SJ LifeMag - шаблон joomla Новости

Priča Mabel Ashton

„I vi kao ljudi koji čekaju gospodara svojega kad se vrati sa svadbe da mu odmah otvore kako dođe i kucne.“ Luka 12:36

   Sve je počelo jedne zimske večeri kad je Mabel pozvala prilično mnogo svojih prijatelja k sebi na zabavu. Kad su se gosti te vedre zimske večeri sakupili u blistavo osvijetljenim prostorijama u domu Mabel Ashton, nije bilo ničega neobičnog u vanjskom izgledu soba što bi nagovijestilo da će ova zabava na bilo koji način biti drugačija od ostalih kojima se ovo veselo društvo posvetilo većim dijelom zime. Dok su pozdravljali mladu domaćicu, poneki su primijetili neku čudnu nervozu u njenom držanju, ali kako su to pripisali oduševljenosti i radosnom iščekivanju za vrijeme priprema, nisu dalje razmišljali o tome i ubrzo su bili uvučeni u ćaskanje s drugim gostima.
   Svirači su zauzeli svoja mjesta i prisutni su se počeli pitati zašto nije dan znak za početak glazbe, kad se Mabel – njeno ljepuškasto lice je bivalo sad crveno, sad blijedo – približila orkestru. Nakon što je za trenutak zatvorila oči, dok je u sobi postalo posve tiho, progovorila je, u početku drhtavim, ali zatim jasnim i mirnim glasom:
   Prijatelji, znam, ovo će vam zvučati vrlo čudno, ali prije nego sto počnemo s bilo čim drugim, ja vam moram ispričati jednu priču. Prošle noći sam sanjala jedan san koji je ostavio takav dojam na moj um i srce da vam ga moram ispričati. Sanjala sam da je već nastupila današnja večer i vi ste svi bili skupljeni u ovim prostorijama kad je na vrata došao još jedan gost koji mi se činio tako poznat, ali ipak nisam znala tko je on. Njegovo lice je bilo od onih koja se vrlo rijetko sreću, izraz tog lica bio je dobroćudan, ponešto sjetan. Njegove oči su bile prodornije od svih koje sam do tada vidjela. Nosio je ukusno izabranu, jednostavnu odjeću. No, bilo je u njegovom nastupu nešto sto je pokazivalo da on nije sasvim običan čovjek. Dok sam se pokušavala sjetiti gdje sam ga već vidjela, on mi se približio, uzeo moju ruku i blago rekao: „Ti me ne prepoznaješ, Mabel?“ Iznenađena takvim pozdravom od jednog stranca uspjela sam samo odvratiti: „Vaše lice, gospodine, izgleda mi poznato, ali vašeg imena se ne mogu sjetiti.“ „Ja sam samo onaj koga si ti pozvala ovdje večeras, onaj, za koga ste ti i tvoji roditelji izgovorili već mnogo poziva, da dođe kad god može. Ti si me čak pozvala da se ovdje nastanim; i ja sam danas došao da se pridružim tvome malom društvu.“ „Ja se ispričavam“, odgovorila sam, „ali ti me sve vise zapanjuješ, molim te smiluj se i reci mi s kime imam čast.“
   Tada mi je pokazao svoje ruke na kojima su bile rane od klinova. Pogledao me je svojim prodornim, ali u isto vrijeme nježnim očima i taj pogled je prošao kroz mene. Više mi nije morao reći da je on Isus Krist. Kad bih rekla da sam bila prestrašena, time bih izrazila samo jedan mali dio mojih osjećaja. Za trenutak sam zastala ne znajući što da kažem. Zašto nisam mogla pasti pred Njegove noge i od svega srca uzviknuti: „Ja sam ispunjena radošću sto te vidim ovdje moj Gospode Isuse.“ Zbog tih očiju koje su vidjele u moju dušu, nisam to mogla reći, jer nije bilo istina. Iz nekog razloga koji u tom trenutku ni sama nisam shvatila, bila sam neraspoložena zbog njegovog dolaska. Bila je to strašna pomisao biti sretna da ste vi svi ovdje, ali biti zabrinuta pri pogledu na mog Spasitelja. Je li moguće da sam se zbog njega sramila, ili sam se možda sramila zbog nečega u samoj sebi?
   Konačno sam toliko došla k sebi da sam uspjela reći: „Sigurna sam da bi želio popričati s mojim roditeljima.“ „Da, Mabel“ odvratio je polazeći za mnom tamo gdje su sjedili moji roditelji koji su me iznenađeno gledali videći moju očitu zbunjenost zbog tog neočekivanog gosta, „ali ja sam večeras došao u prvom redu zato da budem s tobom i tvojim mladim prijateljima; jer sam te za vrijeme omladinskih sastanaka često čuo oduševljeno govoriti kako bi divno bilo kad bih ja bio vidljivo prisutan kraj tebe.“
   Ponovo mi je crvenilo srama navrlo u obraze, dok mi je jedna misao prostrujala kroz glavu: „Sutra navečer imamo molitveni skup; trebala bih se radovati da ga tamo vidim. Ali zašto ne večeras ovom veselom prigodom?“ Odvela sam ga svojim roditeljima i predstavila ga nekako sramežljivo. Oboje skočiše, potpuno iznenađeni, ali otac se uspio donekle pribrati i poželjeti mu dobrodošlicu ponudivši ga da sjedne uz primjedbu kako je to ugodno iznenađenje. Nakon malo duže pauze objasnio je Isusu da je svojoj kćerki, koja je vrlo opterećena svojim studijama i ima jako malo razonode u životu, dozvolio da pozove nekoliko prijatelja s kojima će provesti ugodnu večer uz malo plesa zbog zdravog kretanja. To su sve brižljivo odabrani prijatelji i po njegovom mišljenju je to nevino zabavljanje koje zajednica u međuvremenu vidi u nešto drugačijem svijetlu nego što je to bio slučaj prije četrdeset godina. Nestanak neugodnog karaktera lošeg društva učinio je ovakve provode potpuno bezopasnima.
   Dok je moj otac u Isusovom prisustvu mrmljao ove riječi opravdanja koje su zapravo bile moje vlastite, osjetila sam na licu crvenilo zbog srama za mog dragog tatu i za mene samu. Zašto se on uopće ispričavao za ono što je bezuvjetno smatrao ispravnim? Kako šuplje i prazno je sve to zvučalo u Isusovoj prisutnosti! Nije li on znao da moje studije nisu tako teške, nego da sam ja do kasno u noć ostajala na provodima, ponekad i vise večeri tjedno?
   Tada otac reče, očito se trudeći oslobodi me neugodne situacije: „Siguran sam da možemo ove mlade ljude mirne savjesti prepustiti same sebi i ništa mi ne bi bilo draže nego da tebe Gospode Isuse pozovem na jedan razgovor u moju radnu sobu.“ „ Ne“ rekao je Isus, „Mabel me je već toliko puta pozvala i ja sam danas došao posebno zbog toga da budem s njom. Hoćeš li me predstaviti svojim prijateljima Mabel?“
   Vi, moji dragi prijatelji ste naravno, cijelo vrijeme pogledavali k nama i čudili se našoj zbunjenosti. Možda ste pomislili da nam je postalo neugodno zbog dolaska nekoga tko nije baš svima dobrodošao. Povela sam ga prvo k nekima koji su bili članovi crkve, i nije bilo ni jednoga koji se nakon upoznavanja osjećao isto tako ugodno kao prije toga. 
   Kad je svima postalo jasno tko je taj gost promijenile su se boje lica i nekolicina je izgledala tako kao da bi najradije napustila prostoriju. Činilo se da ni članovi zajednice Isusa nisu željeli sresti baš kao i oni koji nisu bili kršćani. Jedan od vas mi je mirno prišao i šapnuo mi: „Da kažem sviračima da ne sviraju plesnu glazbu nego duhovne pjesme?“ Isus je čuo pitanje i rekao nam otvoreno u lice: „Zašto biste svirali neku drugu glazbu?“ Na to pitanje ni jedno od nas nije znalo odgovor. Netko drugi je predložio da promijenimo naš program, budući je Isus ovdje, i da Njemu damo riječ. No, Isus mu odgovori: „Zašto mijenjati program zbog mene?”
   Nakon duže stanke s naše strane Isus mi se obratio riječima: „Zar niste htjeli plesati? Već je krajnje vrijeme da počnete ako želite biti gotovi prije svitanja. Mabel, nećeš li glazbenicima dati znak da počnu?“ Bila sam vrlo neodlučna. Ako je moj prvobitni plan bio u redu, onda je Isusova prisutnost za nas i mene ustvari trebalo biti nešto radosno. Umjesto toga bilo je za nas, koji smo o njemu govorili kao o svom prijatelju, sasvim neugodno. Odlučivši da se riješim toga nelagodnog osjećaja i dođem ponovo k sebi, pozvala sam glazbenike da zasviraju. Onaj koji je trebao sa mnom plesati nije došao da me povede, niti je itko drugi otišao na plesni podij. Zbunjenost je postajala sve veća. Glazbenici su pokušali još jednom i jedan ili dva para je počelo plesati u namjeri da mi pomognu u mom nezavidnog položaja. 
   Bila sam skoro izvan sebe od srama, kad se Isus okrenu prema meni i reče mi: „Mabel, izgleda da je tvojim gostima neugodno. Zašto ih ne oslobodiš njihove neugodnosti i sama pođeš plesati?“ Moje očajanje se pretvorilo u potpunu zapanjenost kad sam pogledala u Isusove nježne, tužne oči. „Ti si se molila za moju prisutnost; no, ne želiš je ovdje. Ali zašto ne moje drago dijete? Zašto je moja prisutnost danas pomutila vašu radost? Jer iako sam ja onaj koji patnju, tugu i bol poznaje bolje nego itko drugi, ja ipak želim sudjelovati u čistim radostima mojih učenika i uvećavati ih. Je li moguće da me želiš isključiti iz nekih tvojih radosti, Mabel? Ako je tako, nije li to zato, jer osjećaš da ti one ne pomažu da postaneš slična meni? Da me kroz njih ne možeš proslaviti, nego da me se na taj način odričeš? Jesi li sve ovo učinila na slavu Božju?
   Sad mi je sve bilo jasno. Predbacujući sama sebi i svladana dubokom žalošću bacila sam se skrušenog srca pred Spasiteljeve noge i gorko se pokajala. S riječima: „Kćeri, ustani i idi u miru, tvoji grijesi su ti oprošteni“, Isus je nestao. Probudila sam se i shvatila da je to sve bio samo san. Ali taj san me je toliko pokrenuo da sam vam ga ovdje morala ispričati. A sada bih vas željela pitati: Hoćemo li se večeras ludo zabavljati ili ćemo razgovarati o ovom snu, kakvo značenje on ima za nas i za naš život? Mi bismo si trebali postaviti pitanje: Što možemo učiniti da Isusa donesemo ovome svijetu? 
Te večeri svi su bili za biblijsko proučavanje, jer im je svima sinula svjetlost koja im je pokazala pogrešni put kojim su išli.

Iz časopisa Der Freund
preveo V. Šarčević

Adresa

Reformni pokret
adventista sedmog dana

Ribnička 12
10110 Zagreb
Gdje smo: KARTA

Bogoslužja

Subotom
09:30 - 10:30 subotnja škola
11:00 - 12:00 propovijed

Radno vrijeme ureda
ponedjeljak - četvrtak
11:00 - 15:00
Informacije:
01 3634 067 / 099 5115 225

Kontakt

ZAGREB - centrala
Ribnička 12
tel. 01/3634 067
info@rpasd.hr
OIB: 12980410812

Newsletter

Prijavite se na naš newsletter. Dovoljan je jedan klik do svježih mjesečnih informacija i novosti.