15 "Ovaj prima grješnike"

Luka 15:1-10

Kad su se "carinici i grješnici" okupljali oko Krista, rabini su negodovali. "Ovaj prima grješnike", govorili su, "i jede s njima."

Tom optužbom htjeli su reći da se Krist voli družiti s grješnima i zlima te da ne primjećuje koliko su oni grješni. Razočarali su se u Isusu. Zašto se On, koji ima tako plemenit karakter, ne druži s njima i ne naučava po njihovim metodama? Zašto ide naokolo tako skromno i jednostavno i radi među svim društvenim slojevima?

Kad bi doista bio prorok, govorili su, slagao bi se s njima, a prema carinicima i grješnicima bio bi ravnodušan, kako to oni i zaslužuju. Ove čuvare društva ljutilo je što On - s kojim su neprestano u sukobu, a ipak im Njegov čisti život ulijeva strahopoštovanje i ujedno ih osuđuje - pokazuje toliko naklonosti prema pripadnicima odbačenih društvenih slojeva. Rabini nisu odobravali Njegov način rada. Smatrali su se učenima, profinjenima i nadasve religioznima, ali je Kristov primjer razotkrio njihovu sebičnost. (185)

Ljutilo ih je i to što se oko Isusa skupljaju i tako pozorno slušaju Njegove riječi oni koji su prezirali rabine i nikada nisu dolazili u sinagogu. Književnici i farizeji osjećali su se kao prokleti u prisutnosti čistoga i svetog Isusa. Kako je, dakle, moguće da se carinici i grješnici osjećaju privučeni Njemu?

Nisu znali da objašnjenje leži baš u riječima punim prezira kojima su Ga optužili: "Ovaj prima grješnike." Duše koje su dolazile Isusu osjećale su da čak i za njih postoji izlaz iz ponora grijeha. Farizeji su za njih imali samo porugu i osudu, ali ih je Krist dočekao kao Božju djecu koja su se, istina, otuđila od Očeve kuće, ali ih Očevo srce nije zaboravilo. Upravo su njihova bijeda i grijeh pobudili Njegovo sažaljenje. Što su dalje bili odlutali od Njega, to je veća bila Njegova čežnja i spremnost da se žrtvuje za njihov spas.

Sve to mogli su ovi učitelji Izraela naučiti iz svetih svitaka čiji su, kako su ponosno tvrdili, bili čuvari i tumači. Nije li David - koji je počinio smrtni grijeh - napisao: "Lutao sam okolo kao izgubljena ovca; traži svog slugu"? Psalam 119:176. Nije li Mihej otkrio Božju ljubav prema grješniku kad je rekao: "Tko je Bog kao ti, koji praštaš nepravdu i prelaziš preko prijestupa ostatka svog nasljedstva? On ne zadržava svoj gnjev zauvijek, jer Mu je zadovoljstvo u dobroti"? Mihej 7:18.

Izgubljena ovca

Krist nije ovaj put podsjetio svoje slušatelje na riječi Svetoga pisma. Pozvao se na svjedočanstvo njihova vlastitog iskustva. Prostrane ravnice istočnog Jordana pružale su obilnu pašu stadima. Mnoge bi ovce zalutale u klancima i šumovitim brežuljcima pa su ih pastiri morali tražiti i dovesti natrag u stado. Među okupljenima oko Isusa bilo je pastira i ljudi koji su uložili novac u stada; oni su mogli dobro shvatiti Njegovu usporedbu: "Ako jedan od vas ima sto ovaca i izgubi jednu od njih, ne ostavi li devedeset i devet u pustinji i ne ide li za izgubljenom, dok je ne nađe?" (186)

Te duše koje prezirete, rekao je Isus, Božje su vlasništvo. Pripadaju Mu po stvaranju i po otkupljenju i imaju veliku vrijednost u Njegovim očima. Kao što pastir voli svoje ovce i ne može biti miran ako mu i samo jedna nedostaje, tako i Bog, samo još u daleko većoj mjeri, voli svaku odbačenu dušu. Ljudi mogu odbaciti Njegovu ljubav, mogu odlutati od Njega, mogu izabrati drugog gospodara, no oni ipak pripadaju Bogu i On čezne za tim da vrati svoje izgubljeno vlasništvo. "Kao što se pastir brine za ovce svoje kad se nađe uza stado raspršeno", kaže On, "i ja ću se pobrinuti za svoje ovce i skupit ih iz svih mjesta u koje se raspršiše u dan oblaka i mraka." Ezekiel 34:12.

Pastir u priči odlazi potražiti jednu jedinu ovcu - dakle najmanji mogući broj koji se mogao uzeti. Da je postojala samo jedna izgubljena duša, Krist je bio spreman umrijeti za nju.

Ovca koja odluta iz svog stada najbespomoćnije je od svih stvorenja. Pastir je mora potražiti jer se ona sama ne zna vratiti natrag u stado. Isto se događa i s dušom koja odluta od Boga - bespomoćna je poput izgubljene ovce i nikada ne bi pronašla put koji vodi k Bogu daje božanska Ljubav nije došla spasiti.

Pastir koji otkrije da mu nedostaje jedna ovca neće bezbrižno reći, gledajući na ostale ovce koje su sigurne u toru: "Imam ih devedeset devet; stajalo bi me previše truda da idem tražiti jednu koja je zalutala. Ako se vrati, otvorit ću joj vrata tora i pustiti je unutra" Ne, pastir ne postupa tako. Čim mu ovca odluta, rastuži se i zabrine. Neprestano iznova prebrojava ovce. Kad se uvjeri da je doista jedna izgubljena, ne može mimo spavati. Ostavlja devedeset devet ovaca u tom i kreće u potragu za onom koja je odlutala. Sto je noć mračnija i burnija a put opasniji, to je veća njegova zabrinutost i tim je ozbiljnije traži. Ulaže krajnji napor da pronađe izgubljenu ovcu. (187)

Kakva li olakšanja kad u daljini začuje slabašno blejanje! Slijedeći taj zvuk penje se uz najveće strmine i spušta sve do ruba ponora, uz opasnost po vlastiti život. Traži je uporno, a sve slabiji glas govori mu da bi svaki čas mogla uginuti. Na kraju je njegov trud nagrađen: pronašao je izgubljenu ovcu. Ne grdi je što mu je zadala toliko muke. Ne tjera je štapom pred sobom, niti je pokušava voditi kući. U svojoj radosti podiže dršćuće stvorenje na ramena; ako je ozlijeđena, nosi je na mkama, stišćući je na grudi kako bi je toplinom svog srca vratio u život. Sretan što potraga nije bila uzaludna, nosi je natrag u tor.

Hvala Bogu što nam Isus nije predočio sliku tužnog pastira koji se vraća bez ovce. Priča ne govori o neuspjehu, već o uspjehu i radosti vraćanja izgubljene ovce. Tu nalazimo božansko jamstvo da ni jedna jedina ovca, odlutala iz Božjeg stada, neće biti ostavljena ni napuštena. Svakoga tko želi biti spašen Krist će izbaviti iz ponora pokvarenosti i tmja grijeha.

Ohrabri se, očajna dušo, premda si živjela bezbožno! Nemoj misliti da ti Bog možda neće oprostiti grijehe ili da ti neće dopustiti da dođeš k Njemu. Bog je učinio prvi korak. Kad si se pobunila protiv Njega, On je pošao potražiti te. Kao nježan pastir ostavio je devedeset devet ovaca i krenuo u pustinju potražiti jednu koja se izgubila. Slomljenu i ranjenu dušu, na rubu propasti, obgrlio je rukama ljubavi i radosno je nosi u sigurnost tora. (188)

Židovi su naučavali da se grješnik mora najprije pokajati da bi mu mogla biti darovana Božja ljubav. Po njihovu shvaćanju čovjek je kajanjem zasluživao milost Neba. Upravo je takvo vjerovanje navelo farizeje da začuđeno i Ijutito uzviknu: "Ovaj prima grješnike." Prema njihovu shvaćanju Krist je smio dopustiti da mu se približe samo oni koji su se pokajali. No u priči o izgubljenoj ovci Krist uči da spasenje ne dobivamo time što mi tražimo Boga, već po tome što Bog traži nas. "Nema razumna, nema ga tko bi Boga tražio. Svi skrenuše, svi se zajedno pokvariše, nitko da čini dobro - nijednoga nema." Rimljanima 3:11, 12. Ne kajemo se radi toga da bi nas Bog mogao ljubiti, nego nam Bog otkriva svoju ljubav da bismo se mogli pokajati.

Kad je odlutala ovca napokon donesena kući, pastir pjesmom izražava svoju radost i zahvalnost. Poziva svoje prijatelje i susjede i kaže im: '"Radujte se sa mnom! Nađoh svoju ovcu, koja je bila izgubljena." Tako se i Nebo i Zemlja zajedno raduju izražavajući zahvalnost kad veliki Pastir stada nađe zabludjelog grješnika.

"Isto tako bit će u nebu veća radost za jednoga jedinoga grješnika, koji se obrati, negoli za devedeset i devet pravednika, koji ne trebaju obraćenja." Vi, farizeji, - rekao je Krist - smatrate se miljenicima Neba. Osjećate se sigurnima u svojoj vlastitoj pravednosti, ali znajte da moja misija nije namijenjena vama ako vam nije potrebno pokajanje. Ja sam došao spasiti upravo te jadne duše koje su svjesne svog siromaštva i grješnosti. Nebeski anđeli vode računa o tim izgubljenim dušama koje vi prezirete. Prigovarate i mrmljate kad jedna takva duša dođe k Meni, ali znajte da se anđeli tome raduju i da zbog toga nebeskim dvorovima odjekuju pjesme pobjede. (189)

 Rabini su imali uzrečicu da se Nebo raduje kad se uništi onaj koji je griješio protiv Boga, ali je Isus naučavao daje uništenje strano Bogu. Nebo se raduje kad se Božja slika obnovi u dušama koje je On stvorio.

Kad se netko tko je dugo živio u grijehu poželi vratiti Bogu, nailazi na kritiziranje i nepovjerenje. Neki sumnjaju u iskrenost njegova kajanja, a drugi šapću: "Taj nema moralne čvrstoće. Ne vjerujem da će izdržati." Osobe koje tako rade ne vrše Božje djelo, već djelo sotone koji je optužitelj svoje braće. Ti zli ljudi nadaju se kako će svojim kritiziranjem obeshrabriti onoga tko se kaje, oduzeti mu svaku nadu i udaljiti ga od Boga. Grješnik koji se kaje treba stoga razmišljati o radosti koja vlada u Nebu zbog povratka izgubljene duše. Treba biti spokojan u Božjoj ljubavi i ne smije nipošto dopustiti da ga farizeji obeshrabre svojim porugama, omalovažavanjem i sumnjičenjem.

Rabini su shvatili da se Kristova priča odnosi na carinike i grješnike, ali ona ima i šire značenje. Izgubljenom ovcom Krist nije prikazao samo grješnika kao pojedinca, već i cijeli naš svijet koji je otpao od Boga i postao izopačen grijehom. Naša Zemlja samo je sićušan dio silnog mnoštva svjetova nad kojima vlada naš Bog. Pa ipak, taj maleni pali svijet - jedna izgubljena ovca - u Božjim je očima vredniji od devedeset devet drugih koji nisu odlutali iz stada. Krist, omiljeni zapovjednik u nebeskim dvorovima, spustio se sa svog visokog položaja i odrekao se slave koju je dijelio s Ocem da bi spasio taj jedan izgubljeni svijet. Radi njega je napustio bezgiješne svjetove u svemiru - njih devedeset devet koji su Ga ljubili - i došao na Zemlju da bude "radi naših prijestupa.. .ranjen" i "isprebijan za naša zlodjela." (Izaija 53:5.) Bog je u svom Sinu dao samog sebe da bi se radovao kad vrati izgubljenu ovcu. (190)

"Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo." 1. Ivanova 3:1. A Krist kaže: " Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet." (Ivan 17:18) - da dopunimo "što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu." Kološanima 1:24. Svaka duša koju je Krist spasio pozvana je da u Njegovo ime radi na spašavanju izgubljenih. Izraelci su to propustili učiniti. Ne postupaju li u današnje vrijeme oni koji tvrde da su Kristovi sljedbenici isto kao i nekoć Izraelci?

Dragi čitatelju, koliko si odlutalih ti potražio i doveo natrag u stado? Kad zanemaruješ one koji izgledaju kao beznadni slučajevi, shvaćaš li da time zapravo zanemaruješ upravo one duše koje Krist traži? Možda im je baš u trenutku kad se okrećeš od njih tvoje suosjećanje najpotrebnije. Na svakom skupu za bogoslužje ima duša koje čeznu za mirom i spokojem. Oni možda naizgled žive lakoumnim životom, ali ipak nisu neosjetljivi na utjecaj Svetog Duha. Mnoge od njih moglo bi se pridobiti za Krista.

Ako se izgubljenu ovcu ne dovede natrag u tor, ona će lutati sve dok ne ugine. Tako propadaju i mnoge duše jer im nitko ne pruža ruku da ih spasi. Možda te zalutale duše izgledaju okorjele i nehajne, ali da su živjele u povoljnim prilikama kao neki drugi, možda bi se kod njih vidjele daleko plemenitije osobine i možda bi postali mnogo korisniji ljudi od tih osoba koje su imale toliko veće prednosti od njih. Anđeli sa sažaljenjem gledaju na te zabludjele duše; oni plaču zbog njih, dok su ljudske oči suhe i njihova srca nemilosrdna. (191)

Koliko li nam nedostaje duboke samilosti koja bi mogla dirnuti one koji se nalaze u iskušenju ili su odlutali od Boga! Treba nam puno više Kristovog duha, a daleko manje vlastitog "ja".

Farizeji su Kristovu priču shvatili kao ukor upućen njima; umjesto da prihvati kritiku koju su uputili na Njegov rad, Krist je njih ukorio zbog zanemarivanja carinika i grješnika. Nije to učinio otvoreno jer bi oni možda zbog toga zatvorili svoje srce i ne bi im se više mogao približiti. No svojom im je usporedbom pokazao što Bog traži od njih i što su propustili učiniti. Da su te vođe Izraela bili pravi pastiri, tako bi i postupali. Pokazali bi Kristovo milosrđe i ljubav i pridružili bi Mu se u Njegovoj misiji. Time što su to odbili učiniti, dokazali su kako su lažne njihove tvrdnje da su pobožni. Mnogi su odbacili Kristov ukor, ali neki od njih ipak su primili Kristove riječi. Na njih se spustio Sveti Duh nakon Kristova uznesenja na Nebo; pridružili su se Kristovim učenicima i radili zajedno s njima upravo na onom djelu koje je prikazano pričom o izgubljenoj ovci.

 Izgubljeni novčić

Nakon priče o izgubljenoj ovci, Krist je ispričao još jednu usporedbu: "Ili kad koja žena ima deset drahma i od njih izgubi jednu, ne zapali li tada ona svjetiljku, ne pomete li kuću i ne traži li brižljivo, dok ne nađe drahmu?"

Na Istoku su se kuće siromaha obično sastojale samo od jedne sobe, a i taje često bila bez prozora i mračna. Soba se rijetko kada čistila, pa bi novac koji bi pao na pod ubrzo prekrila prašina i smeće. Da bi ga se našlo, valjalo je čak i danju upaliti svijeću i dobro počistiti kuću. (192)

Ženin miraz često se sastojao od sitnih novčića koje je čuvala kao najveće blago i ostavljala ih u nasljedstvo svojim kćerima. Gubitak samo jednog novčića smatrao se velikom nesrećom; ako bi se ponovno našao, bio je to razlog za veliko veselje u kome bi rado sudjelovale i žene iz susjedstva.

"Je li našla drahmu," reče Krist, "sazove svoje prijateljice i susjede i govori: 'Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu, koja je bila izgubljena.' Isto tako, kažem vam, kod anđela je Božjih radost za jednoga grješnika, koji se obrati."

I ova priča, kao i prethodna, govori o gubitku nečega što se može naći ako se kako valja traži, a kad se nađe, nastaje velika radost. No te dvije priče predstavljaju dvije različite skupine ljudi. Izgubljena ovca zna da je izgubljena; odlutala je od pastira i od svog stada i ne može se sama vratiti. Tom ovcom prikazani su oni koji su svjesni da su se odvojili od Boga; nalaze se u nevolji, poniženju i velikom iskušenju. Izgubljeni novčić predstavlja one koji su izgubljeni u prijestupu i grijehu, ali ne znaju u kakvom se stanju nalaze. Otuđili su se od Boga, ali nisu svjesni toga niti mare za to. U toj priči Krist uči da Bog osjeća samilost i ljubav čak i prema onima koji ne mare za zahtjeve Njegova zakona. Njih treba potražiti da bi se mogli vratiti Bogu. (193)

Ovca je odlutala od stada; izgubila se u pustinji ili u brdima. Novčić se izgubio u kući. Vrlo je blizu, a ipak se može naći samo ako ga se brižljivo traži.

U toj se priči krije pouka za obitelji. Često u kući vlada posvemašnja ravnodušnost prema spasenju duša pojedinih članova obitelji. Među njima možda ima netko tko se otuđio od Boga, ali obitelj je jako malo zabrinuta zbog mogućeg gubitka jednog člana koji joj je povjeren.

Novčić je ipak komad srebra, čak i kad leži u prašini i smeću. Vlasnik ga traži zbog njegove vrijednosti. Tako je i u Božjim očima svaka duša dragocjena, premda je izopačena grijehom. Kao što novčić nosi lik i natpis vladara, tako je i čovjek kad je stvoren nosio na sebi Božji lik i natpis. Premda su ljudi danas nagrđeni i izopačeni grijehom, ipak se na svakoj duši još uvijek nalaze tragovi tog natpisa. Bog želi vratiti takvu dušu i ponovno utisnuti svoju vlastitu sliku pravednosti i svetosti.

Žena u priči marljivo traži svoj izgubljeni novčić. Pali svijeću i mete kuću. Uklanja sve što bi joj moglo smetati pri traženju. Iako je izgubljen samo jedan novčić, ona neće prestati tražiti sve dok ga ne nađe. Tako mora biti i u obitelji; postoji li samo jedan član koji je izgubljen za Boga, treba poduzeti sve da ga se vrati. Neka svi ostali članovi obitelji pomno ispitaju sami sebe i svoje životne navike kako bi provjerili nisu li možda učinili kakvu pogrešku zbog koje je ta duša postala još okoijelija u prijestupu. (194)

Postoji li u obitelji jedno dijete koje nije svjesno svoje giješnosti, roditelji to ne smiju mimo gledati. Moraju zapaliti svijeću - proučavati Božju riječ i u svjetlosti te riječi pomno ispitati cjelokupno stanje u kući da bi se vidjelo zašto je to dijete izgubljeno. Neka roditelji ispitaju svoje vlastito srce, svoje postupke i navike. Djeca su Gospodnje nasljedstvo i On nas smatra odgovornima kako postupamo s Njegovim vlasništvom.

Neki očevi i majke čeznu za tim da rade u kakvom stranom misijskom polju. Mnogi su aktivni u kršćanskom radu izvan kuće, dok njihova vlastita djeca ne poznaju Spasitelja ni Njegovu ljubav. Ima i mnogo roditelja koji propovjedniku ili učitelju subotnje škole povjeravaju zadaću da njihovu djecu privedu Kristu, zanemarujući tako dužnost koju je Bog povjerio njima. Odgojiti i obrazovati svoju djecu da budu kršćani najveća je služba koju roditelji mogu učiniti za Boga. To je zadaća koja zahtijeva strpljiv trud i na kojoj se mora ustrajno raditi cijelog života. Zanemarimo li tu dužnost koju nam je Bog povjerio, dokazat ćemo da smo nevjerni upravitelji, a Bog neće prihvatiti nikakav izgovor za taj propust.

No oni koji su zanemarili povjerenu im dužnost ipak ne trebaju očajavati. Žena koja je izgubila novčić tražila gaje sve dok ga nije našla. Na isti način trebaju i roditelji s ljubavlju, vjerom i molitvom raditi za svoje obitelji, sve dok ne budu mogli radosno doći pred Boga i reći: "Evo, ja i djeca koju mi je dao Gospod." Izaija 8:18. (195)

To je istinski misionarski rad u obitelji koji koristi i onima koji ga obavljaju i onima za koje se obavlja, jer se vjernim radom u obiteljskom krugu osposobljavamo za rad s ostalim članovima Gospodnje obitelji s kojima ćemo, ako ostanemo vjerni Kristu, jednoga dana živjeti kroz cijelu vječnost. Za svoju braću i sestre u Kristu moramo pokazati isto zanimanje kao i za članove svoje vlastite obitelji.

Bog nas kroz to želi osposobiti za rad na spašavanju i onih izvan naše obitelji i crkve. Osjećat ćemo samilost i ljubav prema sve širem krugu ljudi, pa ćemo u skladu s tim raditi gdje god nam se ukaže prilika. Bogu pripada velika ljudska obitelj koja obuhvaća cijeli svijet i stoga ne smijemo zaobići ni zanemariti nijednog njezinog člana.

Ma gdje se nalazili, svugdje ima izgubljenih novčića koji čekaju da ih nađemo. Tražimo li ih? Svakodnevno susrećemo ljude koje nimalo ne zanimaju vjerske stvari. Razgovaramo s njima i posjećujemo ih, ali jesmo li pokazali zanimanje za njihovu duhovnu dobrobit? Predstavljamo li im Krista kao Spasitelja koji prašta grijehe? Gori li naše srce Kristovom ljubavlju i govorimo li tim ljudima o Njegovoj ljubavi? Ako to ne činimo, kako ćemo se osjećati pred tim zauvijek izgubljenim dušama kad zajedno s njima stanemo pred Božje prijestolje?

Tko može procijeniti vrijednost duše? Želite li saznati koliko vrijedi jedna duša, pođite u Getsemaniju i bdijte s Kristom kroz duge sate teške duševne patnje kad su Mu se s čela slijevale krvave kapi? Gledajte Spasitelja dok visi na križu! Slušajte Njegov očajnički vapaj: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" Marko 15:34. Pogledajte Njegovu ranjenu glavu, probodena rebra i prikovane noge. Sjetite se daje Krist sve stavio na kocku. Radi našeg spasenja cijelo se Nebo našlo u opasnosti. Tu u podnožju križa, kad pomislite daje Krist bio spreman dati svoj život i za samo jednog grješnika, shvatit ćete kolika je vrijednost jedne jedine duše. (196)

 Ako ste povezani s Kristom, cijenit ćete svako ljudsko biće. Osjećat ćete prema drugima duboku ljubav kakvu je Krist osjećao za vas. Tada ćete biti u stanju privlačiti i pridobivati ljude za koje je Krist umro, a ne odbijati ih i tjerati. Nitko se nikada ne bi vratio Bogu da se Krist nije osobno zauzeo za njega; i mi stoga moramo osobno raditi na spašavanju duša. Kad vidite da ljudi idu putem koji vodi u smrt, ne smijete ostati ravnodušni i nezainteresirani. Stoje veći njihov grijeh i što je dublja njihova bijeda, to se usrdnije i nježnije trebate tmditi da ih spasite. Morate uočiti potrebe onih koji pate, koji su griješili protiv Boga i stoga ih pritišće teret krivnje. Tada ćete osjetiti samilost prema njima, pružiti im pomoć i na rukama svoje vjere i ljubavi donijeti ih Kristu. Bdjet ćete nad njima i hrabriti ih; zahvaljujući vašem suosjećanju i povjerenju ostat će postojani i neće više pasti u grijeh.

Svi nebeski anđeli spremni su surađivati s nama u tom radu. Onima koji rade na spašavanju izgubljenih na raspolaganju je sva pomoć Neba. Anđeli će vam pomoći da doprete do onih najravnodušnijih i najokorjelijih. A kad se jedna duša vrati Bogu, cijelo se nebo raduje. Serafini i kerubini sviraju na zlatnim harfama i pjevaju hvalospjeve Bogu i Janjetu za njihovo milosrđe i ljubav prema ljudskom rodu. (197)

  • Pregleda: 48