23 Gospodnji vinograd

Matej 21:33-44

Židovski narod

Nakon priče o dvojici sinova Krist je ispričao priču o vinogradu. U prvoj je iznio židovskim učiteljima važnost poslušnosti, a u drugoj je naglasio bogate blagoslove koje je Izrael dobio i zbog kojih Bog traži od njih poslušnost. Izložio im kako svojom poslušnošću mogu ispuniti veličanstveni Božji plan. S druge strane im je - podignuvši veo s budućnosti - pokazao kako cijeli narod može proigrati Njegove blagoslove i navući na sebe propast ako ne ispuni cilj koji im je Bog postavio.

"Bijaše neki domaćin," reče Krist, "koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova."

I prorok Izaija opisuje taj vinograd: "Zapjevat ću svojemu dragome, pjesmu svog ljubljenog njegovu vinogradu. Moj je dragi imao vinograd, na brežuljku rodnome. Okopa ga, iskrči kamenje, posadi ga lozom plemenitom. Posred njega kulu on podiže, i u nj tijesak metnu. Nadaše se da će uroditi grožđem, a on izrodi vinjagu." Izaija 5:1, 2. (284)

Domaćin u priči izabrao je komad zemljišta u pustinji, ogradio ga, očistio, preorao i zasadio probranim vrstama loze, nadajući se bogatom urodu. Očekivao je da će mu ta uređena čestica, za razliku od okolne pustoši, služiti na čast svojim urodom s obzirom na brigu i trud koji je uložio u obradu. Usporedba je to s narodom kojeg je Bog izabrao iz ovog svijeta kako bi ih Krist odgajao i obučavao. Prorok kaže: "Vinograd Gospoda nad vojskama jest dom Izraela, i ljudi iz Jude, nasad su Njegove radosti." Izaija 5:7. Tom narodu Bog je dao velike prednosti i obilno ih blagoslovio darovima svoje velike milosti, očekujući da će Mu iskazati časti time što će donijeti plodove - otkriti načela Njegove vladavine, predstavljajući Božji karakter usred palog i bezbožnog svijeta.

Kao Gospodnji vinograd, trebali su donositi potpuno drugačiji rod nego neznabožački narodi. Te idolopokloničke nacije predale su se bezbožnim djelima. Hladnokrvno su se odavali nasilju i zločinu, grabežu, ugnjetavanju i najgorim pokvarenostima. Plod njihova pokvarena drveta bilo je bezakonje, uniženost i bijeda. Nasuprot tome, vinograd koji je Bog zasadio trebao je donijeti posve drugačiji plod.

Židovski narod trebao je predstavljati Božji karakter, kako je on otkriven Mojsiju. Kao odgovor na Mojsijevu molitvu: "Pokaži mi svoju slavu," Gospod je obećao: "Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj." Izlazak 33:18, 19. "Jahve prođe ispred njega te se javi: "Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup." Izlazak 34:6, 7. Bog je želio da Njegov narod donese takav plod. Čistoćom svog karaktera, svetošću svog života, svojim milosrđem, ljubavlju i sažaljenjem trebali su pokazati ostalima da "savršen je Zakon Jahvin - dušu krijepi." Psalam 19:7. (285)

Bog je preko židovskog naroda namjeravao dati bogate blagoslove svim narodima. Izrael je trebao pripremiti put za izlijevanje Njegove svjetlosti na cijeli svijet. Ostali narodi su, zbog svoje pokvarenosti, izgubili spoznaju Boga, no On ih, zbog svog velikog milosrđa, ipak nije uništio. Odlučio je dati im priliku da Ga upoznaju preko Njegove crkve. Po Božjoj promisli Njegov je narod trebao u svom životu otkriti načela Njegove vladavine koja bi omogućila da se čovječanstvo obnovi na Božju sliku.

Kako bi postigao taj cilj, Bog je pozvao Abrahama da se odvoji od svog idolopokloničkog naroda i naseli u Kanaanskoj zemlji. "Velik ću narod od tebe učiniti," rekao je, "blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov." Postanak 12:2.

Abrahamove potomke - Jakova i njegove sinove - Bog je doveo u Egipat kako bi tom velikom i bezbožnom narodu otkrili načela Njegova kraljevstva. Josipovo poštenje i njegova čudesna mudrost kojom je spasio od gladi cijeli egipatski narod, slikovit su prikaz Kristova života. Mojsije i mnogi drugi također su bili svjedoci za Boga.

Izvodeći Izraelce iz Egipta, Gospod je ponovno otkrio svoju silu i svoje milosrđe. Na čudesan ih je način oslobodio iz ropstva i postupao s njima tijekom putovanja kroz pustinju. Učinio je to ne samo radi njih, već i radi okolnih naroda. Gospod se otkrio kao Bog koji je iznad svake ljudske vlasti i svih zemaljskih veličina. Znaci i čudesa koja je učinio za svoj narod pokazali su da Njegova moć vlada i prirodom i najslavnijim štovateljima prirode. Bog je pohodio ponosnu egipatsku zemlju kao što će pohoditi svijet u ovim posljednjim danima. Ognjem i olujom, potresom i smrću, veliki JA SAM oslobodio je svoj narod i izveo ga iz zemlje kojoj su robovali te ih "proveo kroz onu veliku i strašnu pustinju, kroz zemlju plamenih zmija i štipavaca." Ponovljeni zakon 8:15. Izveo im je "vodu iz tvrde kao kremen hridine," i hranio ih "kruhom nebeskim." Psalam 78:24. "Tad Jahvu njegov narod zapade," kaže Mojsije, "Jakov bi njegova baština. U zemlji stepskoj on ga je našao, u pustinjskoj jezivoj pustoši. Obujmio ga, gajio ga i čuvao ko zjenu oka svoga. Poput orla što bdi nad gnijezdom, nad svojim orlićima lebdeći, tako on krila širi, uzima ga, pa ga na svojim nosi perima. Jahve sam njega je vodio, tuđeg boga s njim ne bijaše." Ponovljeni zakon 32:9-12. Na taj način privukao je svoj narod k sebi da borave u sjeni Svemogućega. (286)

Krist je bio vođa Izraelaca dok su putovali pustinjom, skriven u stupu od oblaka danju i stupu od ognja noću. Štitio ih je od pogibelji koje su vrebale u pustinji, uveo ih u Obećanu zemlju i pred očima svih naroda, koji nisu priznavali Boga, uspostavio izraelsku naciju kao svoj odabrani posjed - Gospodnji vinograd.

Tome narodu bila su povjerena Božja otkrivenja. Bili su "ograđeni" propisima Njegova zakona - vječnim načelima istine, pravde i čistoće. Pokoravanje tim načelima trebalo im je služiti kao zaštita i sačuvati ih od grješnih navika kojima bi sami sebe uništili. A usred izraelske zemlje Bog je postavio svoj sveti hram, poput kule u vinogradu. (287)

Krist je bio učitelj Izraelaca. Kao što je bio s njima u pustinji, tako je i kasnije bio njihov učitelj i čuvar. I u šatoru i u hramu Njegova je slava počivala u Svetinji nad svetinjama iznad prijestolja milosti. Neprestano je pokazivao prema njima svoje veliko milosrđe i strpljivost.

Bog je želio uzvisiti i proslaviti svoj narod i stoga je Izraelcima dao sve duhovne prednosti; nije im uskratio ništa što bi im moglo pomoći da razviju karakter kojim bi Ga dostojno predstavljali pred drugima.

Da su vršili Božji zakon, bili bi cijelom svijetu primjer čudesnog napretka i blagostanja. Bog, koji im je mogao dati mudrost i umješnost u svemu, i dalje bi bio njihov učitelj, a poslušnost Njegovim zapovijedima oplemenila bi ih i uzvisila, sačuvala od bolesti koje su pogađale ostale narode i dala im duhovnu i umnu snagu. U njihovu sveopćem blagostanju trebala se otkriti Božja slava, veličanstvo i moć. Mogli su biti kraljevstvo svećenika i kneževa. Bog im je dao sve mogućnosti i prednosti da postanu najveća nacija na svijetu.

Krist im je preko Mojsija vrlo jasno izložio Božji plan, ali i uvjete pod kojima mogu postići obećano blagostanje: "Ta ti si narod posvećen Jahvi, Bogu svome;" rekao je. "Tebe je Jahve, Bog tvoj, izabrao da među svim narodima koji su na zemlji budeš njegov predragi vlastiti narod . . . Zato znaj da je Jahve, Bog tvoj, pravi Bog, Bog vjeran, koji drži svoj Savez i milost svoju iskazuje do tisuću koljena onima koji ga ljube i drže njegove zapovijedi. . . Stoga drži zapovijedi, zakone i uredbe koje ti danas nalažem da ih vršiš. A za nagradu - budeš li slušao ove naloge, držao ih te izvršavao - Jahve, Bog tvoj, držat će ti Savez svoj i milost za koje se zakleo tvojim očima. Ljubit će te, blagoslivljati i razmnažati; blagoslivljat će plod utrobe tvoje i rod zemlje tvoje: žito tvoje, vino tvoje, ulje tvoje, mlad krava tvojih i prirast stoke tvoje u zemlji za koju se zakleo očima tvojim da će je tebi dati. Bit ćeš blagoslovljen nad sve narode; . . . Jahve će od tebe maknuti svaku bolest; neće na te pustiti ni jedno od strašnih zala egipatskih za koja znaš, nego će njima pritiskati one koji te mrze." Ponovljeni zakon 7:6, 9, 11-15. (288)

Bog je obećao da će im, budu li držali Njegove zapovijedi, dati najbolju pšenicu i med iz stijene. Nasitit će ih duga života i pokazati im "spasenje svoje". (Psalam 91:16)

Kroz neposlušnost Bogu Adam i Eva izgubili su Eden, a cijeli je svijet snašlo prokletstvo zbog grijeha. No daje Božji narod slušao Njegove upute, njihova bi zemlja ponovno procvjetala plodnošću i ljepotom. Sam Bog dao im je upute za obradu zemlje i oni su trebali surađivati s Njim kako bi je doveli u prvobitno stanje. Na taj način bi cijela izraelska zemlja, pod Božjom paskom, postala veliki udžbenik duhovnih istina. Kao što zemlja, pokoravajući se Njegovim prirodnim zakonima, donosi plod, tako su i srca Izraelaca, pokoravajući se Njegovu moralnom zakonu, trebala odražavati osobine Božjeg karaktera. Na taj način bi čak i neznabošci priznali nadmoć onih koji služe živom Bogu i klanjaju Mu se.

"Ja sam vas, eto," rekao je Mojsije, "poučio o zakonima i uredbama, kako mi je Jahve, Bog moj, naredio da ih vršite u zemlji u koju idete da je zaposjednete. Držite ih i vršite: to će u očima naroda biti vaša mudrost i vaša razboritost. Kad oni čuju za sve ove zakone, reći će: Samo je jedan narod mudar i pametan, a to je ovaj veliki narod. Jer, koji je to narod tako velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je Jahve, Bog naš, nama kad god ga zovemo? Koji je to narod tako velik da bi imao zakone i uredbe pravedne kao što je sav ovaj Zakon koji vam ja danas iznosim?" Ponovljeni zakon 4:5-8. (289)

Izraelci su trebali zauzeti cijelo područje koje im je Bog dodijelio i istjerati one narode koji bi odbili klanjati se i služiti pravom Bogu. No Božji plan je ponajprije bio da ljude privuče k sebi time što će im preko Izraelaca otkriti svoj karakter. Evanđeoski poziv trebao se uputiti cijelom svijetu. Kroz žrtvene obrede i njihovo značenje Krist je trebao biti uzvišen pred drugim narodima, a svi koji povjeruju u Njega, bili bi spašeni. Svi koji - poput Kananejke Rahabe i Moapkinje Rute - napuste idolopoklonstvo i počnu služiti pravom Bogu, trebali su se pridružiti Njegovu odabranom narodu. A kako bi broj Izraelaca rastao, njihove bi se granice širile sve dok njihovo kraljevstvo ne bi obuhvatilo cijeli svijet.

Bog je želio sve narode dovesti pod svoju milostivu vlast. Želio je ispuniti svijet radošću i mirom. On je stvorio čovjeka da bude sretan i čezne za tim da ljudska srca ispuni nebeskim mirom. Želi da obitelji na Zemlji budu simbol velike nebeske obitelji.

No Izraelci nisu ispuniti Božji plan. Gospod je rekao: "Ja sam te posadio kao plemenitu lozu, od zdrave i pouzdane podloge. Kako si se onda okrenuo protiv mene i izrodio u izopačenu, divlju lozu?" Jeremija 2:21. "Izrael je prazna loza vinova; nosi rod samo za sebe." Hošea 10:1. "Sada, dakle, stanovnici Jeruzalema i ljudi iz Jude, sudite između mene i mog vinograda. Sto je trebalo još učiniti mom vinogradu, što ja nisam učinio? Zašto, kad sam očekivao da rodi grožđem, rodio je vinjagom? Sada ću vam objaviti što ću učiniti mom vinogradu: Maknut ću mu ogradu da ga obrste, srušit ću njegove zidove da ga izgaze. Pretvorit ću ga u pustinju; neće se obrezivati ni okapati, nego će rasti trnje i korov. I zapovjedit ću oblacima da ne pada kiša na njega... Jer, "On je očekivao pravicu, a ono gle, krvoproliće, pravednost, a ono, zapomaganje." Izaija 5:3-7. (290)

Gospod je preko Mojsija iznio svome narodu posljedice koje nosi neposlušnost. Ako bi odbili držati Njegov zavjet, sami bi se odvojili od Božjeg života i On ne bi mogao izliti svoj blagoslov na njih. "Čuvaj se," rekao je Mojsije, "da ne zaboraviš Jahvu, Boga svoga, zanemarujući njegove zapovijedi, njegove uredbe i njegove zakone koje ti danas dajem. I pošto se najedeš do sitosti, posagradiš lijepe kuće i u njima se nastaniš; kad ti se krupna i sitna stoka namnoži; kad se nakupiš srebra i zlata, i kada sve tvoje uznapreduje, nemoj da se uznese srce tvoje i da zaboraviš Jahvu, Boga svoga, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva... Ne reci tada u svome srcu: svojom sam moći i snagom svojih ruku sebi namakao ovo bogatstvo. Sjeti se Jahve, Boga svoga! Ta on ti je dao snagu da stječeš bogatstvo, da ispuni tako - kao što je danas - svoj Savez za koji se zakleo tvojim očima. Ako li zaboraviš Jahvu, Boga svoga, i pođeš za drugim bogovima te njima budeš iskazivao štovanje, njima se klanjao, kunem vam se danas da ćete zacijelo izginuti; poput naroda koje će Jahve pogubiti pred vama, tako će i vas nestati, jer niste poslušaii glasa Jahve, Boga svoga." Ponovljeni zakon 8:11-14, 17, 19, 20.

Židovski narod nije poslušao opomenu. Zaboravili su Boga i izgubili iz vida da im je On iskazao veliku čast učinivši ih svojim predstavnicima. Blagoslovi koje su primili nisu donijeli nikakav blagoslov svijetu. Sve prednosti koje su dobili iskoristili su da bi proslavili sami sebe Uskratili su Bogu službu koju je zahtijevao od njih, a svojim bližnjima vjersko vodstvo i sveti primjer koji su im trebali dati. Poput stanovnika pretpotopnog svijeta, "sve misli srca njihova" bijahu "svagda samo zle." Postanak 6:5. Svete stvari pretvorili su u farsu govoreći: “Hram Gospodnji, hram Gospodnji, hram Gospodnji ovo je!” (Jeremija 7:4), dok su istovremeno krivo prikazivali Božji karakter, obeščašćivali Njegovo ime i oskvmjivali Njegovo svetište." (291)

Vinogradari, koje je Gospod postavio da vode brigu o Njegovu vinogradu, nisu izvršili svoju dužnost. Svećenici i učitelji nisu vjerno poučavali narod. Nisu im govorili o Božjoj dobroti i milosrđu ni o tome da Ga trebaju ljubiti i služiti Mu. Ti su vinogradari išli za vlastitom slavom. Željeli su prisvojiti plodove vinograda - gledali su kako će svu pozornost privući na sebe i svu čast zadržati za sebe.

Krivnja izraelskih vođa nije bila ista kao i krivnja običnih giješnika, jer su ti ljudi imali veliku odgovornost pred Bogom. Obvezali su se da će naučavati "Tako kaže Gospod" i u svom životu pokazati strogu poslušnost Božjoj riječi, no umjesto toga krivo su tumačili Sveto pismo. Stavljali su na ljude teška bremena namećući im obrede kojih su se morali pridržavati na svakom koraku. Narod nikako nije mogao spokojno živjeti jer nisu bili u stanju ispuniti zahtjeve koje su nametali rabini. Kad su shvatili da ne mogu držati ljudske zapovijedi, počeli su se nehajno odnositi i prema Božjim zapovijedima.

Gospod je uputio svoj narod da je On vlasnik vinograda i da im je sve ono što imaju povjereno kako bi to koristili u Njegovoj službi. No svećenici i učitelji nisu vršili svoju svetu službu kao da upravljaju Božjom imovinom, već su Ga sustavno zakidali za sredstva i sposobnosti koje su im bile povjerene da ih upotrijebe za napredak Njegova djela. Zbog njihove lakomosti i gramzljivosti prezirali su ih čak i neznabošci. I tako su neznabošcima dali priliku da krivo tumače Božji karakter i zakone Njegova kraljevstva. (292)

Usprkos tome Bog je podnosio svoj narod s očinskom ljubavlju. Nastojao ih je pridobiti iskazujući im svoje milosrđe, pa čak i uskraćujući im ga. Strpljivo im je predočivao njihove grijehe i milostivo čekao da ih priznaju. Proroci i glasnici dolazili su da vinogradarima prenesu Božje zahtjeve. No umjesto da ih dočekaju dobrodošlicom, postupili su s njima kao s neprijateljima. Vinogradari su ih istjerali i ubili. Bog je poslao druge glasnike, ali su vinogradari postupili s njima kao i s prvima, s time što su pokazali još ogorčeniju mržnju.

"Napokon posla k njima svoga Sina. "Imat će obzira - govorio je - prema mome sinu." Matej 21:37. No njihov ih je otpor učinio još osvetoljubivijima, pa "rekoše među sobom: 'Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!"' Tada će vinograd biti samo naš i moći ćemo raditi s urodom što god hoćemo.

Židovske vođe nisu voljele Boga i zato su se odvojili od Njega i odbili sve Njegove pozive da predaju urod koji su bili dužni dati. Krist, ljubljeni Božji Sin, došao je tražiti ono što pripada Vlasniku vinograda, no vinogradari su postupili s Njim s očitim prezirom, rekavši: "Nećemo da on kraljuje nad nama." Luka 19:14. Zavidjeli su Kristu na Njegovu plemenitom karakteru i bojali se Njegova uspjeha jer je način na koji je On poučavao bio daleko iznad njihova. Predbacivao im je njihovo licemjerje i razotkrivao ga, dajući im do znanja kamo će ih odvesti takvo ponašanje. To ih je dovodilo do ludila. Bili su ogorčeni što su morali slušati ukore koje nisu mogli pobiti. Mrzili su Krista zbog Njegove izuzetne pravednosti. Vidjeli su da Njegovo učenje razotkriva njihovu sebičnost i stoga su Ga odlučili ubiti. Nisu mogli otrpjeti Njegovu istinoljubivost i pobožnost, Njegovu uzvišenost i duhovnost, što se otkrivalo u svemu što je činio. Cijeli Njegov život bio je zapravo ukor njihovoj sebičnosti, a kada su bili stavljeni na konačan ispit koji će pokazati hoće li izabrati poslušnost koja vodi u vječni život ili neposlušnost koja završava vječnom smrću, odbacili su Sveca Izraelovog. Kad su dobili mogućnost da izaberu između Krista i Barabe; viknuli su: "Pusti nam Barabu!" Luka 23:18. A kad je Pilat upitao: "Što da onda učinim s Isusom?", divljački povikaše: "Neka se razapne!" Matej 27:22. "Vašega kralja da razapnem?", upita Pilat, a svećenici i starješine odgovoriše: "Mi nemamo kralja osim Cezara." Ivan 19:15. Kad je Pilat oprao ruke izjavivši: "Ja sam nedužan u krvi ovog pravednika," svećenici se pridružiše neukoj svjetini koja je razjareno vikala: "Njegova krv na nas i na našu djecu!" Matej 27:24, 25. (293)

Bio je to izbor židovskih vođa, a njihova je odluka zapisana u knjizi koju je Ivan vidio u ruci Onoga koji je sjedio na prijestolju - u knjizi koju nitko nije mogao otvoriti. Ta će se odluka, u svoj svojoj osvetoljubivosti, pojaviti pred njima onoga dana kad će je otpečatiti Lav od plemena Judina.

Židovski narod zanosio se mišlju kako su miljenici Neba i kako će uvijek biti uzvišeni kao Božja crkva. Govorili su da su djeca Abrahamova i mislili kako njihovo blagostanje počiva na tako čvrstim temeljima da im ni nebo ni zemlja ne mogu oduzeti njihova prava, ali su svojim nevjerničkim životom sami sebi spremali osudu Neba i na kraju odvajanje od Boga.

U priči o vinogradu - nakon što im je slikovito dočarao postupak koji će biti kruna njihove zloće - Krist je svećenicima postavio pitanje: "Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?" Svećenici, koji su s tolikim zanimanjem pratili priču da nisu ni primijetili kako se ona odnosi na njih, odgovoriše zajedno s narodom: "Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme." (294)

I tako su nesvjesno samo sebi izrekli osudu. Isus ih je pogledao, a oni su po Njegovu prodornom pogledu shvatili da čita sve tajne njihova srca. Njegovo božanstvo bljesnulo je pred njima u nedvojbenoj sili. U vinogradarima iz priče vidjeli su sebe pa nehotice uzviknuše: "Bože sačuvaj!"

Krist ih upita, ozbiljno i bolno: "Zar nikad niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo - kakvo čudo u očima našim! Zato će se - kažem vam - oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove! I tko padne na taj kamen, smrskat će se, a na koga on padne, satrt će ga."

Da su Ga Židovi primili, Krist bi bio otklonio propast koja im je prijetila, ali su ih zavist i zloba učinili neumoljivima. Odlučili su da Isusa iz Nazareta neće prihvatiti kao Mesiju. Odbacili su Svjetlo svijeta i otada je njihov život bio okružen tminom crnjom od ponoćne tame. Židovski narod snašla je prorečena kob. Njihova vlastita neobuzdana strast odvela ih je u propast. U slijepom bijesu uništili su jedan drugoga. Njihova buntovnička, tvrdoglava gordost izazvala je gnjev rimskih osvajača. Jeruzalem je razoren, hram pretvoren u ruševinu, a mjesto gdje je stajao preorano je poput njive. Judejci su izginuli na najstrašniji način. Milijuni su pak prodani kao roblje u neznabožačke zemlje. (295)

Zidovi kao narod nisu ispunili Božji plan i vinograd im je oduzet. Prednosti koje su zloupotrijebili i djelo koje su zanemarili povjereni su drugima.

Crkva današnjeg vremena

Priča o vinogradu ne odnosi se samo na židovski narod. Ona sadrži pouku i za nas. Crkvi našeg vremena Bog je dao velike prednosti i blagoslove pa od nje očekuje i odgovarajuće plodove.

Otkupljeni smo uz visoku cijenu i samo po veličini tog otkupa možemo shvatiti njegovu pravu vrijednost. Na ovoj Zemlji, koja je natopljena suzama i krvlju Božjeg Sina, moramo donijeti skupocjene plodove Raja. Istina Božje riječi mora se otkriti u životu Njegova naroda u svoj svojoj slavi i uzvišenoj ljepoti. Krist će preko svoga naroda obznaniti svoj karakter i načela svoga kraljevstva.

Sotona pokušava osujetiti Božje djelo i neprestano tjera ljude da prihvate njegova načela. Izabrani Božji narod predstavlja kao ljude koji su zavedeni. On je "optužitelj braće" i svoju moć da optužuje ljude pred Bogom koristi protiv onih koji postupaju ispravno. Gospod želi preko svoga naroda pobiti sotonine optužbe tako što će se u njihovu životu pokazati plodovi poslušnosti ispravnim načelima.

Ta načela Božjeg kraljevstva trebaju se otkriti u životu svakog kršćanina kao pojedinca, u svakoj obitelji, u crkvi i u svakoj ustanovi osnovanoj u svrhu promicanja Božjeg djela na Zemlji. Svi oni trebaju biti simbol onoga što se može učiniti za svijet, primjer spašavajuće sile evanđeoskih istina, jer se preko njih treba ispuniti uzvišeni plan koji Bog ima za sav ljudski rod. (296)

Židovske vođe s ponosom su gledale na svoj velebni hram i veličanstvene vjerske obrede, ali im je nedostajala pravda, milosrđe i ljubav. Slava hrama i sjaj obreda koji su obavljani u njemu nisu ih mogli preporučiti Bogu, jer nisu vršili ono što je jedino vrijedno u Njegovim očima - nisu Mu prinosili na žrtvu ponizan i skrušen duh. Kad se izgube životvorna načela Božjeg kraljevstva, obredi postaju sve brojniji i sve raskošniji. Kad se zapostavi izgradnja karaktera, kad nema uresa duše, kad se izgubi iz vida jednostavnost pobožnosti, tada gordost i ljubav prema raskoši i razmetanju traže veličanstvena crkvena zdanja, raskošne ukrase i veličanstvene obrede. No Bog se ne proslavlja kroz te stvari. On ne prihvaća mondenu religiju koja se sastoji od ceremonija, razmetanja i raskoši, i njome se ne mogu prizvati nebeska bića. (297)

Bog smatra crkvu nečim vrlo dragocjenim, ali je ne vrednuje po izvanjskoj ljepoti, već po istinskoj pobožnosti po kojoj se razlikuje od svijeta. Cijeni je po tome koliko su njezini članovi napredovali u spoznaji Krista i u duhovnom iskustvu.

Krist žarko želi dobiti plod svetosti i nesebičnosti iz svog vinograda. Traži načela ljubavi i dobrote. Ni sva ljepota umjetnosti ne može se usporediti s ljepotom naravi i karaktera koja se treba otkriti u onima koji su Kristovi predstavnici. Ozračje milosti koje okružuje dušu jednoga vjernika i Sveti Duh koji djeluje na um i srce, to ga čini "mirisom života na život." Rad takvog čovjeka Bog će blagosloviti.

Crkva može biti i najsiromašnija u zemlji, može biti izvana sasvim neprivlačna, ali ako njezini članovi imaju načela Kristova karaktera, imat će tada i Njegovu radost u duši. Anđeli će im se pridružiti u bogoslužju. Slavljenje i hvala koja dopire iz zahvalnih srca uzdići će se do Boga kao sveti prinos.

Gospod želi da drugima govorimo o Njegovoj dobroti i sili. Svojim izrazima zahvalnosti i svojim hvalospjevima proslavljamo Njegovo ime. Bog kaže: "Pravo me štuje onaj koji prinosi žrtvu zahvalnu." Psalam 50:23. Izraelci su, dok su boravili u pustinji, slavili Boga svetim pjesmama. Gospodnje zapovijedi i obećanja uglazbljeni su pa su ih Izraelci pjevali cijelo vrijeme dok su putovali pustinjom. I u Kanaanu, kad su se sastajali o blagdanima, pripovijedali bi o čudesnim Božjim djelima i pjevali Mu pjesme zahvalnice. Bog je želio da cijeli život Njegova naroda protječe u hvalospjevima. Na taj način bi "sva zemlja upoznala putove" Njegove, "svi puci" Njegovo spasenje." Psalam 67:2. (298)

Tako treba biti i danas. Ljudi na ovom svijetu obožavaju lažne bogove. Treba ih stoga odvratiti od njihova krivog vjerovanja, ali ne tako što će im se govoriti protiv njihovih idola, već tako što će im se pokazati bolji put. Treba svima obznaniti Božju dobrotu. "Vi ste moji svjedoci, govori Gospod, da sam ja Bog." Izaija 43:12.

Gospod želi da cijenimo veliki plan otkupljenja, da shvatimo koliko je to velika prednost biti Božje dijete te da Mu budemo poslušni i slavimo Ga zahvalna srca. Želi da Mu, kao obnovljena bića, radosno služimo svakog dana, da Ga hvalimo svim srcem što su naša imena zapisana u Janjetovoj knjizi i što sve svoje brige možemo staviti na Njega jer se On brine za nas. Poziva nas da se veselimo što smo Gospodnja baština, što kao Njegovi sveci možemo nositi bijelu odjeću Kristove pravednosti, što imamo blaženu nadu u skori dolazak našeg Spasitelja.

Dužnost nam je slaviti Boga iskreno i svim srcem, isto kao što nam je dužnost moliti se Bogu. Moramo pokazati svijetu i svim nebeskim bićima da cijenimo čudesnu Božju ljubav za palo čovječanstvo i da očekujemo sve veće i veće blagoslove iz Njegove neiscrpne riznice. Trebamo pričati o svojim dragocjenim iskustvima daleko više nego što to sada činimo. Nakon posebnog izlijevanja Svetog Duha naša radost u Gospodu i naša djelotvornost u Njegovoj službi značajno će porasti kad budemo pričali o Njegovoj dobroti i divnim djelima koja je učinio za svoju djecu. (299)

Takvo proslavljanje Boga oduzima sotoni njegovu moć, jer prestajemo mrmljati i žaliti se pa kušač gubi vlast nad nama. Osim toga, na taj način razvijamo pozitivne karakterne osobine koje će nas osposobiti za nebeske stanove.

Takvo svjedočanstvo djelovat će na srca drugih. Ono je najučinkovitije sredstvo za pridobivanje duša za Krista.

Moramo hvaliti Boga na djelotvoran način, čineći sve što je u našoj moći da pronosimo slavu Njegova imena. Bog nam daje svoje darove da bismo ih mi sa svoje strane također mogli davati drugima i tako obznaniti svijetu Njegov karakter. U židovskom obrednom sustavu darovi i prinosi bili su bitan dio bogoštovlja. Izraelci su za službu u hramu trebali davati desetinu od svih svojih prihoda. Osim toga prinosili su darove za grijeh, dobrovoljne darove i darove zahvalnosti. Sve to služilo je za potpomaganje evanđeoske službe u to doba. Bog od nas u današnje vrijeme ne očekuje ništa manje nego od svog naroda u staro doba. Po Božjoj promisli desetine, darovi i prinosi sredstva su koja omogućuju dovršenje velikog djela spasenja, jer se njima podupire propovijedanje evanđelja. Bog traži desetinu kao svoje vlasništvo i stoga na nju uvijek treba gledati kao na sveti iznos koji treba staviti u Njegovu riznicu za potrebe Božjeg djela. Također traži od nas i dobrovoljne darove i darove zahvalnosti. Sve to treba posvetiti Bogu kako bi se evanđeoska poruka odnijela u sve krajeve svijeta.

No služba Bogu uključuje i osobno angažiranje - moramo osobno raditi na promicanju Božjeg djela i raditi zajedno s Njim na spašavanju svijeta. Kristov nalog: "Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!", upućen je svakom Njegovom sljedbeniku. (Marko 16:15.) Svi koji su pozvani na nov život u Kristu pozvani su i da rade na spašavanju svojih bližnjih. Tada će naša srca kucati u suglasju s Kristovim srcem i osjećat ćemo istu čežnju da tražimo izgubljene duše kao što je i On osjećao. Ne mogu svi raditi na isti način, ali za sve ima i mjesta i posla u Božjem djelu. (300)

U staro doba u Božju su službu bili uključeni i Abraham, Izak i Jakov, i Mojsije sa svojom krotkošću i mudrošću, i Jošua sa svojim raznolikim sposobnostima. Glazba Aronove sestre Miriam, Deborina hrabrost i pobožnost, Rutina odanost, Samuelova poslušnost i odanost, Ilijina nepokolebljiva vjernost, blag Elizejev utjecaj - sve je to bilo potrebno Božjem djelu. I danas se trebaju odazvati Božjem pozivu svi koji su primili Njegove blagoslove te svaku sposobnost koju su dobili upotrijebiti za napredak Njegova kraljevstva i u slavu Njegova imena.

Svi koji prihvate Krista kao osobnog Spasitelja trebaju pokazati da evanđeoska istina ima spasonosnu moć koja može promijeniti čovjekov život. Bog ne postavlja čovjeku zahtjeve a da mu istodobno ne da i mogućnost da ih ispuni. Kroz Kristovu milost možemo izvršiti sve što Bog traži od nas. Božji narod mora u svom životu otkriti sva neizmjerna nebeska blaga. "Otac moj proslavit će se time," kaže Krist, "što ćete roditi mnogo roda i pokazati se moji učenici." Ivan 15:8.

Bog polaže pravo na cijelu Zemlju kao na svoj vinograd. Premda je trenutno u rukama otimača koji ju je prisvojio, ona pripada Bogu. Božje je vlasništvo i po stvaranju i po otkupljenju. Krist je položio svoj život na žrtvu da bi spasio svijet. "Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina." Ivan 3:16. Kroz taj dar čovjek je dobio i sve ostale darove. Cijeli svijet svakodnevno prima Božje blagoslove. Svaka kap kiše, svaka zraka svjetlosti koja obasja nedostojan ljudski rod, svaki list, cvijet i plod, sve to svjedoči o velikom Božjem strpljenju i Njegovoj neizmjernoj ljubavi. (301)

A što veliki Darovatelj dobiva zauzvrat? Kako se ljudi odnose prema Božjem zahtjevu da Ga poštuju? Kome služi većina čovječanstva? Služe Mamonu - bogu ovoga svijeta. Cilj im je steći bogatstvo, položaj i svjetovna zadovoljstva. A bogatstvo stječu okradajući ne samo ljude, već i Boga. Božje darove koriste da bi ugađali svojim sebičnim željama. Sve što mogu ugrabiti služi zadovoljavanju njihove pohlepe i ljubavi prema užicima.

Grijeh današnjeg svijeta isti je onaj grijeh koji je izazvao propast Izraela. Nezahvalnost prema Bogu, zanemarivanje prednosti i blagoslova, sebično prisvajanje Božjih darova - to su bili grijesi kojima su Izraelci navukli na sebe Božji gnjev, a ti će grijesi odvesti u propast i današnji svijet.

Stojeći na Maslinskoj gori i gledajući izabrani grad, Krist nije plakao samo zbog Jeruzalema. U sudbini Jeruzalema vidio je uništenje cijelog svijeta.

"Kad bi ti znao u ovaj tvoj dan što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno od tvojih očiju." Luka 19:42.

"U ovaj tvoj dan." Dan kraja sve je bliže. Vrijeme milosti i prednosti brzo će završiti. Već se skupljaju oblaci gnjeva. One koji odbacuju Božju milost ubrzo će snaći konačna propast.

Pa ipak, svijet spava. Ljudi ne znaju "vrijeme svog pohođenja". (302)

U kakvom će stanju biti crkva u tom presudnom trenutku? Jesu li njezini članovi izvršili ono što Bog traži od njih? Ispunjavaju li Njegov nalog i predstavljaju li svijetu Njegov karakter? Upućuju li svojim bližnjima posljednju milostivu poruku opomene i upozorenja?

Ljudi su u opasnosti. Mnogi pogibaju, a malo onih koji govore da su Kristovi sljedbenici osjećaju odgovornost za te duše. Sudbina svijeta je na kocki, ali to jedva dira čak i one koji tvrde da vjeruju u najsvetiju istinu koja je ikada dana ljudima. Nema one ljubavi koja je navela Krista da ostavi svoj nebeski dom i preuzme ljudsku prirodu kako bi se na taj način približio čovjeku i ono ljudsko privukao božanskome. Božji narod utonuo je u obamrlost i nije svjestan što mu je dužnost u ovom trenutku.

Kad su Izraelci ušli u Kanaan, nisu izvršili Božji plan - nisu zauzeli cijelu zemlju. Nakon što su je djelomično osvojili, smjestili su se kako bi uživali plodove svojih pobjeda. U svom nevjerovanju i želji za lagodnim životom, skupili su se na već osvojenim područjima umjesto da krenu dalje u osvajanje novih teritorija. Tako su se počeli odvajati od Boga. Budući da nisu ispunili Božji plan, ni Bog nije mogao ispuniti svoje obećanje da će ih blagosloviti. Ne postupa li crkva danas na isti način? Premda pred njima leži cijeli svijet kojemu treba odnijeti evanđeosku poruku, kršćani se skupljaju tamo gdje samo oni mogu uživati blagoslove evanđelja. Ne vide kako je potrebno odlaziti u nova područja i nositi poruku spasenja u udaljene krajeve našeg planeta. Odbijaju ispuniti Kristov nalog: "Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju!" Marko 16:15. Nisu li dakle jednako krivi kao i židovska crkva u prošlosti?

Svi koji se smatraju kršćanima stoje na sudu pred cijelim svemirom, ali svojim nedostatkom revnosti i slabim trudom u Božjoj službi dokazuju da su nevjerni. Kad bi to što rade i kako rade doista bilo ono najbolje što mogu, ne bi bili osuđeni; no mogli bi učiniti daleko više da rade cijelim srcem. Oni znaju (a zna i svijet!) da su uvelike izgubili duh samopožrtvovnosti. Kraj imena mnogih u nebeskim će knjigama biti zapisano: samo su trošili, a ništa nisu doprinosili. Mnogi koji nose Kristovo ime zatamnjuju Njegovu slavu, zasjenjuju Njegovu ljepotu, oduzimaju Mu slavu. (303)

Ima mnogo ljudi čija su imena zapisana u crkvenim knjigama, ali nisu se pokorili Kristovoj vlasti. Ne slušaju Njegove savjete niti rade za Njega i stoga su pod sotoninom vlašću. Ne rade nikakvo dobro i stoga čine neprocjenjivu štetu. Budući da njihov utjecaj nije miris života za život, on je miris smrti za smrt.

Gospod kaže: "Neću li kazniti tako nešto?" Jeremija 5:9. Budući da Izraelci nisu ispunili Božji plan, Bog ih je odbacio i od tada je Njegov poziv upućen drugim narodima. Pokažu li se i oni nevjernima, neće li i oni isto tako biti odbačeni?

U usporedbi o vinogradu Krist je vinogradare proglasio krivima. Oni su odbili predati gospodaru plodove njegova zemljišta. U izraelskom narodu svećenici i učitelji zavodili su ljude i tako zakidali Boga za službu koju je zahtijevao od njih. Upravo su oni odvratili narod od Krista.

Krist je predstavio Božji zakon, nepomiješan s ljudskim predajama, kao veliko mjerilo poslušnosti. Time je izazvao neprijateljstvo rabina. Oni su ljudska učenja stavljali iznad Božje riječi i odvraćali narod od Njegovih propisa. Nisu se htjeli odreći svojih ljudskih zapovijedi da bi se pokorili zahtjevima Božje riječi. Nisu htjeli za ljubav istine žrtvovati svoj ponos ni odobravanje ljudi. Kad je Krist došao i predočio ljudima Božje zahtjeve, svećenici i starješine zanijekali su Mu pravo da posreduje između njih i naroda. Nisu htjeli prihvatiti Njegove ukore i opomene i nastojali su okrenuti narod protiv Njega i uništiti Ga. (304)

Bili su odgovorni za odbacivanje Krista i sve ono što je nakon toga uslijedilo. Za grijeh koji je narod učinio i za njegovu propast bile su krive vjerske vođe.

Nisu li i danas na djelu isti utjecaji? Ne idu li mnogi upravitelji Gospodnjeg vinograda stopama židovskih vođa? Zar vjerski učitelji ne odvraćaju ljude od jasnih zahtjeva Božje riječi? Umjesto da ih uče poslušnosti Božjem zakonu, uče ih da ga prestupaju. S mnogih crkvenih propovjedaonica ljude se uči da nisu obvezni držati Božji zakon, a uzdižu se ljudske predaje, odredbe i običaji. Potiče se ponos i zadovoljstvo zbog Božjih darova, dok se Božji zahtjevi zanemaruju.

Ljudi ne znaju što čine kad odbacuju Božji zakon. Božji zakon je prijepis Njegova karaktera. On utjelovljuje načela Njegova kraljevstva. Onaj tko odbija prihvatiti ta načela, sam se odvaja od izvora Božjih blagoslova.

Izraelski narod mogao je samo kroz poslušnost Božjim zapovijedima doživjeti potpuno ostvarenje velikih blagoslova koje je dobio. Isti uzvišeni karakter i istu puninu blagoslova - blagoslov duha, duše i tijela, blagoslov u kući i u polju, blagoslov za ovaj i za budući život - i mi možemo postići samo kroz poslušnost.

I u duhovnom i u prirodnom svijetu plod se donosi samo poslušnošću Božjim zakonima. Kad ljudi naučavaju narod da zanemaruje Božje zapovijedi, onemogućuju ih da donose plod na Njegovu slavu i krivi su što uskraćuju Gospodu plodove Njegova vinograda. (305)

Božji glasnici dolaze k nama na Gospodarevu zapovijed tražeći od nas, kao što je to i Krist činio, poslušnost Božjoj riječi. Prenose nam Njegov zahtjev: On traži plodove svog vinograda, plodove ljubavi, poniznosti i samopožrtvovne službe. Ne izaziva li to kod mnogih vinogradara srdžbu, kao što je to bilo i kod židovskih vođa? Kad se pred ljude iznesu zahtjevi Božjeg zakon, ne koriste li ti učitelji svoj utjecaj da navedu ljude da ga odbace? Takve učitelje Bog naziva nevjernim slugama.

Božje riječi upućene starom Izraelu sadrže ozbiljnu opomenu crkvi u današnje vrijeme i njezinim vođama. Gospod je rekao o Izraelu: "Da mu i tisuću zakona svojih napišem, oni ih smatraju tuđima." Hošea 8:12. A o svećenicima i učiteljima kaže: "Moj narod gine: nema znanja; jer si ti znanje odbacio, i ja odbacujem tebe iz svećenstva svoga; jer si Zakon svoga Boga zaboravio, i ja ću tvoje zaboraviti sinove." Hošea 4:6.

Hoćemo li se oglušiti o Božje opomene? Zar ćemo propustiti priliku da Mu služimo? Hoće li ruganje svijeta, duhovna oholost i prilagođavanje ljudskim običajima i tradicijama odvratiti one koji tvrde da su Kristovi sljedbenici od službe Njemu? Hoće li odbaciti Božju riječ kao što su židovske vođe odbacile Krista? Jasno vidimo posljedice grijeha Izraelaca. Hoće li crkva današnjeg vremena prihvatiti opomenu?

"Pa ako su neke grane odlomljene, a ti, divlja maslina, pricijepljen umjesto njih, postao suzajedničar korijena, sočnosti masline, ne uznosi se nad grane. Ako li se hoćeš uznositi - ne nosiš ti korijena, nego korijen tebe. Reći ćeš na to: grane su odlomljene da seja pricijepim. Dobro! Oni su zbog nevjere odlomljeni, a ti po vjeri stojiš. Ne uznosi se, nego strahuj! Jer ako Bog ne poštedje prirodnih grana, ni tebe neće poštedjeti." Rimljanima 11:17- 21. (306)

  • Pregleda: 242