13 Dva molitelja

Luka 18:9-14

"Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu", Krist ispriča usporedbu o farizeju i cariniku. Farizej dolazi u hram ne zato što se osjeća grješnikom pa treba oprost, nego zato što smatra da je pravedan i očekuje pohvalu.

Na molitvu gleda kao na svoju zaslugu koja će ga preporučiti Bogu i istodobno kod ljudi izazvati visoko mišljenje o njegovoj pobožnosti. Nada se da će time osigurati naklonost i kod Boga i kod ljudi. Na molitvu ga potiče koristoljublje i vlastiti interes.

Pun je samohvale; to pokazuje svojim izgledom, svojim držanjem i svojom molitvom. Držeći se podalje od drugih - kao da želi reći: "Stoj! Ne dolazi mi blizu! Ja sam svet za te." (Izaija 65:5) - stoji i moli se "u sebi". Pun samozadovoljstva, misli da i Bog i ljudi gledaju na njega s jednakim divljenjem.

'"Bože, hvala ti", kaže farizej, "što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili - kao ovaj carinik." Svoj karakter ne procjenjuje prema svetom Božjem karakteru, nego prema karakteru drugih ljudi. Umjesto da gleda na Boga, njegove se misli okreću k ljudima i tu leži tajna njegova zadovoljstva samim sobom. (150)

Potom počinje nabrajati svoja dobra djela: "Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem." Farizejeva religija nije religija koja dotiče dušu. On ne čezne za Bogu sličnim karakterom ni za srcem ispunjenim ljubavlju i milosrđem. Zadovoljan je religijom koja se pokazuje samo izvana. Njegova pravednost je zapravo samopravednost - plod njegovih vlastitih djela - koja se procjenjuje po ljudskim mjerilima.

Svi koji misle za sebe da su pravedni, preziru druge. Kao što farizej prosuđuje sebe prema drugim ljudima, tako procjenjuje i druge prema sebi.

Svoju pravednost procjenjuje prema njihovoj; što su oni gori, to se on sam sebi čini pravednijim kad se uspoređuje s njima. Njegova ga samopravednost navodi da optužuje druge, osuđujući "ostale ljude" kao prijestupnike Božjeg zakona. Na taj način otkriva isti duh kakav ima i sotona, "optužitelj" braće. S takvim duhom ne može stupiti u vezu s Bogom i vraća se kući bez božanskog blagoslova.

Carinik je došao u hram s ostalim vjernicima, ali se ubrzo povukao od njih smatrajući kako nije dostojan moliti se zajedno s njima. "Stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa," u dubokom bolu i prezirući samog sebe. Bio je svjestan da je sagriješio protiv Boga i da je okaljan grijehom. Nije mogao očekivati milosrđe ni od svoje okoline, jer su oni gledali na njega s prezirom. Znao je da nema nikakvih zasluga koje bi ga preporučile Bogu, pa je u dubokom očaju uzviknuo: "Bože, milostiv budi meni grešniku!" Nije se uspoređivao s drugima. Preplavljen osjećajem krivnje, stajao je sam u Božjoj prisutnosti, kao da oko njega nema nikoga. Jedino stoje želio bio je oprost i mir, jedino što je molio bilo je Božje milosrđe. I dobio je blagoslov. "Kažem vam," rekao je Krist, "ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj." (151)

Farizej i carinik predstavljaju dvije vrste ljudi na koje možemo podijeliti one koji se dolaze moliti Bogu. Prvi predstavnici tih vrsta bili su prva dva djeteta koja su se rodila na Zemlji. Kain se smatrao pravednim i došao je pred Boga samo sa žrtvom zahvalnicom. Nije ispovjedio svoje grijehe ni priznao da mu je potrebna milost. No Abel je došao s krvlju koja je ukazivala na Božje Janje. Došao je kao grješnik, priznajući daje izgubljen i da je njegova jedina nada u Božjoj ljubavi koju ne zaslužuje. Gospod je pogledao na Abelovu žrtvu, a na Kaina i njegovu žrtvu nije. Svijest da nam je potrebna Božja milost i spoznaja da smo siromašni i grješni, prvi su uvjet da nas Bog može primiti. "Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko." Matej 5:3.

U povijesti apostola Petra nalazi se pouka za obje vrste ljudi prikazane farizejom i carinikom. U početku svog sljedbeništva Petar se smatrao jakim. I on je, poput farizeja, mislio za sebe da nije "kao ostali ljudi". Kad je Krist one večeri prije nego stoje bio izdan unaprijed upozorio svoje učenike: "Svi ćete se pokolebati," Petar je samopouzdano izjavio: "Ako se doista i svi pokolebaju... ja ipak neću." Marko 14:27, 29. Petar nije bio svjestan opasnosti u kojoj se nalazio. Zavelo gaje njegovo samopouzdanje. Mislio je kako je u stanju oduprijeti se iskušenju, ali kad je ono za nekoliko kratkih sati doista došlo, odrekao se svoga Gospoda sa zakletvom.

Kad gaje kukurijekanje pijetla podsjetilo na Kristove riječi, iznenađen i zaprepašten onim što je maločas učinio okrenuo se i pogledao svog Učitelja. U tom trenutku Krist je pogledao Petra; u tom žalosnom pogledu, u kome se odražavalo sažaljenje i ljubav prema njemu, Petar je shvatio što je učinio. Izišao je i gorko zaplakao. Taj Kristov pogled slomio je njegovo srce. Bila je to prekretnica u Petrovu životu; gorko se pokajao za svoj grijeh. U svojoj skrušenosti i kajanju bio je nalik cariniku, te je stoga i dobio milost kao i carinik. Kristov mu je pogled osigurao oprost. (152)

Sada je nestalo njegovog samopouzdanja. Nikada više nije ponovio svoje nekadašnje hvalisave tvrdnje. Krist je još triput iskušao Petra nakon svog uskrsnuća: "Šimune, sine Ivanov," reče, "ljubiš li me više nego ovi?" Petar se sada više nije izdizao iznad svoje braće. Obratio se Onome koji je mogao čitati njegovo srce. "Gospodine," reče, "ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim." Ivan 21:15,17. Sada mu je Krist povjerio jednu dužnost, veće i značajnije djelo nego što je dotada imao. Krist mu je zapovjedio da pase Njegove ovce i jaganjce. Povjeravajući mu na brigu duše za koje je Spasitelj položio vlastiti život, Krist je dao Petru najjači dokaz da ima povjerenja u njegovo obraćenje. Nekoć nemiran, hvalisav i samopouzdan učenik, sada je postao krotak i skrušen. Odsada je slijedio svoga Gospoda putem samoodricanja i samopožrtvovnosti. Postao je dionikom Kristovih patnja, a kada Krist sjedne na prijestolje svoje slave, Petar će biti dionik Njegove slave.

Isto ono zlo, koje je Petra dovelo do pada a farizeja isključilo iz zajednice s Bogom, uzrok je propasti tisuća ljudi u današnje vrijeme. Ništa toliko ne vrijeđa Boga i ništa nije toliko opasno za ljudsku dušu kao oholost i uobraženost. To je najbeznadnij i i najneizlječiviji od svih grijeha. (153)

Petrov pad nije nastupio iznenada; do njega je došlo postepeno. Samopouzdanje ga je navelo da povjeruje kako je spašen, i tako je korak po korak padao sve niže, sve dok se nije odrekao svog Učite- lja. Nikada se ne možemo sa sigurnošću pouzdati u sebe ni misliti da smo sigurni od iskušenja dok smo ovdje na Zemlji. One koji prihvate Spasitelja nikada se ne smije učiti da kažu ili da misle kako su spašeni, ma kako njihovo obraćenje bilo iskreno. To je zavođenje na krivi put. Svakoga treba učiti da gaji nadu i vjeru, no čak i kad se predamo Kristu i kad smo sigurni da nas On prima, ni tada nismo izvan domašaja iskušenja. Božja riječ kaže: "Mnogi će se očistiti, ubijeliti i prokušati." Daniel 12:10. Samo onaj "čovjek koji pretrpi kušnju", "primit će krunu života." (Jakov 1:12.)

Oni koji prihvate Krista i u svom prvom osjećaju samosvijesti kažu: "Ja sam spašen", nalaze se u opasnosti da se pouzdaju u sebe. Izgubit će iz vida vlastitu slabost i neće biti svjesni da im je neprestano potrebna božanska snaga. Bit će nespremni za sotonine obmane pa će mnogi od njih, poput Petra, u času iskušenja pasti u ponor grijeha. Upućeno nam je upozorenje: "Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne." 1. Korinćanima 10:12. Sigurni smo jedino ako se nikada ne pouzdajemo u sebe i ako se potpuno oslanjamo na Krista.

Petar je morao upoznati svoje karakterne nedostatke i shvatiti da mu je potrebna Kristova sila i milost. Gospod ga nije mogao spasiti od iskušenja, ali ga je mogao spasiti da ne podlegne iskušenju. Da je Petar bio spreman poslušati Kristovo upozorenje, bdio bi i molio se, "sa strahom i drhtanjem", da ne poklekne u napasti. Tada bi dobio božansku pomoć i sotona ga ne bi mogao nadvladati.

Petar je pao zbog svog samopouzdanja i umišljenosti, a kroz pokajanje i poniznost ponovno se podigao. U zapisu o iskustvu kroz koje je prošao Petar svaki grješnik koji se kaje može naći ohrabrenje. Premda je Petar počinio težak grijeh, nije ostao napušten. U duši je čuvao Kristove riječi: "Ali ja sam molio za te da tvoja vjera ne malakše." Luka 22:32. U njegovoj dubokoj duševnoj boli i grižnji savjesti, ta molitva i sjećanje na Kristov pogled pun ljubavi i sažaljenja davali su mu nadu. Krist se nakon svoga uskrsnuća sjetio Petra i dao anđelu poruku za žene: "Idite i recite njegovim učenicima, posebno Petru: Pred vama ide u Galileju; ondje ćete Ga vidjeti kako vam je rekao." Marko 16:7. Spasitelj koji prašta grijehe prihvatio je Petrovo kajanje. (155)

Isto ono milosrđe koje je pružilo ruku da spasi Petra, nudi se i svakoj duši koja je pokleknula u iskušenju. Sotona se služi posebnim lukavstvom da čovjeka navede na grijeh, a onda ga ostavi, bespomoćna i očajna, u takvom stanju da se boji zatražiti oprost. No ne moramo se nikada bojati, jer Bog kaže: "U moje nek dođe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom!" Izaija 27:5. Stoji nam na raspolaganju sva božanska pomoć u svakoj našoj slabosti i upućuje nam se poziv da slobodno dođemo Kristu.

Krist je ponudio svoje slomljeno tijelo da otkupi Božje nasljedstvo i da čovjeku da još jednu priliku. "Odatle slijedi da može zauvijek spašavati one koji po Njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih." Hebrejima 7:25. Svojim bezgrješnim životom, svojom poslušnošću i svojom smrću na golgotskom križu Krist je postao zagovornik izgubljenog čovječanstva. Sada se Knez našeg spasenja zalaže za nas, ne samo kao molitelj, već kao Pobjednik koji polaže pravo na ono što je osvojio. Njegova je žrtva potpuna i On kao naš Zagovornik vrši službu koju je sam odabrao, podižući pred Bogom kadionicu sa svojim besprijekornim zaslugama te s molitvama, priznanjima grijeha i riječima zahvale svog naroda. Oplemenjena miomirisom Njegove pravednosti, ta žrtva uzlazi k Bogu kao ugodan tamjan. Žrtva je savršena; Bog je prihvaća i oprašta sve grijehe. (156)

Krist je založio sebe postavši naš zamjenik i jamac, i On vodi brigu o svakom čovjeku. Dao je svoju dušu za ljude jer nije mogao podnijeti da ljudska bića budu osuđena na vječnu propast, i stoga sa sažaljenjem i samilošću gleda na svaku dušu koja je svjesna da se sama ne može spasiti.

Pogledat će na svakog uzdrhtalog molitelj a i podići će ga. Onaj koji je kroz svoju žrtvu pomirenja za svakog čovjeka osigurao neizmjernu moralnu silu, upotrijebit će tu moć i radi nas. Svoje grijehe i tuge možemo donijeti pred Njegove noge, jer On nas ljubi. Svakim svojim pogledom i riječju poziva nas da imamo povjerenja u Njega. On će uobličiti naš karakter da bude po Njegovoj volji.

Ni cijela sotonina vojska nema toliko sile da pobijedi samo jednu dušu koja se s punim pouzdanjem obraća Kristu. "Umornome snagu vraća, jača nemoćnoga." Izaija 40:29. "Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je On i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti." Gospod kaže: "Samo priznaj svoju krivnju da si se odvrgla od Jahve, Boga svojega." "Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših." 1. Ivanova 1:9; Jeremija 3:13; Ezekiel 36:25. (157)

No najprije moramo upoznati sebe kakvi doista jesmo; to će dovesti do skrušenosti, a tada tek možemo dobiti oprost i mir. Farizej nije osjećao svoju grješnost i stoga Sveti Duh nije mogao djelovati na njega. Duša mu je bila obavijena oklopom samopravednosti koji nisu mogle probiti oštre i dobro naciljane Božje strijele u rukama anđela. Krist može spasiti samo onoga tko je svjestan da je grješnik. On kaže da je došao donijeti "Radosnu vijest siromasima." "Da navijestim oslobođenje zarobljenicima", kaže On, "i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene, da proglasim godinu milosti Gospodnje." Luka 4:18. "Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima." Luka 5:31. Moramo znati kakvo je naše pravo stanje jer inače nećemo osjećati potrebu za Kristovom pomoći. Moramo biti svjesni u kakvoj se opasnosti nalazimo jer inače nećemo pohitati u utočište. Moramo osjećati bol svojih rana jer inače nećemo poželjeti ozdravljenje.

Gospod kaže: "Ti tvrdiš: 'Bogat sam, nagomilao sam bogatstvo; ništa mi ne treba', a ne znaš da si upravo ti nesretan, i bijedan, i siromašan, i slijep, i go. Savjetujem ti da od mene kupiš u vatri žeženog zlata, da se obogatiš, i da se obučeš u bijele haljine, i da sakriješ svoju sramotnu golotinju, zatim pomasti da pomažeš svoje oči da bi vidio." Otkrivenje 3:17, 18. Zlato prokušano u vatri jest vjera koja djeluje kroz ljubav. Samo nas to može dovesti u sklad s Bogom. Možemo biti aktivni i mnogo raditi, ali bez ljubavi - takve ljubavi koja je prebivala u Kristovom srcu - nikada nećemo moći biti ubrojeni u nebesku obitelj. (158)

Nitko ne može sam po sebi spoznati svoje greške. "Lukavo je srce, više nego sve, i podmuklo. Tko da ga shvati?" Jeremija 17:9. Netko možda riječima i priznaje siromaštvo duše, ali ga ne osjeća u srcu. Dok govori Bogu o svom duševnom siromaštvu, njegovo se srce možda ponosi vlastitom poniznošću i pravednošću. Postoji samo jedan način da istinski spoznamo sami sebe: moramo gledati na Krista. Ljudi imaju tako visoko mišljenje o svojoj vlastitoj pravednosti upravo zato što ne poznaju Krista. Kad razmišljamo o Njegovoj čistoći i savršenosti, tada ćemo u pravoj svjetlosti vidjeti svoje vlastite slabosti, nedostatke i siromaštvo. Shvatit ćemo da smo izgubljeni i bez nade, da smo odjeveni u odjeću samopravednosti kao i ostali grješnici. Uvidjet ćemo da se nikako ne možemo spasiti po svojoj vlastitoj dobroti, a ako se spasimo, bit će to samo zahvaljujući neizmjernoj Božjoj milosti.

Carinikova je molitva bila uslišana jer je pokazao da se potpuno oslanja na Svemogućega; u samome sebi vidio je samo zlo. Svi koji traže Boga moraju gledati na sebe na isti način kao i carinik. Nesretni molitelj mora se vjerom osloniti na beskonačnu Božju silu, vjerom koja odbacuje svako samopouzdanje.

Nikakvo vanjsko držanje obreda ne može zamijeniti jednostavnu vjeru i potpuno odricanje od samog sebe, no nitko to nije u stanju učiniti svojom snagom. Jedino što možemo jest dopustiti Kristu da to učini za nas. Tada će molitva naše duše biti: Gospode, uzmi moje srce, jer ja Ti ga ne mogu dati; ono je Tvoje vlasništvo. Drži ga čistim, jer ja sam ne mogu to učiniti. Spasi me usprkos mome slabome vlastitom "ja" koje nije nimalo nalik Kristu. Izgradi me i oblikuj, uzdigni me u čisto i sveto ozračje u kome bujica Tvoje ljubavi može obilno strujati mojom dušom.

Nije dovoljno da se to odricanje od vlastitog "ja" dogodi samo na početku našeg kršćanskog života. Ono se mora obnavljati na svakom daljnjem koraku prema Nebu. Sva naša dobra djela ovise o sili koja je izvan nas i stoga naše srce mora neprestano tražiti Boga, neprestano moramo usrdno i duboko skrušena srca priznavati svoje grijehe i prilaziti Mu ponizne duše. Sigurni ćemo biti jedino ako se stalno odričemo sebe, živeći u neprestanoj ovisnosti o Kristu. (159)

Što se više približimo Kristu i što jasnije sagledamo čistoću Njegova karaktera, to ćemo jasnije spoznati neizmjernu giješnost grijeha i manje ćemo biti skloni uzvisivati sami sebe. Oni koje nebo priznaje svetima daleko su od toga da se hvale svojom vlastitom dobrotom. Apostol Petar je postao vjeran Kristov sluga i bio je bogato obdaren božanskom svjetlošću i silom. Usrdno je radio na izgradnji Kristove crkve, ali nikada nije zaboravio svoje strašno i ponižavajuće iskustvo kad se odrekao Isusa. Premda mu je grijeh bio oprošten, bio je svjestan da mu jedino Kristova milost može pomoći u svladavanju slabosti karaktera koje su dovele do pada u grijeh. U sebi nije vidio ništa čime bi se mogao pohvaliti.

Nijedan apostol ili prorok nikada nisu tvrdili da su bezgrješni. Ljudi koji su bili najbliže Bogu, koji bi radije bili žrtvovali svoj život nego da svjesno počine zlo, ljudi kojima je Bog iskazao čast dajući im svoju božansku svjetlost i silu, priznali su grješnost svoje prirode. Nisu se pouzdali u nju, nisu tvrdili da su pravedni, već su se potpuno pouzdali u Kristovu pravednost. Takvi će biti i svi oni koji gledaju na Krista.

Na svakom daljnjem koraku u kršćanskom životu naše će kajanje biti sve dublje. Onima kojima je oprostio, onima koje priznaje za svoj narod, Gospod kaže: "I tada ćete se spomenuti zlih putova i nedjela svojih, i sami ćete sebe omrznuti zbog bezakonja i gadosti svojih." Ezekiel 36:31. A kaže i to: "Sklopit ću s tobom Savez svoj, i znat ćeš da sam ja Jahve, da se opomeneš i da se postidiš i da od sramote više ne otvoriš usta kad ti oprostim sve što učini! To je riječ Jahve Gospoda." Ezekiel 16:62, 63. Tada svojim usnama nećemo veličati sami sebe. Bit ćemo svjesni da samo u Kristu možemo sve postići. Apostolovo priznanje bit će i naše priznanje: "Ja, naime, znam da nikakvo dobro ne stanuje u meni, to jest u mom tijelu." Rimljanima 7:18. "A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu." Galaćanima 6:14. (160)

U skladu s tim rečeno nam je: "Sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje. Bog je, naime, onaj koji proizvodi u vama htijenje i djelovanje da mu se možete svidjeti." Filipljanima 2:12, 13. Bog nam ne kaže kako se trebamo bojati da On neće ispuniti svoja obećanja, ili da će izgubiti strpljenje i neće više imati samilosti prema nama. No trebamo se bojati toga da ćemo propustiti svoju volju podrediti Kristovoj volji i da će naše naslijeđene i stečene karakterne mane zavladati našim životom. "Jer Bog je, koji čini u vama, da hoćete i izvršite kako mu je ugodno." Bojte se toga da se vaše "ja" ne ispriječi između vaše duše i uzvišenog Učitelja. Bojte se da vaša samovolja ne osujeti visoki cilj koji Bog želi postići preko vas. Bojte se toga da ćete se pouzdati u vlastitu snagu, da ćete ispustiti Kristovu ruku i pokušati sami krenuti stazom života, bez Njegove stalne prisutnosti.

Moramo izbjegavati sve što potiče oholost i uobraženost i stoga moramo paziti da niti kome laskamo i hvalimo ga, niti da od drugih primamo laskanje i pohvale. Laskanje je sotonino djelo. On se služi laskanjem, kao što se služi i optuživanjem i osuđivanjem drugih. Sve su to načini kojima se služi da upropasti dušu. Oni koji hvale ljude zapravo su sotonini posrednici koje on koristi da postigne svoj cilj. Kristovi radnici moraju odbiti svaku riječ pohvale koja bi im bila upućena i zaboraviti na sebe; samo Krist mora biti slavljen. "Njemu koji nas ljubi i koji nas je otkupio od grijeha svojom krvi," Njemu treba biti upravljen svaki pogled, Njega treba hvaliti svako srce. (Otkrivenje 1:5) (161)

Život ispunjen Gospodnjim strahom nikada neće biti žalostan, tmuran ni sjetan. Samo kad čovjek nema Krista, izraz lica mu je tužan, a životni put prepun jada. Ljudi puni sebe i samoživi ne osjećaju potrebu žive i osobne povezanosti s Kristom. Srce koje nije palo na Stijenu ponosi se time što se nije razbilo. Ljudi žele dostojanstvenu religiju. Žele ići putem koji je dovoljno širok da mogu zadržati svoje karakterne osobine. Svojim samoljubljem i željom da budu popularni i da ih ljudi hvale tjeraju iz svog srca Spasitelja, a bez Njega u srcu vlada samo tuga i sjeta. Ali kad Krist boravi u duši, On je čovjeku izvor radosti. Svima koji Ga prime Božja riječ donosi radost.

"Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje i ime Mu je Sveti: 'U prebivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s potlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skrušenih.'" Izaija 57:15.

Mojsije je ugledao Božju slavu kad je bio skriven u rasjedu stijene. Kad se mi sklonimo u raspuklu Stijenu, Krist će nas zakloniti svojom vlastitom probodenom rukom i čut ćemo što Gospod govori svojim slugama. I nama će se, kao i Mojsiju, Bog otkriti kao "milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, koji čuva milost tisućama, oprašta nepravdu, prijestup i grijeh." Izlazak 34:6, 7.

Djelo otkupljenja uključuje ono što je čovjeku teško i zamisliti. "Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na Što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji Ga ljube." 1. Korinćanima 2:9. Kad se grješnik, privučen Kristovom silom, približi uzdignutom križu i pokloni pred njim, dolazi do novorođenja. Dobiva novo srce i postaje novo stvorenje u Isusu Kristu. Svetost ne traži ništa više. Bog sam "opravdava onoga koji vjeruje u Isusa." Rimljanima 3:26. A "koje je opravdao, one je i proslavio." Rimljanima 8:30. Ma kolika bila sramota i poniženje koje je donio grijeh, daleko će veća biti čast i uzvišenje koje dolazi kroz spasonosnu ljubav. Ljudskim bićima koja čeznu za tim da postanu slična Bogu daje se nebesko blago i silna moć po kojoj će zauzeti uzvišenije mjesto i od anđela koji nikada nisu pali. (162)

"Ovako govori Jahve, Otkupitelj Izraelov, Svetac njegov, onome kog preziru i odbacuju narodi... Kad vide, dići će se kraljevi, bacit će se ničice knezovi, zbog Jahve, koji je vjernost svoju pokazao, Sveca Izraelova, koji te izabrao." Izaija 49:7.

Jer "svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen." (163)

  • Hits: 1586