4 Kukolj

Matej 13:24-30

"Drugu im prispodobu iznese: "Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj."

"Njiva je svijet," rekao je Krist. No moramo shvatiti da se ovdje misli na Kristovu crkvu na ovom svijetu. Usporedba se odnosi na Božje kraljevstvo i Njegov plan spasenja, a taj plan provodi u djelo crkva. Istina, Sveti je Duh otišao po cijelom svijetu i posvuda djeluje na ljudska srca, ali crkva je mjesto gdje moramo rasti i sazrijevati za Božju žitnicu.

"Sijač dobrog sjemena jest Sin Čovječji... Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva. Ljulj su djeca Zloga." Dobro sjeme predstavlja one koji su rođeni od Božje riječi, od istine. Kukolj pak predstavlja one koji su plod ili utjelovljenje zablude i lažnih načela. "Neprijatelj koji ga posija jest đavao." Ni Bog ni Njegovi anđeli nikada nisu posijali sjeme koje bi urodilo kukoljem. Kukolj uvijek sije sotona, neprijatelj Boga i čovjeka. (70)

Na Istoku su se ljudi ponekad osvećivali neprijatelju tako što bi mu po zasijanom polju bacili sjeme kakva korova koji je u početku bio vrlo nalik pšenici. Korov je rastao zajedno s pšenicom, nanoseći štetu usjevu i donoseći vlasniku njive muku i gubitak. Isto tako i sotona, iz neprijateljstva prema Kristu, sije zlo sjeme u dobro žito, a plod svoje sjetve pripisuje Božjem Sinu. Dovodeći u crkvu one koji nose Kristovo ime a svojim Ga se karakterom odriču, sotona postiže da se time obeščasti Božje ime, krivo predstavi djelo spasenja i da se dovedu u opasnost duše.

 Kristove sluge žalosti kad vide kako su u crkvi lažni vjernici pomiješani s pravima i rado bi učinili nešto da očiste crkvu. Spremni su počupati korov, kao i sluge onog domaćina, ali Krist im kaže: "Ne... da ne biste, čupajući ljulj, počupali s njim i pšenicu. Ostavite oboje neka raste do žetve!"

Krist je jasno naučavao da one koji ustraju u otvorenom grijehu treba odstraniti iz crkve, no On nam nije povjerio dužnost da prosuđujemo nečiji karakter ili pobude. On predobro pozna našu narav a da bi nam povjerio takav posao. Kad bismo pokušali odstraniti iz crkve one koje smatramo lažnim kršćanima, sigurno bismo pogriješili. Cesto smatramo beznadnim slučajevima upravo one koje Krist privlači k sebi. Kad bismo prema tim dušama postupili po našim nesavršenim prosudbama, to bi im vjerojatno uništilo i zadnju nadu. Mnogi koji se smatraju kršćanima na kraju će biti pronađeni lakima, dok će se na Nebu naći mnogi za koje su njihovi bližnji smatrali kako nikada tamo neće ući. Čovjek sudi po vanjštini, ali Bog prosuđuje srce. Žito i kukolj rastu zajedno do žetve, a žetva je kraj vremena milosti. (71)

U Spasiteljevim riječima još je jedna pouka, pouka o čudesnoj strpljivosti i nježnoj ljubavi. Kao što je korijenje kukolja isprepleteno s korijenjem žita, tako lažni članovi u crkvi mogu biti tijesno povezani s iskrenim vjernicima. Pravi karakter tih prividnih vjernika ne može se jasno vidjeti. Kad bi ih se isključilo iz crkve, neki bi se, koji bi inače ostali postojani, možda pokolebali zbog toga.

Ta usporedba sadrži pouku o Božjem postupanju s ljudima i anđelima.

Sotona je varalica, ali kad je sagriješio na Nebu, čak ni vjerni anđeli nisu mogli potpuno prozreti njegov karakter. Upravo zato Bog nije odmah uništio sotonu. Daje to učinio, sveti anđeli ne bi shvatili Božju pravednost i ljubav. Sumnja u Božju dobrotu bila bi poput zla sjemena koje bi urodilo gorkim plodom grijeha i jada. Začetnik zla stoga je pošteđen kako bi do kraja otkrio svoj karakter. Tijekom dugih vjekova Bog je s bolom gledao razvoj zla i radije je darovao svog Sina da prinese žrtvu na Golgoti nego da bilo tko bude prevaren sotoninim izvrtanjem istine; kukolj se naime nije mogao iskorijeniti bez opasnosti da se zajedno s njime ne uništi i dobro žito. Nećemo li stoga i mi biti jednako strpljivi prema svojim bližnjima kao što je Gospodar neba i zemlje strpljiv prema sotoni?

Svijet nema nikakvo pravo sumnjati u istinitost kršćanstva zato što u crkvi ima nedostojnih članova, niti se kršćani smiju obeshrabriti zbog ove lažne braće. Kako je bilo u prvoj kršćanskoj crkvi? Ananija i Safira pridružili su se učenicima. Šimun vračar bio je kršten. Demas, koji je napustio Pavla, ubrajao se u vjernike, a Juda Iskariot u apostole. Otkupitelj ne želi izgubiti nijednu dušu; Njegovo postupanje s Judom zapisano je da bi nam pokazalo koliko je velika Njegova strpljivost prema pokvarenoj ljudskoj prirodi. On želi da budemo strpljivi kao što je i On bio jer u crkvi će, rekao je, do kraja svijeta biti lažne braće. (72)

Usprkos Kristovom upozorenju ljudi su ipak pokušavali iskorijeniti kukolj. Crkva se služila državnom vlašću da bi kaznila one koje je smatrala prijestupnicima. Zatvarala je, mučila i ubijala one koji se nisu slagali s utvrđenim dogmama, i to na poticaj onih koji su tvrdili kako im je Krist dao vlast da to čine. No na takve postupke ne navodi Kristov Duh, već onaj sotonski. Tako radi sotona da podvrgne svijet pod svoju vlast. Postupajući na taj način s onima koje je smatrala hereticima, crkva je prikazivala Boga u krivom svjetlu.

Ova Kristova usporedba sadrži pouku da ne sudimo drugima i ne osuđujemo ih, već da budemo ponizni i manje samouvjereni. Nije sve što se sije na polju dobro sjeme. To što su ljudi članovi crkve nije dokaz da su kršćani.

Kukolj je bio jako nalik pšenici dok su vlati bile zelene, no kad je usjev dozreo za žetvu, kukolj nije nimalo bio sličan pšenici koja se povijala pod težinom punoga zrelog klasja. Grješnici, koji se samo pretvaraju da su pobožni, neko se vrijeme umiješaju među prave Kristove sljedbenike i mnoge prevare time što nalikuju kršćanima, ali kada nastupi žetva svijeta, više neće biti nikakve sličnosti između dobra i zla. Tada će se jasno razotkriti oni koji su se pridružili crkvi, ali se nisu pridružili Kristu.

Kukolju je dopušteno da raste među pšenicom i uživa iste prednosti sunca i kiše, ali u doba žetve "ćete opet razlikovati pravednika od grešnika, onoga koji služi Bogu od onoga koji Mu ne služi." Malahija 3:18. Sam Krist će odlučiti tko je dostojan boraviti u nebeskoj obitelji. On će suditi svakom čovjeku prema njegovim riječima i djelima. Samo ispovijedanje istine na riječima nema težine na nebeskoj vagi; karakter je ono što odlučuje čovjekovu sudbinu. (74)

Spasitelj ne ukazuje na vrijeme kada će sav kukolj postati pšenicom. Pšenica i kukolj rastu zajedno sve do žetve - do kraja svijeta. Tada se kukolj veže u snopove za spaljivanje, a pšenica se skuplja u Božju žitnicu. "Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.", a "Sin će Čovječji izaslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i zlikovce te da ih bace u ognjenu peć, gdje će biti plač i škrgut zuba." (75)

  • Pregleda: 96