao jednog od svojih najamnika.”
   Isusova priča govori nam kako će odlutali grješnik biti primljen:
   “Dok je još bio daleko, opazi ga njegov otac, i sažali mu se te poleti, pade mu oko vrata i izljubi ga.” (Luka 15:18-20).
   No čak i ova priča, tako nježna i dirljiva, ni približno ne može izraziti neizmjerno sažaljenje nebeskog Oca. Gospod objavljuje preko svoga proroka: “Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.” (Jeremija 31:3). Dok je grješnik još daleko od Očeve kuće, rasipajući svoj imetak u stranoj zemlji, Očevo srce čezne za njim. Svaka želja za povratkom Bogu koja se probudi u duši nije ništa drugo do nježan poziv Njegovoga Duha koji privlači, preklinje i vuče odlutalog k Očevu srcu punom ljubavi. {58}
   Možete li sumnjati u to i pored bogatih obećanja Svetoga pisma? Možete li povjerovati da će Gospod nemilosrdno spriječiti jadnoga grješnika da u pokajanju padne pred Njegove noge, grješnika koji čezne za oproštajem grijeha i povratkom Bogu? Odbacite takve misli! Ništa ne može tako povrijediti vašu vlastitu dušu kao takve predodžbe o našem nebeskom Ocu.
   Bog mrzi grijeh, ali On ljubi grješnika i dao je samoga sebe u osobi Isusa Krista da spasi sve koji to žele i da dobiju vječno blaženstvo u kraljevstvu slave. Može li se upotrijebiti izražajniji i nježniji jezik od onoga koji je Bog odabrao kako bi izrazio svoju ljubav prema nama? On kaže: “Može li žena zaboravit svoje dojenče, ne imat sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.” (Izaija 49:15)
   Podignite pogled, svi vi koji sumnjate i očajavate, jer Isus živi da bi posredovao za vas. Zahvaljujte Bogu za dar Njegova dragog Sina i molite se da Njegova smrt ne bude uzaludna za vas. Sveti Duh vas poziva danas. Priđite Isusu cijelim srcem i moći ćete zatražiti Njegov blagoslov. {59}
   Čitajući Božja obećanja, ne zaboravite da su ona izraz neizrecive ljubavi i milosrđa. Božje srce, srce puno beskrajne ljubavi i bezgraničnog sažaljenja, čezne za grješnikom. “U kome imamo otkupljenje Njegovom krvlju, oproštenje grijeha.” (Efežanima 1:7). Čvrsto vjerujte da je Bog vaš pomoćnik. On želi obnoviti svoje moralno obličje u čovjeku. Kad Mu priđete s priznanjem i kajanjem, On će prići vama s milosrđem i oproštajem.

Pravi Kristovi sljedbenici

9

   “Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo.” (2. Korinćanima 5:17) {61}
   Čovjek možda neće biti u stanju odrediti točno vrijeme i mjesto, ili povezati lanac događaja u procesu svoga obraćenja, no to ne znači da nije obraćen. Krist je rekao Nikodemu: “Vjetar puše gdje hoće. Čuješ mu šum, ali ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha.” (Ivan 3:8)
   I Božji je Duh, koji djeluje na ljudsko srce, nalik vjetru kojeg ne vidimo, a ipak vidimo i osjećamo njegovo djelovanje. Obnavljajuća sila, koju ne može vidjeti ljudsko oko, donosi duši novi život, stvarajući novo biće po Božjem obličju. I dok je djelovanje Duha tiho i neprimjetno, posljedice su mu očigledne. Ako je srce obnovljeno Božjim Duhom, rezultati će se vidjeti u životu. Iako ne možemo ništa učiniti da bismo promijenili svoje srce ili se doveli u suglasje s Bogom, te mada se uopće ne možemo pouzdati sami u sebe ili u svoja dobra djela, ipak će naš život otkriti prebiva li u nama Božja milost. Promjena će se vidjeti u karakteru, navikama i težnjama, a suprotnost između onoga prije i sadašnjeg stanja bit će jasna i bjelodana. Karakter se otkriva u riječima i djelima koja su nam prešla u naviku, a ne u dobrim ili lošim postupcima koje smo tu i tamo slučajno učinili.
   Istina je da se može postići neko vanjsko poboljšanje ponašanja i bez obnavljajuće Kristove sile. Težnja za utjecajem u društvu i želja da steknemo poštovanje ljudi može nas navesti da vodimo uredan život; zbog samopoštovanja možemo izbjegavati ono što nalikuje na zlo. Velikodušno djelo može učiniti čak i sebičan čovjek. Kako ćemo dakle znati na kojoj smo strani? {62}
   Čije je naše srce? Kome pripadaju naše misli? O kome ili o čemu volimo pričati? Kome poklanjamo svoje najtoplije osjećaje i naše najbolje snage? Ako smo Kristovi sljedbenici, naše će misli biti s Njim i o Njemu. Sve što imamo posvetit ćemo Kristu. Čeznut ćemo da nosimo Njegov lik, da dišemo Njegovim duhom, činimo Njegovu volju i ugodimo Mu u svemu.
   Oni koji su postali nova stvorenja u Isusu Kristu, donijet će u svom životu i plodove Duha: “ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost.” (Galaćanima 5:22,23). Više se neće povoditi za svojim nekadašnjim željama, već će vjerom u Božjeg Sina slijediti Njegove stope, odražavati Njegov karakter i postati čisti kao što je On čist. Stvari koje su nekada mrzili, sada vole, a mrze ono što su nekada voljeli. Ohol i uobražen čovjek postaje krotak i ponizan. Tašt i gord čovjek postaje ozbiljan i čedan. Pijanac postaje trezvenjak, a razuzdan čovjek postaje čist. Odbacuju se tašti običaji i svjetovna moda. Kršćanin ne čezne za “vanjskim nakitom”, već za onim što se ne vidi: “skrivenost - srce obučeno u neraspadljiv nakit, krotak i miran duh.” (1. Petrova 3:3,4)
   Ne može se govoriti o iskrenom pokajanju ako se u srcu i životu nije dogodila potpuna promjena. Tek kad popravi svoje greške, vrati što je ukrao, prizna svoje grijehe, ljubi Boga i svoje bližnje, grješnik može biti siguran da je prešao iz smrti u život. {63}
   Kada dođemo Kristu kao grješna, zalutala bića, kad postanemo dionicima Njegove opraštajuće milosti, u srcu će se pojaviti Božja ljubav. Svaki teret postaje lakši, jer je jaram koji nam Krist daje lagan. Dužnost postaje užitak, a žrtvovanje zadovoljstvo. Put koji nam je izgledao obavijen tamom, postaje širok i obasjan zrakama Sunca Pravde.
   Ljupkost Kristova karaktera vidjet će se i u Njegovim sljedbenicima. Njemu je činilo zadovoljstvo vršiti Božju volju. Ljubav prema Bogu i revnost za Njegovu slavu bili su vladajuća sila u životu našeg Spasitelja. Ljubav je uljepšavala i oplemenjivala sve Njegove postupke. Ljubav dolazi od Boga. Neposvećeno srce ne može ju proizvesti niti ona može izvirati iz njega. Ona se nalazi samo u srcu u kojem vlada Isus. “Mi ljubimo, jer je On nas ljubio prije.” (1. Ivanova 4:19)
   U srcu obnovljenom božanskom milošću ljubav je načelo djelovanja. Ona mijenja karakter, upravlja pobudama, kontrolira strasti, suzbija neprijateljstvo i oplemenjuje osjećaje. Ta ljubav, ako se njeguje u srcu, čini život ugodnim i širi plemeniti utjecaj na svoju okolinu.
   Postoje dvije zablude kojih se Božja djeca moraju čuvati, a osobito oni koji su netom primili Njegovu milost. Prva, o čemu je već bilo riječi, jest da se uzdaju u svoja vlastita djela i u svoju silu kako bi se doveli u suglasje s Bogom. Tko pokušava postati svet i svojim vlastitim naporima održati Zakon, pokušava nemoguće. Sve što čovjek može učiniti bez Krista okaljano je sebičnošću i grijehom. Jedino nas Kristova milost kroz vjeru može učiniti svetima. {64}
   Zabluda posve suprotna ovoj, ali ne i manje opasna, jest da vjera u Krista oslobađa ljude držanja Božjeg Zakona, jer kad vjerom postanemo dionici Kristove milosti, naša djela navodno ne doprinose ništa našem spasenju.
   No zapamtimo da poslušnost Bogu nije puko vanjsko pokoravanje, već služba ljubavi. Božji Zakon je izraz Njegova bića; on je utjelovljenje velikog načela ljubavi i stoga temelj Božje vladavine na nebu i na zemlji. Ako su naša srca obnovljena i postala slična Bogu, ako je božanska ljubav usađena u dušu, nećemo li tada izvršavati Božji zakon?
   Kad je načelo ljubavi usađeno u srce, kada je čovjek obnovljen na sliku Onoga koji ga je stvorio, ispunit će se novozavjetno obećanje o novom savezu između Boga i čovjeka: “Stavit ću zakone svoje u srca njihova i upisat ću ih u pamet njihovu.” (Hebrejima 10:16). A ako je Zakon upisan u srcu, neće li on oblikovati i naš život? Poslušnost - služba Bogu iz ljubavi - istinski je dokaz vjernosti. Sveto Pismo kaže: “Jer u ovome stoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi.” “Tko tvrdi: “Poznajem ga”, a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je, i u njemu nema istine.” (1. Ivanova 5:3, 2:4).
   Umjesto da oslobodi čovjeka poslušnosti Božjem zakonu, vjera nas osposobljava da budemo poslušni i da postanemo dionici Kristove milosti.
   Mi ne zaslužujemo spasenje našom poslušnošću, jer je spasenje besplatan Božji dar koji dobivamo vjerom. No poslušnost je plod vjere. “A znate da se On pojavio da uzme grijehe, i znate da grijeha u Njemu nema. Tko god ostaje u Njemu, ne ostaje u grijehu, tko god ostaje u grijehu, Njega nije vidio ni upoznao.” (1. Ivanova 3:5,6). To je pravi test kojim dokazujemo svoju vjernost Bogu.
   Ako ostanemo u Kristu, ako u nama prebiva Božja ljubav, naši će osjećaji, naše misli, naše namjere i djela biti u suglasju s Božjom voljom koja je izražena u propisima Njegova svetog zakona. “Dječice, neka vas nitko ne zavede! Tko čini što je pravedno, pravedan je kao što je On pravedan.” (1. Ivanova 3:7). Pravda je izražena u svetom Božjem zakonu koji je izložen u deset zapovijedi izgovorenih na Sinaju. {65}
Takozvana vjera u Krista, koja naučava da su ljudi oslobođeni obveze pokoravanja Bogu, nije vjera već drskost. “Milošću ste spašeni - po vjeri.” (Efežanima 2:8). “Ali vjera ako nema djela, mrtva je u samoj sebi.” (Jakov 2:17). Isus govori o sebi prije nego što je došao na naš svijet: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju Tvoju, zakon Tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Psalam 40:8). A neposredno prije nego što se ponovno uznio na nebo rekao je: “Kao što sam i ja vršio zapovijedi Oca svog te ostajem u Njegovoj ljubavi.” (Ivan 15:10). Sveto pismo kaže: “Ako vršimo Njegove zapovijedi, po tom znamo da ga poznajemo... Tko tvrdi da ostaje u Njemu, taj mora tako živjeti kako je On živio.” (1. Ivanova 2:3,6). “Jer je i Krist trpio za nas i ostavio vam primjer da idete Njegovim stopama.” (1. Petrova 2:21).
   Uvjet za vječni život i sada je isti kakav je oduvijek bio, točno onakav kao i prije pada naših praroditelja: savršeno pokoravanje Božjem zakonu, savršena pravednost. Kad bi vječni život bio darovan pod bilo kojim uvjetom manjim od ovoga, došla bi u opasnost sreća cijelog svemira i bio bi otvoren put koji bi ovjekovječio grijeh, sa svom onom tugom i bijedom koju grijeh donosi sa sobom. {66}
   Adam je mogao, prije svoga pada, oblikovati ispravan karakter pokoravajući se Božjem zakonu. No on je to propustio, a zbog njegovoga smo grijeha i mi naslijedili grješnu prirodu i ne možemo sami postati pravedni. Budući da smo grješni i nesveti, ne možemo se u potpunosti pokoravati svetom zakonu. Nemamo svoju vlastitu pravdu kojom bismo udovoljili zahtjevima Božjeg zakona. No Krist nam je otvorio put za povratak i našao izlaz za nas. Živio je na svijetu usred istih izazova i iskušenja s kojima se i mi susrećemo. Vodio je bezgrješan život. Umro je za nas, a sada nam nudi svoju pravednost i želi uzeti naše grijehe.
   Ako Mu se predate i prihvatite Ga kao svoga Spasitelja, Njegovom ćete zaslugom postati pravedni ma kako grješan bio vaš protekli život. Vaš je karakter sada zamijenjen Kristovim karakterom i Bog vas prihvaća kao da nikada niste zgriješili. Štoviše, Krist mijenja i srce. On vjerom boravi u vašem srcu. Održavajte tu vezu s Kristom kroz vjeru i neprekidno Mu podređujte svoju volju. Sve dok budete tako činili, On će djelovati u vama da želite raditi i da radite u skladu s Njegovom svetom voljom. I vi ćete moći reći: “Život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.” (Galaćanima 2:20).
   Isus je rekao svojim učenicima: “Jer nećete govoriti vi, nego će Duh Oca vašega govoriti preko vas.” (Matej 10:20). S Kristom koji će djelovati u vama, otkrivat ćete isti duh i činiti ista dobra djela kao i On - djela pravednosti i poslušnosti. {67}
   Mi, dakle, u sebi nemamo ništa čime bismo se pohvalili. Nemamo razloga za umišljenost. Naša je jedina nada Kristova pravednost koja nam je darovana kroz Njegov Duh koji radi u nama i kroz nas.
Kada govorimo o vjeri, postoji jedna razlika koju mora-mo imati na umu. Ima jedna vrsta vjerovanja koja se potpuno razlikuje od vjere. Postojanje Boga i Njegova svemoć, istinitost Njegove riječi, sve su to činjenice koje čak ni sotona i njegovi anđeli ne mogu osporiti. Biblija kaže da “i đavli to vjeruju i dršću” (Jakov 2:19), no to nije vjera. Prava vjera nije samo vjerovanje u Božju riječ, već i pokoravanje volje Bogu i podređivanje srca i osjećaja Bogu - to je vjera koja djeluje kroz ljubav i čisti dušu. Kroz takvu se vjeru srce obnavlja na Božju sliku. U svom neobnovljenom stanju ono nije moglo biti istinski poslušno Božjem zakonu, ali sada uživa u njegovim svetim propisima, uzvikujući s Psalmistom: “O, kako ljubim zakon tvoj, po cio dan o njemu razmišljam.” (Psalam 119:97) Pravda zakona ispunjena je u onima koji “ne hode po tijelu nego po duhu” (Rimljanima 8:1).
   Ima ljudi koji su upoznali Kristovu opraštajuću ljubav i koji doista žele postati Božja djeca, ali shvaćaju da im je karakter nesavršen i život grješan, pa sumnjaju u to da su im srca obnovljena Svetim Duhom. Takvim osobama želim reći: Ne očajavajte! Često ćemo morati kleknuti kod Isusovih nogu i oplakivati svoje nedostatke i pogreške, no ne smijemo se obeshrabriti. Čak ako nas neprijatelj i pobijedi, Bog nas ne odbacuje niti nas napušta. Ne! Krist je s desne strane Boga i moli za nas.
   Ljubljeni Isusov učenik Ivan kaže: ”Ovo vam pišem da ne počinite grijeha. Ali ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika.” (1. Ivanova 2:1) Ne zaboravite Kristove riječi: “Jer vas sam Otac ljubi.” (Ivan 16:27) On vas želi obnoviti da Mu budete nalik, želi da se u vama odražava Njegova vlastita čistoća i svetost. Samo ako Mu se želite pokoriti, Bog koji je započeo svoje dobro djelo u vama nastavit će ga sve do dolaska Isusa Krista. Molite se usrdnije, vjerujte jače. Sada kad smo izgubili povjerenje u vlastitu silu, imajmo povjerenja u moć našeg Otkupitelja i slavimo Onoga koji je naš život i naša pomoć. {68}
   Što bliže priđete Isusu, to ćete grješniji izgledati u vlastitim očima, jer će vam pogled postati jasniji, a vaša nesavršenost pokazat će se u jasnom i oštrom kontrastu s Njegovom savršenom prirodom. To će biti dokaz da su sotonine obmane izgubile svoju moć i da u vama djeluje oživljavajući utjecaj Svetoga Duha. {69}
  U srcu koje ne osjeća svoju grješnost ne može boraviti duboka ljubav prema Isusu. Duša koja je obnovljena Kristovom milošću divit će se Njegovom božanskom karakteru. No ako nismo svjesni svoje moralne slabosti, to je nepogrešiv dokaz da nismo spoznali Kristovo savršenstvo i sjaj.
   Što manje cijenimo sebe, to ćemo više cijeniti neizmjernu čistoću i ljepotu našega Spasitelja. Spoznaja o našoj grješnosti vodi nas k Njemu koji nam može oprostiti. Kada duša, svjesna svoje bespomoćnosti, čezne za Kristom, u nama će se otkriti Njegova sila. Što nas više osjećaj potrebe vodi Kristu i Božjoj riječi, to ćemo imati veličanstveniju spoznaju o Njegovu karakteru i potpunije odražavati Njegovo obličje.

Napredovanje u Kristu

7

   O promjeni srca, kojom postajemo Božja djeca, u Bibliji se govori kao o novom rođenju. Ta obnova uspoređena je i s rastom dobrog sjemena koje je posijao gospodar. Na isti su način i oni koji su se upravo obratili Kristu uspoređeni s “novorođenom djecom” koja trebaju “narasti” do visine ljudi i žena u Isusu Kristu. (1. Petrova 2:2; Efežanima 4:15) Slično dobrom sjemenu posijanom u polju, i oni moraju narasti i donijeti plod. Prorok Izaija kaže da će se nazvati “hrastovima pravde, nasadom Jahvinim - na slavu Njegovu.” (Izaija 61:3). I tako nam ilustracije iz svakodnevnog života pomažu da bolje razumijemo tajanstvene istine duhovnog života. {71}
   Ni sva ljudska mudrost i vještina ne mogu proizvesti ni najmanji oblik života. Svaka pojedina biljka i životinja mogu živjeti samo kroz život koji im je dao sam Bog. Isto se tako jedino kroz život od Boga u ljudskim srcima rađa duhovni život. Sve dok čovjek nije rođen “odozgo”, ne može postati dionikom života koji nam je Krist došao dati. ( Ivan 3:3 )
   I s rastom je isto kao i sa životom. Božjom silom rascvje-tava se pupoljak, a cvijet donosi plod. Njegovom se silom razvija sjeme donoseći najprije “stabljiku, zatim klas - potom pun klas zrna.” (Marko 4:28). Prorok Ozej govori o Izraelu da će procvjetati “kao ljiljan”. “Rađat će kao žito i cvjetat će kao vinova loza.” (Ozej 14:5,7) Isus nas poziva: ”Promotrite kako rastu ljiljani!” (Luka 12:27)
   Biljke i cvijeće ne rastu zahvaljujući svojoj brizi, trudu ili naporu, nego primajući ono što im je Bog dao za život. Dijete ne može nikakvim svojim trudom ili snagom povećati svoj stas, a još manje vi možete, vlastitom brigom ili naporima, osigurati duhovni rast. I biljka i dijete rastu primajući iz svoje okoline ono što im je potrebno za život: zrak, sunce i hranu. Ono što su ti darovi prirode za živa bića i biljke, to je Krist onima koji vjeruju u Njega. On je njihovo “vječno svjetlo”, “sunce i štit.” (Izaija 60:19; Psalam 84:11) On će biti “kao rosa Izraelu”, “kao kiša što natapa zemlju.” (Ozej 14:5; Psalam 72:6) On je životvorna voda, “kruh je Božji koji silazi s neba i daje život svijetu.” (Ivan 6:33)
   U neizmjernoj žrtvi svoga Sina Bog je okružio cijeli svijet atmosferom milosti tako stvarnom kao što je to zrak koji struji oko Zemljine kugle. Svi koji se odluče udisati tu životvornu atmosferu, živjet će i uzrasti do visine ljudi i žena u Isusu Kristu. {72}
   Kao što se cvijet okreće prema Suncu da bi pomoću njegovih sjajnih zraka usavršio svoju ljepotu i sklad, i mi se moramo okrenuti Suncu pravde kako bi nas obasjalo nebesko svjetlo i da bi se na taj način razvio naš karakter i postao nalik Kristovom.
   I sljedeće Isusove riječi nose istu poruku: “Kao što mladica ne može sama od sebe, ako ne ostane na trsu, roditi roda, tako ni vi, ako ne ostanete u meni... Jer bez mene ne možete ništa učiniti.” (Ivan 15:4,5)
Da bismo mogli voditi sveti život, ovisimo o Kristu, kao što grana ovisi o stablu da bi mogla rasti i donositi plod. Odijeljeni od Njega ne možete živjeti; nemate snage da biste se oduprli kušnji niti napredovali u milosti i svetosti. Ostajući u Njemu, napredovat ćete poput biljke, a crpeći iz Njega život, nećete uvenuti ni ostati bez ploda. Bit ćete kao drvo posađeno pokraj vode. {73}
   Mnogi misle da dio posla moraju sami obaviti. Oni su povjerovali u Krista za oproštaj grijeha, ali sada nastoje živjeti ispravno svojim vlastitim naporima. No svaki je takav napor uzaludan. Isus kaže: “Bez mene ne možete ništa učiniti.” Naš rast u milosti, naša radost i naša korisnost, sve to ovisi o našem jedinstvu s Kristom. Samo u zajedništvu s Njim, svakoga dana i svakog trenutka, samo ostajući u Njemu moći ćemo rasti u milosti. On nije samo začetnik naše vjere nego i završitelj. Krist je prvi, posljednji i vječan. On mora biti s nama ne samo na početku i na kraju našeg života, već i na svakom našem koraku.
   David kaže: “Svagda vidim pred sobom Gospodina; On mi je s desne strane da ne posrnem.” (Psalam 16:8)
   “Kako da ostanem u Kristu?”, pitate se. Na isti način kao što ste Ga prihvatili u početku. “Kako ste primili Gospodina Krista Isusa, tako nastavite u Njemu živjeti.” “Moj će pravednik živjeti od vjere.” (Kološanima 2:6; Hebrejima 10:38)
   Predali ste se Bogu da budete posve Njegovi, da Mu služite i pokoravate Mu se, i prihvatili ste Krista kao svoga Spasitelja. Ne možete sami okajati svoje grijehe ni promijeniti svoje srce, no predajući se Bogu, povjerovali ste da će On to učiniti za vas zbog Kristove žrtve. Vjerom ste postali Kristovi i vjerom trebate rasti, napredovati u Njemu, dajući Mu i uzimajući od Njega. Morate Mu dati sve: svoje srce, svoju volju, svoju službu, morate Mu predati cijelo svoje biće pokoravajući se Njegovim zahtjevima. Isto tako morate uzeti sve: Krista – puninu svih blagoslova - kako bi ostao u vašem srcu, postao vaša snaga, vaša pravda, vaš vječni pomoćnik koji će vam dati silu da mu se pokoravate. {74}
   Posvetite se Bogu već u jutro. Neka vam to bude prvi posao. Molite se: “Uzmi me, Gospode, da budem sasvim Tvoj. Polažem sve svoje planove pred Tvoje noge. Upotrijebi me danas u svojoj službi. Ostani sa mnom i dopusti da sav moj rad bude učinjen u Tebi.”
   Svakodnevno, svakog jutra posvetite se Bogu za taj dan. Povjerite Mu sve svoje planove, da se ili ostvare ili da odustanemo od njih, kako to već odredi Njegova providnost. I tako, dan za danom predajući svoj život u Božje ruke, naš će život postajati sve sličniji Kristovom životu.
   Život u Kristu je spokojan život - ne život pretjerana zanosa, već trajnog i mirnog povjerenja. Vaša nada nije u vama samima, već u Kristu. Vaša slabost ujedinjuje se s Njegovom snagom, vaše neznanje s Njegovom mudrošću, vaša slabost s Njegovom izdržljivošću. I stoga ne trebate gledati na sebe niti se baviti sami sobom, već gledati na Krista. Mislite o Njegovoj ljubavi, o ljepoti i savršenstvu Njegova karaktera. Naša duša mora razmišljati o Kristovom samoodricanju, o Kristovom poniženju, Njegovoj čistoći i svetosti, Njegovoj neizmjernoj ljubavi. Ljubeći Ga, oponašajući Ga, predajući Mu se cijelim bićem, preobrazit ćete se i postati Mu nalik. {75}
   Isus kaže: “Ostanite u meni”. Te riječi izazivaju u nama predodžbu o spokoju, o stabilnosti, o povjerenju. “Dođite k meni... i ja ću vas okrijepiti”, poziva nas. (Matej 11:28) Riječi psalmista izražavaju istu misao: “Smiri se pred Jahvom i njemu se nadaj.” (Psalam 37:7), a Izaija nas uvjerava: “U smirenu uzdanju snaga je vaša.” (Izaija 30:15) Taj se mir ne nalazi u neaktivnosti, jer je u Spasiteljevu pozivu obećanje mira povezano s pozivom na rad: “Uzmite jaram moj na se... Tako ćete naći pokoj svojim dušama.” (Matej 11:29) Čovjek koji se potpunije oslanja na Krista, bit će i usrdniji i aktivniji u radu za Njega.
   Kad se previše bavimo sami sobom, misli nam se udaljavaju od Krista, izvora snage i života. Zbog toga se sotona stalno trudi našu pozornost odvratiti od Spasitelja i tako spriječiti sjedinjenje i zajedništvo duše s Kristom. Svjetovna zadovoljstva, brige svakodnevnog života, zbu-njenost i tuga, grijesi drugih ljudi ili naši vlastiti grijesi i nesavršenstvo - s nekom od tih stvari, ili sa svima njima, sotona želi odvratiti naše misli od Krista.
   Ne dajmo se zavesti njegovim lukavstvima. Mnoge ljude, koji su doista savjesni i koji žele živjeti za Boga, sotona često navodi da se zadržavaju na svojim pogreškama i slabostima nadajući se da će ih pobijediti ako ih na taj način odvoji od Krista. Ne trebamo sebe stavljati u središte pozornosti i živjeti u neprekidnom strahu i tjeskobi hoćemo li biti spašeni. Sve to odvraća dušu od Izvora snage. Uzdajte se u Boga i imajte povjerenja u Njega. Govorite o Isusu i mislite o Njemu. Neka se vaše “ja” izgubi u Njemu. Odbacite sve sumnje, odagnajte strah. Recite s apostolom Pavlom: “Živim - ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.” (Galaćanima 2:20)
   Budite spokojni u Bogu. On je u stanju sačuvati ono što ste Mu povjerili. Ako se predate u Božje ruke, On će vas kroz svoju ljubav učiniti pobjednicima. {76}
   Kada je Krist uzeo na sebe ljudsku prirodu, vezao je čovječanstvo uz sebe vezama ljubavi koje nikada ne mogu biti prekinute nikakvom silom, osim ako to čovjek sam želi. Sotona će stalno iznositi pred nas svoje obmane kako bi nas naveo da prekinemo tu vezu - da odlučimo odvojiti se od Krista. Moramo stoga bdjeti, truditi se i moliti se da nas ništa ne zavede da izaberemo drugoga gospodara, jer mi smo slobodna bića i uvijek to možemo učiniti. Neka naše oči stoga budu upravljene na Krista i On će nas sačuvati. Gledajući na Isusa sigurni smo. Ništa nas ne može oteti iz Njegove ruke. Gledajući neprekidno u Njega “preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha.” (2. Korinćanima 3:18)
   Na taj su način i prvi učenici postigli svoju sličnost sa Spasiteljem. Kad su ti učenici čuli Isusove riječi, osjetili su potrebu za Njim. Tražili su Ga, našli su Ga i slijedili su Ga. Bili su s njim u kući, za stolom, u zatvorenim prostorijama i pod vedrim nebom. Bili su s Njim kao učenici s učiteljem, primajući svakodnevno pouke svete istine s Njegovih usana. Gledali su u Njega kao sluge u gospodara da bi shvatili svoje dužnosti. Ti su učenici bili ljudi “kao i mi”, s istim slabostima. (Jakov 5:17) Morali su voditi istu bitku s grijehom. I njima je bila potrebna Božja milost da bi mogli voditi sveti život. {77}
   Čak ni Ivan, najmiliji Isusov učenik, onaj koji je najpotpunije odražavao sličnost sa Spasiteljem, po svojoj prirodi nije imao tu plemenitost karaktera. Bio je ne samo ohol i častohlepan, već i nagao, naprasit i uvredljiv. No kad je upoznao karakter božanskog Učitelja, uvidio je svoje nedostatke i ta ga je spoznaja učinila poniznim. Snaga i strpljivost, sila i blagost, veličanstvenost i poniznost koje je promatrao u svakodnevnom životu Božjega Sina, ispunili su njegovu dušu divljenjem i ljubavlju. Dan za danom njegovo se srce približavalo Kristu, sve dok nije u ljubavi za svoga Učitelja izgubio iz vida samoga sebe. Njegov uvredljiv i častohlepan temperament podredio se Kristovoj sili da ga ona oblikuje. Obnavljajući utjecaj Svetoga Duha obnovio je i njegovo srce. Sila Kristove ljubavi izazvala je promjenu karaktera. To je ishod ujedinjenja s Isusom.
   Kada Krist boravi u srcu, cijela se narav mijenja. Kristov Duh i Njegova ljubav omekšavaju srce, obuzdavaju dušu i uzdižu misli i želje prema Bogu i nebu.
   Kada se Krist uznio na nebo, Njegovi su učenici još uvijek imali osjećaj da je On s njima, da je osobno prisutan, pun ljubavi i svjetlosti. Isus, Spasitelj, koji je s njima hodao, govorio i molio se, koji je propovijedao riječi nade i utjehe njihovim srcima, uzeo se od njih u nebo dok je vijest mira bila još na Njegovim usnama; zvuk Njegova glasa dopirao je do njih kad Ga je prihvatio oblak anđela: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” (Matej 28:20)
   Uzašao je na nebo u čovječjem obličju. Znali su da je On i pred Božjim prijestoljem još uvijek njihov Prijatelj i Spasitelj, da je Njegovo milosrđe nepromijenjeno i da se On još uvijek poistovjećuje s ljudskom patnjom. Pred Boga iznosi zasluge svoje dragocjene krvi, pokazujući svoje probodene ruke i noge, u znak sjećanja na cijenu koju je platio za one koje je otkupio. Učenici su znali da je uzašao na nebo kako bi im pripremio “stanove”, te da će ponovno doći i uzeti ih k sebi. {78}
   Kada su se sastali, nakon Isusova uzašašća, žarko su željeli iznijeti Ocu svoje molbe u Isusovo ime. U svečanom strahopoštovanju sagnuli su se u molitvi, ponavljajući Isusovo obećanje: “Zaista, zaista, kažem vam, ako što zamolite od Oca u moje ime, dat će vam. Do sada niste ništa u moje ime molili. Molite i primit ćete da vaša radost bude potpuna!” (Ivan 16:23,24) Širili su ruke vjere, sve više i više, uvjereni da “Isus Krist koji je umro - još bolje: koji je uskrsnuo - koji je s desne strane Bogu... posreduje” za njih. (Rimljanima 8:34) A Dan duhova donio im je prisutnost Utješitelja o kome je Krist rekao da će biti u njima. Rekao je i to: “Bolje da ja odem, jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama. Odem li, poslat ću ga k vama. Bolje je za vas da ja idem: jer ako ja ne idem, Utješitelj neće doći k vama; ako li idem, poslat ću ga k vama.” (Ivan 14:17; 16:7)
   Od tog trenutka Krist kroz Svetoga Duha neprekidno boravi u srcima svoje djece. Njihova veza s Njim bila je tješnja nego kad je osobno bio s njima. Svjetlost, ljubav i sila koja je obitavala u Kristu isijavala je kroz njih, tako da su se ljudi, promatrajući to, počeli “diviti”. “Prepoznali su u njima Isusove pratioce.” (Djela apostola 4:13) {79}
   Sve ono što je Krist bio svojim učenicima, On i danas želi biti svojoj djeci. Jer, u svojoj zadnjoj molitvi, okružen malom grupom učenika, Isus je rekao: “Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me.” (Ivan 17:20)
   Isus se molio za nas, molio je da budemo “jedno s njim”, kao što je On jedno s Ocem. Kako li je čudesno to jedinstvo! Spasitelj kaže: “Sin ne može ništa sam od sebe učiniti.” “Otac koji boravi u meni čini svoja djela.” (Ivan 5:19; 14:10) Ako dakle Krist boravi u našim srcima, On “proizvodi u vama i htijenje i djelovanje da mu se možete svidjeti.” (Filipljanima 2:13) I mi ćemo raditi kao što je i On radio, otkrivat ćemo isti duh. I tako, ljubeći Ga i ostajući u Njemu, “uzrast ćemo u onome koji je glava, u Kristu.” (Efežanima 4:15) {80}

Život i rad

8

   Bog je izvor života, svjetlosti i radosti cijelog svemira. Poput zraka svjetlosti sa Sunca, poput potoka koji na-viru iz izvora, od Njega teku blagoslovi svim Njegovim stvorenjima. Gdje god taj božanski život ispunjava ljudska srca, on će se izlijevati i na njihovu okolinu, donoseći ljubav i blagoslov. {81}
   Radost našeg Spasitelja bila je u uzdizanju i spašavanju palog čovjeka. Zbog toga nije žalio svoj život, već je umro na križu i podnio sramotu. I anđeli su uvijek zauzeti radom i brigom za sreću drugih i u tome nalaze radost. Sebični ljudi smatrali bi poniženjem da moraju pomagati bijednima i onima koji su u svakom pogledu niži od njih, i karakterom i položajem. No upravo to je zadatak bezgrješnih anđela. Duh Kristove požrtvovne ljubavi je duh koji prožima cijelo Nebo i izvor je njegova blaženstva. To je duh koji će imati i Kristovi sljedbenici, to je rad koji je i njima namijenjen.
   Kad Kristova ljubav ispunjava srce, ona se ne može sakriti, kao što se ne može sakriti miris. Njezin će sveti utjecaj osjetiti svi s kojima dolazimo u dodir. Kristov duh u srcu poput izvora je u pustinji koji teče da bi svakoga osvježio te u onima, koji su možda već blizu smrti, pobudio želju da se napiju vode života.
   Ljubav prema Isusu otkrit će se u želji da radimo, kao i Isus, na uzdizanju čovječanstva. Navest će nas da pokažemo ljubav, nježnost i sažaljenja prema svim stvorenjima za koje se naš nebeski Otac brine.
   Spasiteljev život na ovoj Zemlji nije bio lagodan ni udoban. On se uporno, revno i neumorno trudio da spasi izgubljeno čovječanstvo. Od betlehemskih jasala do Golgote slijedio je put samoodricanja i nije se nastojao osloboditi napornih poslova, mučnih putovanja i iscrpljujuće brige i rada. “Kao što ni Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da služi i da dušu svoju u otkup dâ za mnoge”, rekao je. (Matej 20:28) To je bila uzvišena svrha Njegova života. Sve ostalo bilo je sporedno i podređeno tome. Isus kaže da je Njegovo “jelo i piće” da izvrši Božju volju i završi Njegovo djelo. Ništa nije radio da bi ugodio sebi ni iz sebičnih pobuda. {82}
   Tako će i oni, koji su dionici Kristove milosti, biti spremni na svaku žrtvu kako bi i drugi - za koje je On umro - mogli uživati u tom nebeskom daru. Učinit će sve što budu mogli da bi svijet u kojem žive učinili boljim. Takav je duh plod istinski obraćena srca. Kad netko upozna Krista, u njegovu se srcu rađa želja da i drugima pokaže kako je dragocjenog prijatelja našao u Isusu. Ta spašavajuća i posvećujuća istina ne može ostati skrivena u njegovu srcu. Ako smo odjeveni u Kristovu pravednost i ispunjeni radošću Njegova Duha koji obitava u nama, nećemo moći šutjeti. Ako smo “ispitali i vidjeli kako je Bog dobar”, imat ćemo nešto i za reći o tome. Poput Filipa kada je našao Spasitelja, pozvat ćemo i druge da dođu k Njemu. Nastojat ćemo im pokazati Kristovu privlačnost i stvarnost budućeg vječnog svijeta, iako sada nevidljivog ljudskim očima. Živo ćemo željeti slijediti put kojim je Isus išao. Ozbiljno ćemo težiti da i oni oko nas ugledaju “Janje Božje koje uze na se grijehe svijeta.” (Ivan 1:29)
   Napori da drugima donesemo blagoslov donijet će i nama samima bogate blagoslove. To je i bila Božja namjera dodjeljujući nam mjesto u planu spasenja. Darovao je ljudima prednost da postanu dionici božanske prirode i da sa svoje strane šire blagoslove i svojim bližnjima. To je najveća moguća čast i najveća radost koju je Bog mogao dati ljudima. Oni koji tako postanu dionici u tom djelu ljubavi, približili su se svome Stvoritelju. {83}
   Bog je mogao vijest evanđelja i cijelo djelo službe ljubavi povjeriti nebeskim anđelima. Mogao je upotrijebiti i druga sredstva da ispuni svoju namjeru. Ali u svojoj beskrajnoj ljubavi odlučio je nas učiniti svojim suradnicima, zajedno s Kristom i anđelima, kako bismo mogli dijeliti i blagoslov, radost i duhovno uzdizanje koje proistječe iz te nesebične službe.
   Sudjelujući u Kristovu djelu i stradajući s Njim, posta-jemo Mu bliži i suosjećamo s Njegovim patnjama. Svako djelo samopožrtvovnosti za dobro drugih pojačava duh dobročinstva u srcu onoga koji daje, tješnje ga povezujući s Otkupiteljem svijeta koji je “radi vas od bogataša postao siromah da vi postanete bogataši njegovim siromaštvom.” (2. Korinćanima 8:9). Jedino ako tako ispunjavamo bo-žanski plan koji je imao za nas kad nas je stvorio, život će za nas biti blagoslov.
   Ako pođete na rad, kao što to Krist nalaže svojim učenicima, pridobivajući duše za Njega, osjetit ćete potrebu za dubljim iskustvom i većom spoznajom nebeskih stvari, te postati “gladni i žedni” pravednosti. Molit ćete se Bogu i vaša će vjera biti ojačana, a duša će piti na izvoru života. Otpor i iskušenja na koja ćete nailaziti navest će vas na proučavanje Biblije i molitvu. Napredovat ćete u milosti i spoznaji Krista i steći bogata iskustva. {84}
   Nesebičan rad za druge daje karakteru čvrstinu, postojanost i ljepotu sličnu Kristovoj, donoseći mir i sreću onome tko ga ima. Težnje postaju uzvišenije. Nema više lijenosti ni sebičnosti. Oni koji se tako razvijaju u kršćanskoj milosti, napredovat će u Božjem djelu i postati jaki. Imat će jasne duhovne poglede, nepokolebljivu i sve jaču vjeru. Božji Duh koji djeluje na njihova srca izazvat će sveti sklad duše kao odgovor na božanski dodir. Oni koji se tako posvete nesebičnim naporima za dobro drugih, bit će sigurniji i u svoje spasenje.
   Jedini način da napredujemo u Kristovoj milosti jest da nesebično radimo to značajno djelo koje nam je Krist dao kako bismo razvili svoje sposobnosti, pomažući i donoseći blagoslov onima koji trebaju našu pomoć. Snaga se stječe vježbanjem; rad je uvjet da bismo mogli živjeti. Oni koji nastoje održati svoj kršćanski život samo primajući blagoslove koje im daje Božja milost i ne radeći ništa za Krista, slični su ljudima koji provode život jedući i ne radeći ništa. Nerad i u duhovnom i u prirodnom životu uvijek dovodi do propadanja i odumiranja. Čovjek koji ne vježba svoje mišiće ubrzo gubi snagu i ne može se više njima koristiti. Isto tako i kršćanin, koji ne želi razvijati sile koje mu je Bog dao, ne samo što neće rasti u Kristu, nego će izgubiti i onu silu koju već ima.
  Kristova crkva je posrednik koga je Bog odredio za spašavanje čovječanstva. Njezina je zadaća da objavi svijetu evanđelje, tu radosnu vijest. Ta obveza leži na svim kršćanima. Svaki pojedinac treba, u granicama svojih sposobnosti i mogućnosti, ispuniti Spasiteljev nalog. Zbog Kristove ljubavi koja nam je otkrivena postali smo dužnici onima koji Ga još ne poznaju. Bog nam nije dao svjetlost samo za nas same, već da ju prenosimo i drugima. {85}
   Da su Kristovi sljedbenici bili svjesni svoje dužnosti, u neznabožačkim bi zemljama, tamo gdje danas jedan čovjek objavljuje evanđelje, bilo njih tisuće, a svi koji se ne mogu osobno posvetiti radu, potpomagali bi ga svojim sredstvima i svojim molitvama. I u kršćanskim zemljama radilo bi se daleko revnije.
   Da bismo radili za Krista, ne moramo ići u neznabožačke zemlje, ne moramo čak ni otići dalje od svoje kuće i njezina okruženja ako tu imamo svoje dužnosti. Možemo raditi za Krista u domaćem krugu, u crkvi i među prijateljima i poznanicima ili među ljudima s kojima radimo.
   Velik dio svoga života na zemlji Spasitelj je proveo strpljivo radeći težak posao u tesarskoj radionici u Naza-retu. Anđeli su pratili Gospodara života i kad je bio u društvu seljaka i radnika koji u Njemu nisu prepoznali Spasitelja svijeta niti su Mu odavali počasti. On je jednako vjerno ispunjavao svoje poslanje i kad je obavljao svoj skroman posao, kao i kad je liječio bolesnike ili hodao po uzburkanim valovima Galilejskog jezera. I mi možemo isto tako hodati i raditi s Isusom ma u kakvom se položaju našli i ma kako jednostavne dužnosti obavljali. {86}
   Apostol kaže: “Neka svatko, braćo, ostane s Bogom u onom stanju u kojem ga je zatekao poziv.” (1. Kor. 7:24) Poslovni čovjek može voditi svoje poslove na takav način da svojom vjernošću proslavi svoga Gospodara. Ako je istinski Kristov sljedbenik, svoju će vjeru unositi u sve što čini i otkrivati ljudima Kristov duh. Mehaničar može biti marljiv i vjeran predstavnik Onoga koji se mučio radeći svoj skroman posao među galilejskim brežuljcima. Svatko tko nosi Kristovo ime mora raditi tako da drugi vide njegova dobra djela i time budu navedeni da slave Stvoritelja i Spasitelja.
   Mnogi koji svoje sposobnosti ne koriste u Kristovoj službi, opravdavaju to time što drugi imaju veće talente i veće sposobnosti od njih. Prevladava mišljenje da su samo posebno nadareni pozvani da svoje sposobnosti posvete Božjoj službi. Mnogi čak zaključuju da su talenti dani samo nekoj povlaštenoj vrsti ljudi a da su drugi isključeni, pa se stoga podrazumijeva da oni nisu pozvani ni da dijele s njima posao, pa ni nagradu za njega. No u Kristovoj priči nije tako prikazano. Kad je gospodar, koji ovdje predstavlja Boga, sazvao svoje sluge, svakome je dao njegov posao.
   U duhu ljubavi moći ćemo i najskromnije životne dužnosti ispuniti “kao Gospodinu.” (Kološanima 3:23) Ako nam je u srcu Božja ljubav, ona će se otkriti i u našem životu. Okruživat će nas Kristov miomiris, a naš će utjecaj donijeti drugima sreću i blagoslov. {87}
   Ne trebate čekati na velike prilike ili se nadati da ćete dobiti neke neobične sposobnosti prije nego što krenete na rad za Boga. Ne mislite što će drugi ljudi misliti o vama. Ako vaš svakodnevni život svjedoči o čistoći i iskrenosti vaše vjere, ako su drugi uvjereni da im želite dobro, vaši napori neće biti uzaludni.
   I najskromniji i najsiromašniji Isusovi učenici mogu biti blagoslov za druge ljude. Oni možda i neće biti svjesni da rade neko posebno dobro djelo niti će misliti da čine nešto veliko, ali njihov nesvjestan utjecaj može pokrenuti valove blagoslova koji će se sve više širiti na druge, a ishod tog svoga blagoslovljenog utjecaja shvatit će onog dana kad za svoj trud prime vječnu nagradu. Od Isusovih se sljedbenika ne traži da se brinu ili strahuju za uspjeh. Ako mirno idu naprijed, vjerno radeći posao koji im je odredila Božja providnost, život im neće proći uzalud. S vremenom će postati sve sličniji Kristu. Surađujući s Bogom u ovom životu, spremaju se za uzvišenije djelo i nepomućenu radost budućega vječnog života.

Spoznaja Boga

12

   Bog na različite načine nastoji da Ga upoznamo i da nas dovede u vezu sa sobom. Priroda se neprekidno obraća našim osjetilima. Božja ljubav i slava otkrivena u Njegovim djelima dirnut će osjetljivo srce. Pažljivo uho čut će i razumjeti Božji glas koji govori kroz prirodu. Zelena polja, visoko drveće, pupoljci i cvijeće, oblaci koji putuju nebom, kiša, žubor potočića, veličanstvo nebeskog svoda - sve to govori našim srcima i poziva nas da upoznamo Boga koji je sve to stvorio. {89}
   Naš je Spasitelj svoje dragocjene pouke povezivao sa stvarima iz prirode. Drveće, ptice, poljsko cvijeće, bre-žuljci, jezera i prekrasan nebeski svod, a također i događaji i okruženje svakodnevnog života, sve je to bilo povezano s riječima istine kako bismo tu istinu mogli uvijek prizvati u sjećanje, čak i usred poslova i briga čovjekova mučnog zemaljskog života.
   Bog želi da Njegova djeca cijene Njegova djela i da uživaju u jednostavnoj i tihoj ljepoti kojom je ukrasio naš zemaljski dom. Bog voli sve što je lijepo, no iznad svih tih izvanjskih privlačnosti, Bog voli ljepotu karaktera; On želi da njegujemo plemenitu ljepotu i jednostavnost, nalik mirnoj ljupkosti cvijeća.
   Obratimo li pozornost na divna Božja djela, shvatit ćemo dragocjene pouke o poslušnosti i povjerenju u Boga. Od zvijezda koje, iako nemaju označene staze, ipak iz godine u godinu putuju svemirom točno određenom putanjom, pa do najsitnijeg atoma, sve stvari u prirodi pokoravaju se Stvoriteljevoj volji. Bog se brine za sve što je stvorio i održava sva svoja stvorenja. Uz bezbrojne svjetove nebeskog beskraja, Bog se istodobno brine i za potrebe malenog sivog vrapčića koji bezbrižno cvrkuće svoju jednostavnu pjesmicu. Naš nebeski Otac s jednakom nježnošću i pažnjom promatra ljude kad polaze na svoje svakodnevne poslove i kad se mole, kad navečer odlaze na počinak i kad ujutro ustaju; kad se bogataš gosti u svojoj palači ili kad siromah okuplja svoju djecu oko siromašnog obroka. Ni jedna suza ne kapne a da ju Bog ne zamijeti, ni jedan smiješak ne promakne Njegovu oku.
   Kad bismo samo čvrsto vjerovali u to, nestale bi sve naše pretjerane tjeskobe. Život nam ne bi bio toliko ispunjen razočaranjima kao što je sada. Sve svoje brige, velike ili male, stavili bismo u Božje ruke; On neće biti zbunjen mnoštvom naših briga ni svladan njihovom težinom, a mi ćemo osjetiti duševni mir i spokoj kakav odavno nismo imali. {90}
   Dok uživate u prirodnim ljepotama našeg svijeta, po-mislite na onaj budući svijet koji nikada neće znati za zlokoban utjecaj grijeha ni za smrt, gdje priroda više neće nositi tragove prokletstva. Pokušajte zamisliti domovinu spašenih i pomislite kako će ona biti daleko ljepša nego što ju može predočiti najsmjelija mašta. U raznolikim Bo-žjim darovima kojima je obasuo prirodu vidimo tek vrlo slab odbljesak Njegove slave. U Svetom pismu piše: “Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.” (1. Korinćanima 2:9)
   Pjesnik i prirodoslovac mogu reći mnogo toga o prirodi, no samo kršćanin s najdubljim poštovanjem uživa u toj ljepoti, jer u njoj prepoznaje djelo svoga Oca i osjeća Njegovu ljubav u svakom cvijetu, žbunu i stablu. Nitko ne shvaća pravo značenje brežuljaka i dolina, rijeka i mora, tko ne vidi u njima izraz Božje ljubavi prema čovjeku. {91}
   Bog nam govori kroz djela svoje providnosti i kroz utjecaj svoga Duha na naše srce. Iz događaja i stvari koje nas okružuju, iz svakodnevnih promjena koje se zbivaju oko nas, možemo izvući dragocjene pouke, samo ako nam je srce otvoreno da ih razaznamo. Psalmist, opisujući djelo Božje providnosti, kaže: “Dobrote je Gospodinove puna zemlja.” (Psalam 33:5) “Tko je mudar, nek o svemu tom razmišlja i nek uvidi dobrotu Jahvinu!” (Psalam 107:43)
   Bog nam govori kroz svoju Riječ. U njoj je najjasnije otkriven Njegov karakter, postupanje s ljudima i veličan-stveno djelo spasenja. Pred nama se otvara povijest patri-jarha i proroka i drugih velikih ljudi prošlosti. Svi su oni bili ljudi “kao i mi” i borili se s istim iskušenjima kao i mi. (Jakov 5:17) Čitamo kako su prolazili kroz razočaranja poput naših, kako su padali u iskušenjima kao i mi, a zatim se ponovno podizali i pobjeđivali Kristovom milošću. Proučavajući to bit ćemo ohrabreni u svojim nastojanjima da postignemo pravednost. Čitajući o njihovim dragocjenim iskustvima, o svjetlosti, ljubavi i blagoslovima kojima su se radovali, o djelima koja su izvršili milošću koja im je bila darovana, duh koji je njih nadahnjivao zapalit će i u našim srcima plamen svete želje da se i mi ugledamo na njih i postanemo im slični karakterom, te da i mi poput njih hodamo s Bogom.
   Isus je rekao o spisima Staroga zavjeta (a koliko je to tek istinitije za Novi zavjet!): “Upravo ona svjedoče za me” (Ivan 5:39) - za Spasitelja, Onoga u kome su usredotočene sve naše nade u vječni život. Da, cijela Biblija govori o Kristu. Od prvog izvješća o stvaranju - jer bez Isusa “ništa nije postalo” (Ivan 1:3) - pa do završnog obećanja: “Pazi! Dolazim uskoro” (Otkrivenje 22:12), čitamo o Njegovim djelima i slušamo Njegov glas.
   Želite li se upoznati sa Spasiteljem, proučavajte Sveto pismo. Ispunite svoja srca Božjim riječima. One su životvorna voda koja će ugasiti vašu žeđ. One su živi kruh s neba. Isus kaže: “Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi Njegove, nećete imati života u sebi.” A sljedećim riječima govori o samom sebi: “Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život.” (Ivan 6:53,63) Naše se tijelo izgrađuje onim što jedemo i pijemo, a u duhovnom je životu isto kao i u tjelesnom: ono o čemu razmišljamo dat će našoj duhovnoj prirodi moralnu snagu i jačinu.
   Spasenje je tema “u koju i anđeli žele zaviriti”; ono će biti nauk i pjesma otkupljenih kroz beskrajna vremena vječnosti. Ne zavređuje li ta uzvišena tema spasenja da i danas mislimo o njoj i proučavamo ju? Beskrajna Isusova milost i ljubav, žrtva učinjena za nas, pozivaju nas na najozbiljnije i uzvišeno razmišljanje. Trebali bismo više misliti o karakteru našega dragog Spasitelja i Posrednika, o poslanju Onoga koji je došao da svoj narod spasi od grijeha.
   Razmišljajući tako o nebeskim stvarima, naša će vjera i ljubav postajati sve jači, a naše će molitve biti sve ugodnije Bogu jer će biti sve više i više prožete vjerom i ljubavlju. Bit će razborite i žarke. Imat ćemo sve jače povjerenje u Isusa i svakodnevno stjecati živo iskustvo u Njegovoj sili da spasi sve “one koji po Njemu dolaze k Bogu.” (Hebrejima 7:25) {93}
   Kad razmišljamo o Spasiteljevoj savršenosti, poželjet ćemo se potpuno promijeniti i obnoviti po ugledu na Njegovu čistoću. Žarko ćemo željeti postati nalik Onome koga obožavamo. Što se više naše misli budu zadržavale na Kristu, više ćemo o Njemu govoriti drugima i objavljivati Ga svijetu.
   Biblija nije napisana samo za učene ljude; ona je, naprotiv, namijenjena običnim ljudima. Velike spasonosne istine prikazane su jasno kao dan i nitko se ne može zabuniti ni zalutati osim onih koji slijede vlastito mišljenje umjesto potpuno otkrivenu Božju volju.
   Ne smijemo ničije mišljenje prihvatiti kao učenje Svetoga Pisma, već moramo sami proučavati Božju riječ. Dopustimo li drugima da misle umjesto nas, izgubit ćemo svoju vlastitu snagu i sputati svoje sposobnosti. Ako ne razvijamo svoj um proučavanjem istine, izgubit ćemo sposobnost poniranja u dubine značenja Božje Riječi. Um će se razvijati samo ako ga koristimo za istraživanje povezanosti raznih biblijskih tema, uspoređujući jedan zapis s drugim, jednu duhovnu stvar s drugom. {94}
   Ništa ne može uspješnije ojačati duh od proučavanja Svetog pisma. Ni jedna druga knjiga nema takvu moć da uzdigne misli i da ojača sposobnosti kao što to imaju duboke oplemenjujuće istine Biblije. Kad bi se Božja Riječ proučavala kako treba, ljudi bi se odlikovali širinom duha, plemenitošću karaktera i postojanošću namjera, osobinama tako rijetkim u današnje vrijeme.
   No od samoga brzog čitanja Svetoga Pisma mala je korist. Netko može pročitati cijelu Bibliju a ipak ne uočiti njezinu ljepotu ni shvatiti njezino duboko i skriveno značenje. Daleko je vrednije temeljito proučavati jedan odlomak sve dok nam njegovo značenje ne postane potpuno jasno, a njegov odnos prema planu spasenja sasvim očit, nego li površno pročitati mnoga poglavlja bez jasnog cilja, pa prema tome i bez pravog rezultata.
   Uvijek nosite sa sobom svoju Bibliju. Kad imate priliku, čitajte ju. Nastojte da vam se tekst ureže u pamćenje. Čak i šećući ulicom možete pročitati koji redak i razmišljati o njemu.
Mudrost ne možemo dobiti bez ozbiljnog i pažljivog proučavanja, i to s molitvom. Neki su dijelovi Svetoga    Pisma doista tako jednostavni da ih se ne može krivo shvatiti. No ima i onih čiji smisao ne leži na površini i ne može se vidjeti letimičnim pogledom. Jedan zapis mora se uspoređivati s drugim. Treba pažljivo istraživati i razmišljati uz molitvu. Takvo će proučavanje biti bogato nagrađeno.
   Kao što rudar otkriva žile dragocjene kovine skrivene duboko pod zemljinom površinom, tako će i onaj tko ustrajno istražuje Božju Riječ kao skriveno blago, pronaći istine najveće vrijednosti koje su skrivene od pogleda nemarnog čitatelja. Riječi nadahnuća, ako su duboko usađene u srce, bit će poput potoka koji istječe iz izvora života. {95}
   Biblija se nikada ne smije proučavati bez molitve. Prije nego što otvorimo njezine stranice, zatražimo prosvjetljenje Svetoga Duha i dobit ćemo ga. Kad je Natanael došao Isusu, Spasitelj je uzviknuo: “Evo pravog Izraelca, bez lukavstva.” Natanael reče: “Odakle me poznaješ?” “Prije nego te Filip pozvao - odgovori mu Isus - vidio sam te pod smokvom.” (Ivan 1:47,48) I nas će Isus vidjeti na tajnome mjestu za molitvu ako Ga zamolimo za prosvjetljenje da bismo shvatili istinu. Anđeli iz svijeta svjetlosti bit će s onima koji ponizna srca mole za božansko vodstvo.
   Sveto Pismo uzvisuje i slavi Spasitelja. Njegova je zadaća predstaviti Krista, čistoću Njegove pravednosti i veliko spasenje koje dobivamo po Njemu. Isus kaže o Svetom Duhu: “Jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama.” (Ivan 16:14) Duh istine jedini je pravi učitelj božanske istine. Koliko li Bog cijeni ljudski rod kad je dao svoga Sina da umre za njih i kada nalaže svome Duhu da bude ljudima učitelj i stalan vođa! {96}

Prednosti molitve

10

   Bog nam govori kroz prirodu i otkrivenja Svetoga pisma, kroz svoju providnost i kroz djelovanje Svetoga Duha. No to nije dovoljno; mi Mu moramo otvoriti svoje srce. Da bismo vodili duhovni život i dobili snagu, moramo imati stvarnu i istinsku vezu s našim nebeskim Ocem. Duša i um moraju težiti Bogu. Moramo razmišljati o Njegovim djelima, Njegovu milosrđu i Njegovim blagoslovima. No ni to nije u punom smislu zajedništvo s Bogom. Da bismo uspostavili istinsku vezu s Njim, moramo u svim životnim prilikama tražiti Njegov savjet. {97}
   Molitva je otvaranje srca Bogu kao svome prijatelju, ali ne zato da bismo Mu rekli tko smo mi, već da bismo Ga primili u svoje srce. Molitva ne spušta Boga k nama, već nas uzdiže k Njemu.
   Kad je Isus bio na zemlji, učio je svoje učenike kako da se mole. Uputio ih je da iznesu pred Boga svoje svakodnevne potrebe i povjere Mu sve svoje brige. I za nas vrijedi Isusovo obećanje učenicima da će im molitve biti uslišane.
   I sam Isus, dok je boravio među ljudima, često se molio Bogu. Naš se Spasitelj poistovjetio s našim potrebama i slabostima i ponizno molio svoga Oca za novu snagu i pomoć kako bi mogao ispuniti svoju zadaću. On nam je u svemu primjer. On “suosjeća s našim slabostima”, On je “u svačemu iskušan kao i mi”, ali je ostao bezgrješan i odupro se zlu. (Hebrejima 4:15) Prošao je kroz sve duševne borbe i patnje na ovom svijetu punom grijeha. Budući da je imao ljudsko tijelo, osjećao je potrebu za molitvom i cijenio ju je. Nalazio je utjehu i radost u održavanju veze sa svojim Ocem. Kad je dakle Spasitelj čovječanstva, Božji Sin, osjećao potrebu za molitvom, koliko li je tek grješnim smrtnicima potrebna usrdna i stalna molitva.
   Naš nebeski Otac čeka da izlije na nas obilje svojih blagoslova. Naša je prednost da obilno pijemo na izvoru beskrajne ljubavi. Čudno je što se molimo tako malo. Bog je uvijek spreman i želi čuti iskrenu molitvu i najponiznijeg svojeg djeteta, a mi se toliko ustručavamo povjeriti Mu svoje potrebe. Što li nebeski anđeli misle o jadnim i bes-pomoćnim ljudskim bićima izloženim iskušenjima, koji se tako malo mole i imaju tako malo vjere, iako Božje srce puno neizmjerne ljubavi čezne za njima, te premda im je Bog spreman dati više nego što to oni uopće mogu tražiti ili čak pomisliti. {98}
   Anđeli su sretni što mogu služiti Bogu i raduju se što su u Njegovoj blizini. Svoju povezanost s Bogom smatraju najvećom radošću. A ipak, djeca ovoga svijeta, koja toliko trebaju pomoć koju im samo Bog može dati, izgledaju zadovoljni bez svjetlosti Njegova Duha i bez zajedništva s Njim.
   Tmina zloga obavija one koji zanemaruju molitvu. Neprijatelj ih iskušava i mami na grijeh zato što se ne koriste prednostima molitve koje im Bog milostivo daje. Zašto bi se Božji sinovi i kćeri ustručavali moliti kada je molitva ključ u ruci vjere koji otvara nebesku riznicu u kojoj su pohranjena neizmjerna blaga Svemogućega? Bez neprekidne molitve i usrdnog bdjenja u opasnosti smo da postanemo nemarni i da zađemo s pravog puta. Neprijatelj stalno nastoji prepriječiti put k prijestolju milosti da ne bismo uspjeli revnim molitvama i vjerom zadobiti od Boga milost i snagu da se odupremo iskušenju. {99}
   Postoje određeni uvjeti pod kojima možemo očekivati da će Bog čuti naše molitve i uslišati ih. Jedan od prvih je da osjećamo potrebu za Njegovom pomoći. Bog je obećao: “Jer na žednu ću zemlju vodu izliti, i po tlu sušnome potoke.” (Izaija 44:3) Oni koji su gladni i žedni pravde, koji čeznu za Bogom, mogu biti sigurni da će ih Bog uslišati. No prije nego što prime Božji blagoslov, moraju svoja srca otvoriti utjecaju Svetoga Duha.
   Naša velika potreba je dokaz koji najrječitije govori za nas. Ipak, Bog želi da Mu te svoje potrebe iznesemo u molitvi. “Molite, i dat će vam se!” (Matej 7:7), kaže nam. “On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s Njime?” (Rimljanima 8:32)
   Bog nas neće uslišati ako u srcu gajimo neki grijeh ili nepravdu, ali će ispuniti molbu slomljenog srca koje se kaje. Ispravimo li sve nepravde kojih smo svjesni, Bog će sigurno uslišati naše molitve. Svojim zaslugama nikada nećemo zadobiti Božju milost; spasit će nas samo Kristove zasluge i pravednost, a Njegova će nas krv očistiti od grijeha. Moramo dakle ispuniti te uvjete da bi nas Bog prihvatio kao svoju djecu. {100}
   Sljedeći uvjet da molitva bude uslišana je vjera. “Jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže.” (Hebrejima 11:6) Isus je govorio učenicima: “Što god moleći pitate, vjerujte da ste to već primili, i bit će vam.” (Marko 11:24) Jeste li to pokušali provjeriti?
   Moramo imati bezgranično povjerenje u sve što Isus kaže. Njegova su obećanja istinita. Ako i ne dobijemo odmah ono što smo molili, ipak moramo vjerovati da nas je Bog čuo i da će nas uslišati. Često nismo dovoljno dalekovidni ili smo u zabludi pa tražimo ono što nam ne bi koristilo. Naš nebeski Otac, koji je pun ljubavi, ispunjava tada naše molitve na taj način što nam daje ono što je najbolje za nas, upravo ono što bismo i mi sami tražili kad bismo bili prosvijetljeni Svetim Duhom i imali ispravnu duhovnu spoznaju. Učini li nam se pak da nismo dobili odgovor na svoje molitve, ipak se trebamo čvrsto pouzdati u Njegovo obećanje. Odgovor će zasigurno doći, i primit ćemo blagoslov upravo onda kad nam bude najpotrebniji. Drskost je zahtijevati od Boga da usliši naše molitve upravo na onaj način kako to mi želimo, ili da nam dâ baš ono što smo tražili. Bog je odviše mudar da bi pogriješio i odviše dobar da bi pravednima uskratio ono što je dobro za njih. Pouzdajte se dakle u Njega čak i ako vaše molitve ne budu odmah uslišane. Oslonite se na Njegovo sigurno obećanje: “Molite, i dat će vam se!” (Matej 7:7)
   Naše će se teškoće i nedoumice samo povećati ako, prije nego što povjerujemo, obraćamo pozornost na svoje sumnje i strahovanja i ako pokušavamo rasvijetliti sve ono što nam je nejasno. No priđemo li Bogu onakvi kakvi smo, bespomoćni i slabi, ako ponizno i s vjerom povjerimo sve svoje potrebe Onome čija je mudrost beskrajna, koji pozna sva svoja stvorenja i koji svime upravlja svojom voljom i svojom riječju, On će čuti naše molbe i obasjati naša srca nebeskom svjetlošću. Iskrena molitva dovodi nas u vezu s Beskrajnom mudrošću. Iako možda u ovom trenutku nemamo očevidan dokaz da nas Spasitelj voli i da je pun iskrene sućuti prema nama, ipak je to živa istina. Mada ne osjećamo Njegovu blizinu, Spasiteljeva ruka ipak počiva nad nama, puna ljubavi, samilosti i nježnosti. {101}
   Kad dolazimo pred Boga da bismo Ga zamolili za milost i blagoslov, srce nam mora biti ispunjeno duhom ljubavi i praštanja. Kako možemo moliti: “I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim!” (Matej 6:12), ako nismo i sami spremni oprostiti bližnjima? Očekujemo li da Bog čuje naše molitve, i mi također moramo oprostiti drugima, i to na isti način i u istoj mjeri u kojoj očekujemo da nama bude oprošteno. {102}
   I ustrajnost u molitvi jedan je od uvjeta da budemo uslišeni. Želimo li napredovati u vjeri i stjecati nova iskustva, moramo se neprekidno moliti. “U molitvi budite ustrajni” (Rimljanima 12:12), piše apostol Pavao, a Petar također potiče vjernike: “U molitvi ustrajte; u njoj bdijte sa zahvaljivanjem!” (Kološanima 4:2) Petar savjetuje vjernicima da budu “umjereni i trijezni da se možete posvetiti molitvi” (1. Petrova 4:7), a Pavao kaže: “U svemu izrazite svoje potrebe Bogu prošnjom i molitvom, sve u zahvalnosti!” (Filipljanima 4:6) Juda piše: “Vi se, ljubljeni... molite uz suradnju Duha Svetoga! Očuvajte sami sebe u ljubavi Božjoj.” (Juda 20, 21)
   Stalna molitva je neprekidna veza duše s Bogom. Život koji teče od Boga ulijeva se u naš život, a iz našeg se života ponovno vraća Bogu u vidu čistoće i svetosti.
   Nužno je predano se moliti. Ne dopustite da vas išta spriječi u tome. Potrudite se da veza između Isusa i vaše duše bude uvijek otvorena. Iskoristite svaku priliku da odete tamo gdje se održavaju molitveni sastanci. Oni koji doista teže za zajedništvom s Bogom, dolazit će na molitvene skupove, vjerno će izvršavati svoje dužnosti i revno i gorljivo iskoristiti svaku priliku koja im se pruži da se nađu tamo gdje će do njih moći doprijeti zrake nebeske svjetlosti.
   Trebamo se moliti u obiteljskom krugu, ali iznad sve-ga ne smijemo zanemariti tihu molitvu, jer ona daje život našoj duši. Nemoguće je duhovno napredovati ako zanemarujemo molitvu. Moliti se samo u obitelji ili na javnim skupovima nije dovoljno. Otvorimo svoju dušu, u samoći, ispitujućem Božjem pogledu. Tajnu molitvu čut će samo Bog koji ju jedini sluša. Ni jedno znatiželjno uho neće čuti takve molbe. U tajnoj se molitvi duša oslobađa vanjskih dojmova i utjecaja i teži Bogu mirno i usrdno.
   Od Onoga koji boravi u tajnosti, čije je uho otvoreno za molitvu koja izvire iz srca, širit će se ugodan i blag utjecaj. Tihom i jednostavnom vjerom duša održava vezu s Bogom i privlači zrake božanske svjetlosti koje će ju ojačati i održati u sukobu sa sotonom. Bog je naša zaštita i sila. {103}
Molite se u tajnosti, ali neka vam se srce često uzdiže Bogu i kad obavljate svoje svakodnevne poslove.    Tako je i Enoh živio s Bogom. Ove nečujne molitve uzdižu se poput dragocjenog miomirisa pred prijestolje milosti. Sotona ne može pobijediti onoga čije se srce tako uzda u Boga.
   Ne postoji vrijeme ni mjesto koje nije prikladno za molitvu Bogu. Ništa nas ne može spriječiti da duhom uzdignemo svoja srca u usrdnoj molitvi. U uličnoj vrevi i usred posla možemo slati svoje molbe Bogu te moliti za božansko vodstvo, kao što je to Nehemija učinio prije nego što je iznio svoju molbu kralju Artakserksu. Nevidljiva veza s Bogom kroz molitvu može se uspostaviti ma gdje se nalazili. Trebali bismo imati stalno otvorena vrata srca i pozivati Isusa da dođe i ostane u duši kao nebeski gost.
   Iako možemo biti okruženi pokvarenošću i nepoštenjem, ipak ne moramo udisati tu nečistu atmosferu, već možemo živjeti u nebeskoj čistoći. Uzdižući molitvom svoje srce u Božju prisutnost, možemo zatvoriti sva vrata nečistim maštanjima i nesvetim mislima. Oni čija su srca otvorena za primanje Božje pomoći i Njegovih blagoslova, živjet će u svetijoj atmosferi od ove zemaljske i bit će u stalnoj vezi s nebom. {104}
Potrebna nam je jasnija spoznaja o Isusu i potpunije shvaćanje vječnih vrijednosti. Srca Božje djece trebaju se ispuniti ljepotom svetosti. Da bismo to postigli, trebamo moliti za božansko otkrivenje nebeskih stvari.
   Uzdignimo duše k nebu kako bi Bog mogao udahnuti u nas dah nebeskog života. Mi možemo živjeti tako blizu Bogu da se u svakom neočekivanom iskušenju naše misli tako spontano okrenu k Njemu kao što se cvijet okreće prema suncu.
   Povjerite Bogu svoje želje, svoje radosti, svoje tuge, svoje brige i strahove. Nećete Ga time opteretiti ni zamoriti. Bog, koji je izbrojio čak i kosu na vašoj glavi, nije ravnodušan prema potrebama svoje djece.
   “Jer Gospodin je pun samilosti i milosrđa.” (Jakov 5:11) Njegovo srce puno ljubavi dirnuto je našim tugama, pa čak i samim time što Mu ih povjeravamo. Recite Mu sve što vas tišti i zbunjuje. Bogu koji održava sve svjetove i brine se o cijelom svemiru ništa nije tako teško a da ne bi mogao nositi. Ništa što se na bilo koji način tiče našega mira nije odviše neznatno a da On to ne bi zamijetio. U našem životu nema poglavlja tako mračnog a da ga On ne bi htio pročitati, nema tako teške nedoumice koju On ne bi mogao razriješiti. Ni jedna nesreća ne može snaći ni najmanje Njegovo dijete, nikakva tjeskoba mučiti dušu, nikakva radost razveseliti srce i ni jedna iskrena molitva sići s usana a da to naš nebeski Otac ne primijeti ili da to odmah ne privuče Njegovu pozornost. “On liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove.” (Psalam 147:3)
   Ništa nije odviše teško a da On to ne bi mogao nositi, jer odnos između Boga i svake pojedine duše tako je poseban i tako potpun kao da na svijetu postoji samo ta jedna jedina duša za koju se Bog brine, kao da je samo za nju dao svoga ljubljenog Sina. {105}
   Isus je rekao: “U taj dan molit ćete u moje ime. Ne kažem vam da ću ja moliti za vas, jer vas sam Otac ljubi.” “Niste vi mene izabrali, nego sam ja vas izabrao... da vam dadne Otac što god zamolite u moje ime.” (Ivan 16:26,27; 15:16)
   Ali moliti u Isusovo ime znači nešto više od pukog spominjanja Njegova imena na početku i na kraju molitve. To znači moliti u Isusovom duhu i istinskom smislu, vjerujući u Njegova obećanja, uzdajući se u Njegovu milost i čineći Njegova djela.
   Bog ne traži da bilo tko od nas postane pustinjak ili redovnik, da se povuče iz svijeta kako bi se posvetio molitvi. Naš život mora postati nalik Kristovom životu. On se molio i u samoći planine i družio s mnoštvom ljudi. Onaj tko ne radi ništa drugo nego se samo moli, uskoro će se prestati i moliti ili će mu molitve postati puka formalnost i čista navika. Kad se ljudi povuku iz društva, iz djelokruga kršćanskih dužnosti, kad prestanu nositi križ i usrdno raditi za svog Učitelja koji je tako vjerno radio za njih, neće se više imati za što moliti i neće biti više ničega što bi ih poticalo na pobožnost. Molitve će im postati osobne i sebične. Neće se moći moliti za potrebe čovječanstva niti za uspostavljanje Kristova kraljevstva, niti će se više boriti za snagu da bi mogli raditi za Gospoda. {106}
   Mnogo ćemo izgubiti zanemarimo li prednost da se udružimo jedni s drugima kako bismo se ojačali i ohrabrili u Božjoj službi. Istina Njegove riječi izgubit će za nas svoju jasnoću i važnost. Srca nam više neće biti prosvijetljena i orošena posvećujućim utjecajem Svetoga Duha pa ćemo izgubiti duhovnost. U našem kršćanskom životu mnogo gubimo zato što nemamo dovoljno razumijevanja i sućuti jedan za drugoga. Tko se zatvara u sebe ne shvaća svoje stanje kao što Bog želi da ga shvati. Trudimo li se da budemo druželjubivi, suosjećat ćemo s drugima, a to će nam pomoći da se razvijemo i ojačamo u službi za Boga.
   Kad bi se kršćani tješnje povezali međusobno, govoreći o Božjoj ljubavi i dragocjenim istinama spasenja, srca bi im bila ohrabrena, a ojačali bi i jedan drugoga. Svakodnevno trebamo sve više učiti o svom nebeskom Ocu, stječući nova iskustva u Njegovoj milosti. Tada ćemo poželjeti više govoriti o Njegovoj ljubavi, a činimo li tako, i naša će se vlastita srca zagrijati i ohrabriti. Kad bismo više mislili na Isusa i više govorili o Njemu a manje o sebi, Isus bi nam bio daleko bliži. {107}
   Kad bismo samo razmišljali o Bogu tako često kao što često osjećamo Njegovu brigu za nas, zauvijek bismo Ga zadržali u mislima i uživali u razgovoru s Njim i u izrazima hvale. Rado govorimo o zemaljskim stvarima zato što nas one zanimaju. Govorimo o svojim prijateljima jer ih volimo; sve naše radosti i tuge na neki su način povezane s njima. Ipak, razlog da volimo Boga više nego svoje zemaljske prijatelje neusporedivo je veći. Bila bi najprirodnija stvar na svijetu da Bog bude naša prva misao, da govorimo o Njegovoj dobroti i pričamo o Njegovoj moći. Svoje bogate darove Bog nam nije dao da bi oni toliko zaokupili naše misli i našu ljubav tako da nam više ne preostane vremena za razmišljanje o Bogu. Oni nas naprotiv moraju stalno podsjećati na Njega i vezati nas vezama ljubavi i zahvalnosti s našim nebeskim Dobročiniteljem.
   Odviše se zadržavamo na zemaljskim stvarima. Podignimo oči k otvorenim vratima nebeskog svetišta, tamo gore gdje se svjetlo Božje slave odražava na Kristovom licu koji “može zauvijek spasiti one koji po Njemu dolaze k Bogu.” (Hebrejima 7:25)
   Trebamo više hvaliti Boga “za dobrotu Njegovu, za čudesa Njegova sinovima ljudskim.” (Psalam 107:8) Naša se pobožnost ne smije sastojati samo u traženju i primanju. Nemojmo stalno misliti samo na svoje potrebe, a tako malo na dobročinstva koja primamo. Mi se zasigurno ne molimo previše, ali smo odviše škrti u izražavanju zahvalnosti. Neprekidno primamo Božje blagoslove, a ipak Mu tako malo zahvaljujemo, tako malo Ga slavimo za sve što je učinio za nas. {108}
U staro vrijeme Gospod je dao upute Izraelcima, kad bi se sastajali na bogoslužje: “Blagujte ondje, vi i vaše obitelji, u nazočnosti Jahve, Boga svoga, veselite se svime što su vaše ruke namaknule i što vam je Jahve, Bog vaš, blagoslovom udijelio.” (Ponovljeni zakon 12:7) Ono što dajemo i činimo na slavu Bogu trebamo činiti radosno, s pjesmama hvale i zahvalnosti, a ne s tugom i nevoljko.
   Naš je Bog nježan i milostiv Otac. Službu Bogu ne treba smatrati tužnom i mučnom zadaćom. Štovanje Gospoda i sudjelovanje u Njegovu djelu treba nam pružati radost. Bog ne želi da Ga Njegova djeca, kojoj je omogućio tako veliko spasenje, smatraju strogim i nemilostivim gospodarom. On je njihov najbolji prijatelj. Ako Mu se mole i služe Mu, Bog će ih blagosloviti i utješiti, a srca im ispuniti radošću i ljubavlju. Gospod želi da se Njegova djeca osjećaju ugodno u Njegovoj službi i da u Njegovu djelu nalaze više zadovoljstva nego nevolje. On želi da oni koji dolaze na bogoslužje odnesu sa sobom dragocjene misli o Njegovoj brizi i ljubavi, kako bi mogli biti ohrabreni u svim svojim svakodnevnim poslovima i da bi u svemu postupali časno, pošteno i savjesno.
   Okupimo se oko križa. Krist, raspeti Krist, treba biti tema naših razmišljanja, razgovora i naših najsvetijih osjećaja. Trebamo pamtiti svaki blagoslov koji smo primili od Boga; kad shvatimo Njegovu neizmjernu ljubav, poželjet ćemo sve povjeriti toj ruci koja je za nas bila prikovana na križ. {109}
   Naša se srca trebaju uzdići bliže nebu na krilima mo-litve. Nebeska bića slave Boga pjesmom i glazbom, i kad mi izražavamo svoju zahvalnost, približavamo se izrazima hvale nebeskih vojski. “Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu.” (Psalam 50:23) Dođimo pred svoga Stvoritelja s poštovanjem i radošću, neka se čuju “zahvalnice i glas hvalospjeva.” (Izaija 51:3)

Što učiniti sa sumnjom

11

   Mnoge ljude, posebno one koji su tek postali kršćani, ponekad obuzimaju sumnje i nevjerovanje. U Bibliji ima mnogo stvari koje ne mogu objasniti i nisu u stanju razumjeti, a sotona to koristi da pokoleba njihovu vjeru u Sveto pismo kao u Božje otkrivenje. “Kako ću znati koji je pravi put?”, pitaju. “Ako je Biblija doista Božja Riječ, kako se mogu osloboditi sumnja i nedoumica?” {111}
   Bog nikada ne traži od nas da vjerujemo a da nam nije dao dovoljno dokaza na kojima možemo osnivati svoju vjeru. Njegovo postojanje, Njegov karakter i istinitost Njegove Riječi utemeljeni su na dokazima koji se obraćaju našem razumu, a ti su dokazi doista brojni. Ipak, Bog nikada nije isključio mogućnost sumnje. Naša vjera mora počivati na unutrašnjem uvjerenju, a ne na vanjskim dokazima. Oni koji žele sumnjati imat će prilike za to. No oni koji doista žele spoznati istinu, naći će dovoljno dokaza na koje se može osloniti njihova vjera.
   Ograničenom ljudskom razumu nemoguće je potpuno shvatiti karakter i djelo Beskonačnoga. I najoštroumnijem duhu i najobrazovanijem umu, to sveto Biće zauvijek mora ostati obavijeno tajnom. “Možeš li dubine Božje proniknuti i dokučiti savršenstvo Svesilnoga? Od neba je više: što još da učiniš? Od Šeola dublje: što još da mudruješ?” (Job 11:7,Job 11:8)
   Apostol Pavao uzvikuje: “O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega! Kako su nedokučive Njegove odluke, i kako neistraživi Njegovi putovi!” (Rimljanima 11:33) No iako “oblak i tama ovijaju Njega”, “pravda i pravo temelj su prijestolja Njegova.” (Psalam 97:2)
   Mi možemo samo toliko shvatiti Njegovo postupanje s nama i pobude koje ga nadahnjuju koliko smo u stanju razaznati Božju neizmjernu ljubav i milosrđe ujedinjeno s bezgraničnom silom. Možemo razumjeti Njegove namjere onoliko koliko je to dobro za nas da znamo. No iznad toga moramo samo imati povjerenja u svemoguću ruku i u srce puno ljubavi. {112}
   Božja Riječ, na isti način kao i karakter njezina božanskog Autora, donosi tajne koje ograničena bića nikada neće potpuno shvatiti. Pojava grijeha na svijetu, Kristovo utjelovljenje, novorođenje, uskrsnuće i mnoge druge istine iznesene u Bibliji, odviše su duboke tajne a da bi ih ljudski razum mogao objasniti ili potpuno shvatiti. No nemamo razloga sumnjati u Božju Riječ zato što ne možemo razumjeti tajne Njegove providnosti. U prirodnom svijetu stalno smo okruženi tajnama koje ne možemo dokučiti. I najjednostavniji i najniži oblici života predstavljaju zagonetku koju ni najmudriji filozofi ne mogu objasniti. Posvuda se nalaze čuda iznad naše moći poimanja. Trebamo li dakle biti iznenađeni što i u duhovnom svijetu ima tajna koje ne možemo shvatiti? Teškoća je samo u slabom i ograničenom ljudskom razumu. Bog nam je u Svetom pismu dao dovoljno dokaza o svom božanstvu. Ne smijemo stoga sumnjati u Njegovu Riječ samo zato što ne možemo dokučiti sve tajne Njegove providnosti.
   Apostol Petar kaže da u Svetom pismu “ima teško razumljivih mjesta, koja nepostojani i neuki ljudi izvrću...na svoju vlastitu propast.” (2. Petrova 3:16) Ta teško razumljiva mjesta u Svetom pismu ljudi koji sumnjaju koriste kao dokaz protiv Biblije. No upravo je obrnuto: ona predstavljaju jak dokaz njihova božanskog nadahnuća. Kada u Svetom pismu ne bi bilo nikakvih izvješća o Bogu osim onih koje možemo lako razumjeti, kada bi Njegovu uzvišenost i veličanstvenost mogao dokučiti ograničen i nesavršen ljudski razum, Biblija tada više ne bi nosila bjelodane dokaze svoga božanskog porijekla. Upravo ta veličanstvenost i tajnovitost istina koje ona otkriva trebale bi nadahnuti vjeru u Sveto pismo kao u Božju Riječ. {113}
   Biblija iznosi nebeske istine s jednostavnošću i savr-šenom prilagođenošću potrebama i čežnji ljudskog srca tako da je zadivila i očarala i najistančanije duhove, a ipak je istodobno i najskromniji i najneobrazovaniji čovjek mogao razaznati put spasenja. Pa ipak, te tako jednostavno iznesene istine odnose se na tako uzvišene stvari, tako dalekosežne, toliko iznad ljudske moći poimanja da ih možemo prihvatiti jedino zato što ih je Bog objavio. I plan spasenja izložen nam je tako jasno da svaki čovjek može razaznati koje korake mora poduzeti kako bi se pokajao pred Bogom, i vjeru koju treba imati u našega Gospodina Isusa Krista da bi se mogao spasiti na putu koji mu je Bog odredio; a opet, ispod tih istina koje je tako lako razumjeti, leže tajne koje skriva Njegova slava - tajne koje nadilaze ljudski razum i koje se ne mogu dokučiti istraživanjem, ali čovjeka koji iskreno traži istinu ispunjavaju divljenjem i vjerom. I tako, što više istražuje Bibliju, dublje će biti njegovo uvjerenje da je to Riječ živog Boga i da ljudski razum mora poniknuti pred veličanstvenošću božanskih otkrivenja.
   Priznajući da ne možemo potpuno razumjeti veličanstvene istine Biblije, priznajemo da je ograničeni ljudski razum nesposoban shvatiti beskonačno; da čovjek, sa svojom ograničenom ljudskom sposobnošću poimanja ne može razumjeti namjere Sveznajućega. {114}
   Skeptici i nevjernici odbacuju Božju Riječ zato što ne mogu dokučiti sve njezine tajne. Čak i oni koji tvrde da vjeruju u Bibliju, mogu doći u sličnu opasnost. Apostol Pavao kaže: “Pazite, braćo, da se slučajno u koga od nas ne nađe pokvareno, nevjerno srce, tako da otpadne od Boga živoga.” (Hebrejima 3:12) Treba pažljivo proučavati biblijske istine i ponirati u “dubine Božje”, (1. Korinćanima 2:10) onoliko koliko su one otkrivene u Svetom pismu. Jer, “što je sakriveno, pripada Jahvi, Bogu našemu”, “a objava nama i sinovima našim zauvijek.” (Ponovljeni zakon 29:29)
   No sotona nastoji pomutiti našu sposobnost rasuđivanja. Proučavanje biblijskih istina pomiješano je s nekom vrstom taštine; ljudi postaju nestrpljivi i osjećaju se malodušnima ako ne mogu objasniti svaki dio Svetoga pisma na zadovoljavajući način. Čini im se odviše poni-žavajućim priznati da ne mogu razumjeti nadahnute Božje riječi. Ne žele strpljivo čekati dok im Bog ne bude spreman otkriti te tajne. Smatraju kako je njihova ljudska mudrost dovoljna da razumiju Sveto pismo, a kad u tome ne uspiju, poriču i njezino božansko nadahnuće.
   Istina je da se mnoge teorije i doktrine, za koje se općenito misli kako su proistekle iz Biblije, ne osnivaju na njezinim učenjima i zapravo su suprotne sveukupnom nadahnuću Božje Riječi. To je mnoge zbunilo i navelo na sumnju. No krivnja nije u Božjoj Riječi, već u ljudima koji su iskrivili njezina učenja.
   Da su ljudska bića uspjela potpuno shvatiti Boga i Njegova djela, za njih nakon toga više ne bi bilo ni daljnjeg otkrivanja istine, niti napredovanja u spoznaji, a razum i osjećaji ne bi im se više razvijali. Bog više ne bi bio najuzvišenije biće, a čovjek bi, dosegnuvši krajnje granice spoznaje i znanja, prestao napredovati. Zahvalimo Bogu što nije tako. Bog je beskonačan. U Njemu se “nalazi sakriveno sve blago mudrosti i znanja.” (Kološanima 2:3) Ljudi će kroz cijelu vječnost istraživati i uvijek učiti, a ipak nikada neće potpuno iscrpiti riznice Njegove mudrosti, dobrote i moći. {115}
   Bog želi da Njegova djeca još u ovom životu stječu sve jasniju i dublju spoznaju Njegove riječi. Samo je jedan način na koji se to može postići: Božju Riječ možemo razumjeti samo ako nas prosvijetli Sveti Duh po kojemu je i dana ta Riječ: “Tako nitko ne zna Božjih tajna osim Božjega Duha,” “jer Duh sve ispituje, čak i dubine Božje.” (1. Korinćanima 2:11,10) Spasitelj je obećao svojim sljedbenicima: “A kada dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu... jer će uzeti od onog što je moje i to objaviti vama.” (Ivan 16:13,14)
Bog želi da čovjek vježba svoje sposobnosti rasuđivanja, a proučavanje Biblije ojačat će i oplemeniti um više od proučavanja bilo čega drugog. Ipak, moramo paziti da ne počnemo obožavati taj ljudski um koji je podložan svim ljudskim slabostima i nedostacima. Želimo li razumjeti Sveto Pismo, moramo imati jednostavnu vjeru poput maloga djeteta, biti spremni učiti i usrdno moliti za pomoć Svetoga Duha.
   Spoznaja o Božjoj moći i mudrosti i o našoj nespo-sobnosti da shvatimo svu Njegovu uzvišenost, učinit će nas poniznima i potaknuti nas da otvaramo Božju riječ sa strahopoštovanjem, kao da se nalazimo u Njegovoj prisutnosti. Uzimajući u ruke Sveto pismo, naš razum mora priznati vlast koja je nadmoćnija od njega, a srce i duh moraju se pokloniti pred velikim JA SAM. {116}
   Mnoge tekstove, koji su naizgled teško razumljivi i tajanstveni, Bog će učiniti jasnim i jednostavnim onima koji ih nastoje proučavati na takav način.
   No bez vodstva Svetoga Duha neprestano ćemo biti u opasnosti da izvrćemo Sveto pismo ili da ga krivo tumačimo. Mnogi čitaju Bibliju na takav način da od toga nemaju nikakve koristi, a često puta imaju i očitu štetu. Kad se Božja Riječ čita bez poštovanja i bez molitve, kada misli i osjećaji nisu usmjereni na Boga niti su u suglasju s Njegovom voljom, razum će zapasti u sumnju pa će čak i proučavanje Biblije samo pojačati nevjerovanje. Neprijatelj će tada utjecati na naše misli i navesti nas na kriva tumačenja.
   Kada god ljudi i riječju i djelom ne nastoje živjeti u suglasju s Bogom, tada su, ma kako bili učeni, skloni pogrešnim prosudbama pa je opasno pouzdati se u njihova tumačenja Svetoga pisma. Oni koji čitaju Sveto pismo samo zato da bi u njemu pronašli neke proturječnosti, nemaju jasan duhovni pogled. Svojim iskrivljenim pogledom pro-naći će mnoge razloge za sumnju i nevjerstvo tamo gdje je zapravo sve jasno i jednostavno.
   Pravi razlog sumnje i skepticizma u većini je slučajeva ljubav prema grijehu, ma kako ona bila prikrivena. Učenja i ograničenja Božje Riječi nisu dobrodošla srcu koje je puno oholosti i ljubavi prema grijehu; oni koji se ne žele pokoriti njezinim zahtjevima, spremni su sumnjati u njezino božansko nadahnuće. Da bismo došli do istine, moramo imati iskrenu želju da spoznamo istinu i srce spremno da joj se pokori. Svi koji takvim duhom pristupe proučavanju Biblije, naći će obilje dokaza da je to Božja Riječ i moći će shvatiti njezine istine koje će ih “učiniti mudrima za spasenje”. {117}
   Krist kaže: “Ako tko htjedne vršiti volju Njegovu, znat će da li je moja nauka od Boga.” (Ivan 7:17) Umjesto da sumnjate i zadržavate se na onome što ne razumijete, obratite pozornost na svjetlost koja vas je već obasjala pa ćete primiti još veću svjetlost. Uz Kristovu pomoć i Njegovom milošću nastojte izvršavati sve dužnosti koje su vam jasne i koje shvaćate, pa ćete s vremenom shvatiti i moći izvršavati i ono u što sada još niste posve uvjereni i u što sumnjate.
   Postoji dokaz koji je svima dostupan - i najučenijima i posve neukima - a to je vlastito iskustvo. Bog nas poziva da sami provjerimo i iskusimo stvarnost Njegove Riječi, istinitost Njegovih obećanja. On nas poziva:
“Kušajte i vidite kako dobar je Jahve.” (Psalam 34:8) Umjesto da se oslanjamo na nečije tuđe riječi, moramo sami istraživati. “Molite i primit ćete” (Ivan 16:24), kaže Isus. Njegova će se obećanja ispuniti. Ona nikada nisu zatajila niti će ikada zatajiti. Kad se približimo Isusu i uživamo u Njegovoj savršenoj ljubavi, naše će sumnje nestati, a duhovni mrak iščeznut će u svjetlosti Njegove prisutnosti. {118}
   Apostol Pavao kaže da nas Bog “istrgnu iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina.” (Kološanima 1:13) Tko god je prešao “iz smrti u život” moći će potvrditi “da je Bog istinit.” (Ivan 3:33) “Bila mi je potrebna pomoć”, svjedočit će, “i našao sam je u Isusu. On se pobrinuo za sve moje potrebe i utažio glad moje duše. Biblija je sada za mene otkrivenje Isusa Krista. Pitate me zašto vjerujem u Isusa? Zato što je On za mene božanski Spasitelj. Zašto vjerujem u Bibliju? Zato što sam otkrio da je ona Božji glas koji govori mojoj duši.”
   I u sebi samima možemo naći dokaze da je Biblija istinita i da je Krist Božji Sin. Uvjereni smo da to nisu vješto smišljene bajke.
   Apostol Petar potiče svoju braću: “Rastite u milosti i pravoj spoznaji našega Gospodina, Spasitelja Isusa Krista!” (2. Petrova 3:18) Kad Božji narod bude “rastao u milosti”, dobivat će sve jasnije i jasnije razumijevanje Njegove Riječi. U njezinim će svetim istinama razaznavati novu svjetlost i ljepotu. To se obistinilo u povijesti crkve u svim vjekovima, a tako će biti sve do kraja svijeta. “A pravednička je staza kao svjetlost svanuća, koja je sve jasnija do potpunog dana.” (Priče 4:18) {119}
   Vjerom, gledajući u budućnost, unaprijed se radujemo vremenu kad ćemo se, po Božjem obećanju, neprestano duhovno razvijati, ujedinjujući svoje ljudske sposobnosti s božanskima i dovodeći sve sile svoje duše u neposredan dodir s Izvorom svjetlosti. S radošću ćemo ustanoviti da nam je sada jasno sve ono što nas je dosad zbunjivalo u Božjoj providnosti, a ono što nam je bilo teško shvatiti, sada možemo objasniti; tamo gdje je naš ograničeni um vidio samo zbrku i neostvarene nade, vidjet ćemo savršen i divan sklad.
“Sad vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat.” (1. Korinćanima 13:12)

Radost u Gospodu

13

   Božja djeca pozvana su da budu Kristovi predstavnici i da svijetu otkriju Gospodnju dobrotu i milosrđe. Kao što je Isus nama otkrio istinski karakter Oca, i mi trebamo otkrivati Krista ovom svijetu koji ne pozna Njegovu nježnu i samilosnu ljubav. “Kao što ti mene posla u svijet”, rekao je Isus, “i ja njih poslah u svijet. “Ja u njima, a Ti u meni... da svijet vjeruje da si me ti poslao.” (Ivan 17:18,23) Apostol Pavao kaže Isusovim učenicima: “Očito je da ste vi pismo Kristovo”, “naša prepo-ruka... koju poznaju i čitaju svi ljudi.” (2. Korinćanima 3:3,2)
   Svaki Njegov učenik predstavlja pismo koje Isus šalje svijetu. Ako ste Kristovi sljedbenici, On vas šalje kao poruku vašoj obitelji, mjestu i ulici u kojoj živite. Isus koji boravi u vama želi progovoriti srcima onih ljudi koji Ga još nisu upoznali. Oni možda ne čitaju Bibliju ili ne čuju glas koji im govori s njezinih stranica. Možda ne vide ni Božju ljubav koja se otkriva u Njegovim djelima. No ako ste vi pravi Isusovi predstavnici, možda će kroz vas upoznati Njegovu dobrotu, zavoljeti Ga i početi Mu služiti. {121}
   Pravi kršćani su poput svjetionika koji rasvjetljavaju put prema nebu. Svjetlost kojom Krist njih obasjava oni moraju prenositi svijetu. Njihov život i karakter moraju biti takvi da drugi kroz njih mogu dobiti pravu predodžbu o Kristu i Njegovoj službi.
   Ako smo doista pravi Kristovi predstavnici, Njegovu ćemo službu drugima prikazati privlačnom, kao što to ona doista i jest. Kršćani koji su sjetni i tužni, koji mrmljaju i žale se, stva-raju u ljudima krivu predodžbu o Bogu i o kršćanskom životu. Ostavljaju dojam kako Bog ne voli da su Njegova djeca sretna, pa time krivo prikazuju našeg nebeskog Oca. {122}
   Sotona se veseli kad može navesti Božju djecu na nevje-rovanje i malodušnost. Uživa kad nemamo povjerenja u Boga, kad sumnjamo u Njegovu želju da nas spasi i Njegovu moć da to učini. Voli kad mislimo da nam Gospod želi zlo. Sotonino je djelo da Gospoda predstavlja kao biće koje nema samilosti ni sažaljenja. On krivo prikazuje istinu o Bogu, nadahnjujući ljude pogrešnim idejama o Njemu. A mi, umjesto da se zadržavamo na pravoj istini o našem nebeskom Ocu, odviše često razmišljamo o sotoninim lažnim prikazima, sramoteći tako Boga svojim nepovjerenjem i mrmljanjem.
   Sotona uvijek nastoji religiozni život prikazati sumornim, mučnim i teškim. Kad kršćanin svojim životom odražava takvo gledanje na religiju, on tim svojim nevjerstvom podupire sotonine laži.
   Mnogi se ljudi stalno bave svojim pogreškama, neuspje-sima i razočaranjima, srca su im ispunjena tugom i malodušni su. Jedna takva osoba, koja se nalazila u dubokoj depresiji, pisala mi je tijekom moga boravka u Europi, moleći me da joj uputim koju ohrabrujuću riječ.
   Sljedeće noći sanjala sam kako šećem vrtom kroz koji me je vodila osoba koja je izgledala kao vlasnik toga vrta. Brala sam cvijeće uživajući u njegovu mirisu, dok me je ta gospođa, koračajući kraj mene, stalno upozoravala na trnje koje joj je smetalo pri hodu. Pritom se jadala i tužila. Umjesto da slijedi vodiča i hoda po putu, ona je skrenula sa staze i lutala među trnjem.
   “Oh”, žalila se, “zar nije šteta što je tako lijep vrt pun trnja?” “Ostavi trnje!”, reče Vodič. “Ono će te samo ozlijediti. Radije beri ruže, ljiljane i karanfile.”
   Zar niste u životu imali i lijepih doživljaja? Nije li bilo i onih dragocjenih trenutaka kad bi vam srca radosno zakucala osjećajući utjecaj Božjeg Duha? Osvrćući se na svoj protekli život, ne nailazite li i na ugodne uspomene? Ne nalaze li se Božja obećanja, poput mirisnog cvijeća, svuda oko vas? Ne ispunjava li vas radošću njihova ljepota i ljupkost? {123}
   Trnje će vas samo povrijediti i prouzročiti bol. Skupljate li samo takve neugodne stvari i pokazujete ih i drugima, ne omalovažavate time samo Božju dobrotu, već i druge odvraćate sa staze života.
  Nije mudro skupljati sve ono ružno što nam se dogodilo u prošlosti, sve nepravde i razočaranja, te govoriti o njima i jadati se nad njima, sve dok posve ne utonete u očaj. Obeshrabrena duša opkoljena je tamom. Ona tjera Božju svjetlost iz vlastite duše, a baca sjenu i na put drugih ljudi. {124}
   Zahvaljujmo Bogu što je naš život protkan lijepim i svijetlim trenucima. Skupimo te blažene dokaze Njegove ljubavi i stalno ih imajmo pred očima. Bog želi da razmišljamo o tome kako je Božji Sin ostavio Očevo prijestolje i ogrnuo svoje božanstvo ljudskom prirodom da bi oslobodio čovjeka od sotonine vlasti; kako je pobijedio radi nas, otvorio čovjeku pogled u Nebo i otkrio ljudskim očima mjesto u kome boravi Bog i Njegova slava; kako je pali ljudski rod, izvučen iz dubokog ponora u koji ga je bacio grijeh, doveden ponovno u vezu s beskonačnim Bogom te kako sada vjernici, koji su vjerom u Spasitelja izdržali sva iskušenja, stoje pred Njegovim prijestoljem ogrnuti Kristovom pravdom.
   Kad sumnjamo u Božju ljubav i nemamo povjerenja u Njegova obećanja, sramotimo Boga i žalostimo Njegova Svetog Duha. Kako bi se osjećala majka čija bi se djeca neprestano tužila na nju, kao da im ona ne želi dobro, iako je cijeli život provela brinući se o njihovu dobru i udobnosti? Zar joj ne bi slomilo srce kad bi nakon svega njezina djeca posumnjala u njezinu ljubav? Kako bi se osjećao bilo koji roditelj čija bi djeca tako postupila? A što naš nebeski Otac misli o nama kad ne vjerujemo u Njegovu ljubav koja Ga je navela da žrtvuje svoga jedinog Sina koji je umro da bismo mi mogli živjeti?
   Apostol piše: “On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?” (Rimljanima 8:32) Pa ipak, mnogi kažu - možda ne svojim riječima, ali svakako svojim postupcima: Gospod nije time mislio na mene. Možda i voli druge, ali mene ne voli.
   Takve misli samo štete vašoj duši. Svaka riječ sumnje koju izgovorite poziv je sotoni da vas kuša. Ona samo pojačava vaše sumnje te ožalošćuje i udaljava od vas nebeske anđele. Kad vas sotona kuša, nemojte izgovoriti ni jednu riječ sumnje ili nevjerstva. Poslušate li njegova došaptavanja, u srcu će vam se pojaviti nevjerstvo i otpor. Ako govorite i drugima o svojim osjećajima, svaka izražena sumnja odrazit će se ne samo na vama, već će biti i sjeme koje će niknuti i donijeti zle plodove u životu drugih ljudi. Utjecaj vaših riječi možda se više neće moći spriječiti. Vi ćete možda s vremenom i uspjeti pobijediti iskušenja i izbaviti se iz sotonine zamke, ali oni koji su bili zavedeni i pokolebani vašim lošim utjecajem, možda se više nikada moći osloboditi nevjerstva na koje ste ih vi naveli. Koliko li je, dakle, važno da govorimo samo ono što će drugima dati duhovnu snagu i donijeti život! {125}
   Anđeli pažljivo osluškuju kakvu vijest nosite svijetu o svome Gospodinu na Nebu i kako Ga prikazujete. Govorite stoga o Onome koji je živ i koji vas zastupa pred Ocem. Kad se pozdravljate s prijateljima, neka vam veličanje Boga bude na usnama i u srcu. To će privući i njihove misli Isusu. {126}
    Svi ljudi imaju svoja iskušenja, teškoće koje teško podnose i kušnje kojima teško odolijevaju. Ne pričajte o tome svojim bližnjima koji su samo smrtni ljudi, već sve svoje nevolje u molitvi iznesite Bogu. Usvojite kao životno pravilo da nikada ne izgovorite ni jednu riječ sumnje ili obeshrabrenja. Svojim riječima nade i svete radosti mnogo možete učiniti da ulje-pšate život drugih i ojačate ih u njihovim nastojanjima.
   Mnogi čestiti ljudi nalaze se u teškom iskušenju i samo što nisu podlegli boreći se sami sa sobom i sa silama zla. Nemojte ih obeshrabriti u njihovoj očajničkoj borbi. Obodrite ih riječima ohrabrenja i nade koje će ih potaknuti da ustraju u svom nastojanju. Tako će kroz vas zračiti Kristova svjetlost, obasjavajući vaše bližnje. “Ni jedan od vas ne živi samom sebi.” (Rimljanima 14:7)
   Svojim nesvjesnim utjecajem druge možemo ili ohrabriti i ojačati, ili ih obeshrabriti i odvratiti od Krista i istine.
  Mnogi ljudi imaju pogrešne predodžbe o Kristovu životu i karakteru. Smatraju da Mu je nedostajalo topline i vedrine, da je bio ozbiljan, strog i tmuran. Često im je sav vjerski život prožet takvim sumornim pogledima.
   Mnogo puta je rečeno da je poznato kako je Isus plakao, ali se ne zna je li se smijao. Naš je Spasitelj doista bio čovjek patnje; znao je što je bol jer Mu je srce bilo otvoreno za ljudsku tugu i jad. No iako Mu je život bio pun samoprijegora i zamračen patnjom i brigom, ipak nije klonuo duhom. Držanje mu nije odavalo tugu i nezadovoljstvo. Naprotiv, uvijek je bio smiren i vedar. Njegovo srce bilo je izvor života; gdje god bi se pojavio, donosio je spokoj i mir, veselje i radost.
   Naš je Spasitelj doista bio vrlo ozbiljan i duboko zamišljen, ali nikada nije bio smrknut ni mrzovoljan. Život onih koji Ga žele slijediti bit će ispunjen ozbiljnim nakanama i osjećajem duboke osobne odgovornosti. Neće biti lakoumni i izbjegavat će bučno veselje i nepristojne šale. Isusova vjera daje mir koji teče spokojno poput rijeke. Ona ne gasi plamen radosti, ne zatomljuje veselje niti razgoni s lica vedar osmijeh.
   Krist nije došao na svijet da mu ljudi služe, već da On služi ljudima. Kad ta Njegova ljubav zavlada u našem srcu, i mi ćemo slijediti Njegov primjer. {127}
   Ako neprestano mislimo na neljubazne i nepravedne postupke drugih, nećemo biti u stanju voljeti ljude onako kao što Krist sve nas ljubi. No ako razmišljamo o toj Kristovoj čudesnoj ljubavi i milosrđu, taj ćemo duh prenositi i na druge. Moramo voljeti i poštovati druge usprkos tome što često vidimo njihove pogreške i nedostatke. Moramo njegovati poniznost i trebamo biti strpljivi i obzirni prema tuđim pogreškama. To će uništiti našu uskogrudnost i sebičnost i učiniti nas plemenitima i velikodušnima. Psalmist kaže: “U Jahvu se uzdaj i čini dobro, da smiješ stanovati u zemlji i živjeti u miru.” (Psalam 37:3)
   “Uzdajte se u Gospoda”. Svaki novi dan donosi svoje teškoće, brige i probleme. Kad se sretnemo s prijateljima, rado govorimo o tim svojim teškoćama i iskušenjima. Toliko se čuje o nevoljama, toliko se prepuštamo strahovanjima, toliko pričamo o svojim nedaćama da bi čovjek mogao pomisliti kako nemamo milostivog Spasitelja koji nas ljubi, koji je spreman saslušati sve naše molbe i pomoći nam kad god nam to zatreba. {128}
   Neki ljudi žive u vječnom strahu, uvijek su zabrinuti. Svakoga dana okruženi su dokazima Božje ljubavi, svakoga dana uživaju u darovima Njegove providnosti, pa ipak pre-viđaju sve te svakodnevne blagoslove. Stalno misle kako će se dogoditi nešto loše i pribojavaju se toga. Možda neke male teškoće doista i postoje, ali one im toliko zasljepljuju oči da ne vide mnoštvo drugih blagoslova na kojima bi trebali biti zahvalni. Umjesto da ih teškoće na koje nailaze približe Bogu, jedinom izvoru pomoći, one ih udaljuju od Njega i izazivaju nemir i nezadovoljstvo.
   Je li dobro što smo tako nevjerni? Trebamo li biti nezahvalni i puni nepovjerenja? Isus nam je prijatelj. Cijelo je nebo za-interesirano za našu dobrobit. Ne smijemo dopustiti da nam nevolje i brige svakodnevnog života uznemire misli i smrknu čelo, jer ako to dopustimo, uvijek ćemo naći nešto zbog čega ćemo se uzrujavati i ljutiti. Ne smijemo se prepustiti tim brigama koje nas samo muče i iscrpljuju, a nimalo nam ne pomažu da svladamo iskušenja.
   Možda ćete imati neprilika na poslu, možda će vam budućnost izgledati tamna i neizvjesna, možda će vam zaprijetiti i gubitak, ali nemojte se obeshrabriti. Sve svoje brige predajte Bogu i ostanite mirni i vedri. Molite Boga za mudrost da vodite razborito svoje poslove te tako spriječite gubitak i propast. Učinite sve što je u vašoj moći da polučite povoljan ishod. Isus je obećao svoju pomoć, ali samo onda ako se i vi potrudite. Kada ste, uzdajući se u svoga nebeskog Pomoćnika, učinili sve što ste mogli, mirno gledajte u budućnost. {129}
   Nije Božja volja da Njegova djeca budu shrvana brigama. No naš Gospod nas ni ne zavarava. On nam ne kaže: “Ne brinite! Na vašem životnom putu nema nikakvih opasnosti!” Gospod zna da nas očekuju iskušenja i opasnosti, ali On nam to otvoreno i kaže. Ne namjerava izvesti svoj narod iz svijeta grijeha i zla, nego nam ukazuje na sebe kao na sigurno utočište. Isus se molio za svoje učenike: “Ne molim te da ih digneš sa svijeta, već da ih očuvaš od Zloga.” “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: Ja sam pobijedio svijet!” (Ivan 17:15; 16:33)
   U svome govoru na Gori blagoslova, Krist je svojim učenicima dao dragocjene pouke o nužnosti povjerenja i uzdanja u Boga. Te su pouke trebale ohrabriti Božju djecu u svim vjekovima, a i u našim su danima pune utjehe i ohra-brenja. Spasitelj je svojim sljedbenicima skrenuo pozornost na ptice koje veselo cvrkuću svoje pjesme, neopterećene brigama, jer one “niti siju niti žanju.” Pa ipak, uzvišeni Otac brine se za sve njihove potrebe. “Zar vi niste mnogo vredniji od njih?”, pita Spasitelj. (Matej 6:26).
   Veliki Darovatelj otvara svoje ruke i zadovoljava sve po-trebe svih svojih stvorenja, i ljudi i životinja. Ni ptice koje lete zrakom nisu toliko beznačajne da Bog ne bi obratio pozornost na njih. On im ne stavlja hranu u kljun, ali se brine da imaju sve što im je potrebno. Ptice trebaju pokupiti zrnje koje je rasuo za njih. Moraju same praviti svoja malena gnijezda i hraniti svoju mladunčad. Ali one s pjesmom kreću na svoj posao, jer “Otac vaš nebeski hrani ih”.
   A “zar vi niste mnogo vredniji od njih?” Niste li vi, kao razumna duhovna bića i Božji poklonici, vredniji od ptica koje lete zrakom? Neće li se Stvoritelj našeg bića, Čuvar našeg života, Onaj koji nas je stvorio na svoju božansku sliku, pobrinuti za sve naše potrebe, samo ako vjerujemo i pouzdamo se u Njega?
   Krist je svojim učenicima pokazao cvijeće koje raste u takvom obilju po poljima, u jednostavnoj ljepoti kojom ga je obdario nebeski Otac kao dokaz svoje ljubavi prema čovjeku. “Promotrite poljske ljiljane kako rastu!”, rekao je Isus. Ljepota i jednostavnost tog cvijeća daleko natkriljuje sjaj kralja Salomona. Ni najljepša i najvještije izrađena odjeća ne može se usporediti s prirodnom ljupkošću i blistavom ljepotom cvijeća koje je Bog stvorio. Isus nas pita: “Pa ako tako Bog odijeva poljsku travu koja danas jest, a već se sutra baca u peć, zar neće mnogo radije vas, malovjerni?!” (Matej 6:28,30)
   Ako je Bog, savršeni Umjetnik, tom jednostavnom cvijeću - koje za jedan dan uvene - dao tako nježne i raznolike boje, koliko li se više brine za one koje je stvorio na svoju sliku? Ta je Kristova pouka prijekor onima koji nemaju vjere, koji su zabrinuti, zbunjeni i puni sumnje. {130}
   Gospod želi da svi Njegovi sinovi i kćeri budu sretni, smireni i poslušni. “Ostavljam vam svoj mir; mir, i to svoj, dajem vam. Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce!”, kaže Isus. “Ovo vam rekoh, da radost moja bude u vama te da radost vaša bude potpuna!” (Ivan 14:27; 15:11) {131}
   Sreća koju tražimo iz sebičnih pobuda, koja se ne nalazi na stazi dužnosti, nestalna je, varava i kratkotrajna. Ona će brzo proći, ostavljajući za sobom prazninu i tugu u duši. No u službi za Boga nalazi se radost i zadovoljstvo. Kršćanin ne ide nesigurnim putem; on može izbjeći nepotrebne patnje i razočaranja. Ako i ne uživamo u zadovoljstvima ovog života, ipak se možemo radovati gledajući vjerom u onaj budući vječni život.
   No već i ovdje kršćani se mogu radovati svojem zajedništvu s Kristom. Mogu uživati u svjetlosti Njegove ljubavi i tješiti se Njegovom stalnom prisutnošću. Svaki korak u životu može nas dovesti u užu vezu s Isusom, može nam donijeti dublju spoznaju Njegove ljubavi i približiti nas za još jedan korak blaženoj vječnoj domovini.
   Nemojmo stoga odbaciti svoje pouzdanje u Boga, već čvrsto vjerujmo i budimo sigurniji nego ikada dosad. “Dovde nam je Jahve pomogao” (1. Samuelova 7:12) i On će nam pomagati do kraja. Sjetimo se što je sve Gospod učinio da nas utješi i da nas spasi iz ruke sotone koji nas želi uništiti, i neka nam ta sjećanja budu poput veličanstvenih spomenika Božje ljubavi.
   Zadržimo u živom sjećanju sve dokaze nježnog Božjeg milosrđa prema nama - suza koje nam je obrisao, boli koje nam je ublažio, briga koje je otklonio, straha koji je odagnao, želja koje nam je ispunio i blagoslova kojima nas je obasuo. To će nas ohrabriti da na putu koji nam je još preostao izdržimo sve što nas još čeka.
   Ne smijemo samo gledati na buduće teškoće s kojima ćemo se susresti, već se moramo osvrnuti i unatrag i ponoviti Božje obećanje: “Dovde nam je Jahve pomogao.” “I dokle traju dani tvoji, trajat će snaga tvoja.” (Ponovljeni zakon 33:25)
   Iskušenje nikada neće biti veće od snage koju ćemo dobiti da ga možemo nadvladati. Radimo stoga tamo gdje nam je to Gospod odredio i vjerujmo da će, ma što se dogodilo, naša snaga uvijek biti razmjerna s iskušenjima na koja ćemo naići. {132}
   Uskoro će se nebeska vrata širom otvoriti pred Božjom djecom, a s usana Kralja slave doprijet će do njih Njegove riječi, poput najljepše glazbe: “Hodite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta!” (Matej 25:34)
   Spašenima će biti poželjena dobrodošlica u domu koji im je Isus priredio. Tamo više neće biti zlih i lažljivih ljudi, idolopoklonika, pokvarenih i nevjernih. Spašeni će biti u društvu onih koji su pobijedili sotonu i grijeh i koji su, uz pomoć božanske milosti, izgradili savršeni karakter. Kroz Kristovu krv očišćeni su od svih grješnih sklonosti i svakog nesavršenstva, od svega što ih je mučilo na Zemlji. Sada uživaju u sjaju i ljepoti Njegove slave, blještavijoj od Sunca, a još jače od toga vanjskog sjaja kroz njih sja Kristova ljepota i savršenstvo Njegova karaktera. Sada stoje kao bezgrješna bića pred velikim bijelim prijestoljem, dijeleći dostojanstvo i slavu nebeskih anđela.
   Gledajući vjerom tu slavnu baštinu koja ga očekuje, “što li može dati čovjek kao otkupninu za svoj život?” (Matej 16:26) Iako je ovdje možda siromašan, u sebi ima bogatstvo i dostojanstvo koje mu ne može dati svijet. Čovjek očišćen od grijeha, koji je sve svoje plemenite sile posvetio službi Bogu, ima neizmjernu vrijednost. Zbog samo jedne takve duše koja je spašena, u nebu vlada radost, a pred Bogom i svetim anđelima uzdižu se veličanstvene pjesme pobjede i slavlja. {133}

Adresa

Reformni pokret
adventista sedmog dana

Ribnička 12
10110 Zagreb
Gdje smo: KARTA

Bogoslužja

Subotom
09:30 - 10:30 subotnja škola
11:00 - 12:00 propovijed

Radno vrijeme ureda
ponedjeljak - četvrtak
11:00 - 15:00
Informacije:
01 3634 067 / 099 5115 225

Kontakt

ZAGREB - centrala
Ribnička 12
tel. 01/3634 067
info@rpasd.hr
OIB: 12980410812

Newsletter

Prijavite se na naš newsletter. Dovoljan je jedan klik do svježih mjesečnih informacija i novosti.