3. Kajanje

Kako može čovjek biti pravedan pred Bogom? Kako se grješnik može opravdati? 
   Samo kroz Krista možemo biti dovedeni u sklad s Bogom, u svetost. Ali kako da dođemo Kristu? Mnogi postavljaju ono isto pitanje koje je postavilo i mnoštvo ljudi na Dan duhova kada su, spoznavši svoju grješnost, uzviknuli: “Braćo, što da činimo?” Prva riječ Petrova odgovora glasila je: “Pokajte se!” (Djela apostolska 2:37, 38). Nedugo zatim, jednom drugom prilikom, Petar je rekao: “Obratite se i povratite se da vam se izbrišu grijesi.” (Djela apostolska 3:19) {25}

   Pokajati se znači žaliti zbog učinjenih grijeha i napustiti ih. Ali grijeh ne možemo ostaviti sve dok ne uvidimo njegovu grješnost. U životu neće doći do istinske promjene sve dok se svim srcem ne odreknemo grijeha. 
   Mnogi ne razumiju pravi smisao pokajanja. Ljudi žale što su sagriješili, pokušavaju se čak i popraviti plašeći se da će im njihovi zli postupci donijeti patnju. No to nije kajanje u biblijskom smislu. Oni jadikuju zato što pate zbog grijeha, umjesto da žale što su sagriješili. Tako je žalio i Ezav kad je uvidio da je zauvijek izgubio pravo prvorodstva. 
   Balaam, užasnut pogledom na anđela koji mu je stajao na putu s isukanim mačem, radije je priznao krivnju nego da izgubi život. No to nije bilo pravo kajanje zbog grijeha; on nije izmijenio svoju nakanu niti je odustao od zla. 
   Juda Iskariotski, izdavši svoga Gospoda, uzviknuo je: “Sagriješih jer izdadoh nevinu krv.” (Matej 27:4) Njegovu dušu opterećenu krivnjom na priznanje grijeha nagnao je samo strašan osjećaj prokletstva i užas pred konačnim sudom koji ga čeka. Posljedice koje će snositi ispunjavale su ga stravom, ali u njegovoj duši nije bilo dubokog bola koji razdire srce, tuge što je izdao bezgrješnog Božjeg Sina i odrekao se Sveca Izraelova. 
   Faraon je, pritisnut Božjim kaznama, priznao svoj grijeh da bi izbjegao daljnja zla, ali čim bi koja pošast prošla, ponovno bi prkosio silama neba. 
Svi su ti ljudi plakali zbog posljedica svojih grijeha, ali nisu osjećali istinsko žaljenje što su počinili te grijehe. {26}
   No kad se srce preda utjecaju Božjeg Duha, savjest će se probuditi i grješnik će moći barem donekle razabrati dubinu i svetost Božjeg zakona koji je temelj Njegove vladavine na Nebu i na Zemlji. “Svjetlo istinito koje rasvjetljuje svakoga čovjeka” osvijetlit će tajne odaje duše i otkriti skrivena djela tame. (Ivan 1:9) Um i srce postat će svjesni grijeha. Grješnik će biti obuzet dubokim osjećajem Jahvine pravde i užasnut pri pomisli da se tako kriv i nečist pojavi pred Onim koji ispituje srca. Uviđajući Božju ljubav, ljepotu svetosti i radost čistoće, grješnik čezne za očišćenjem od grijeha i ponovnim uspostavljanjem prekinute veze s Nebom. 
   Davidova molitva nakon pada u grijeh primjer je istinskog žaljenja zbog grijeha. Njegovo je kajanje bilo iskreno i duboko. Nije pokušavao prikriti svoju krivnju. Molitva mu nije bila potaknuta željom da izbjegne kaznu koja mu je prijetila. David je uviđao veličinu svog prijestupa, bio je svjestan oskvrnuća svoje duše i osjećao je odvratnost prema svome grijehu. Nije se molio samo za oproštaj, nego i za očišćenje srca. Čeznuo je za radošću svetosti i ponovnim uspostavljanjem suglasja i zajedništva s Bogom. Govor njegove duše bio je: {27}

“Blažen onaj kome je grijeh otpušten,

kome je zločin pokriven!

Blago čovjeku kome Jahve ne ubraja krivnju,
i u čijemu duhu nema prijevare! (Psalam 32:1,2) 
“Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!...

Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom...
Tebi, samom Tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred Tobom:

Poškropi me izopom da se očistim,
operi me, i bit ću bjelji od snijega!...

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!
Ne odbaci me od lica svojega
i svoga Svetog Duha ne uzmi od mene!...

Oslobodi me od krvi prolivene,
Bože, Bože spasitelju moj.
Nek mi jezik kliče pravednosti Tvojoj...

(Psalam 51:1-16)

  Takvo kajanje ne možemo postići svojim vlastitim snagama; možemo ga dobiti jedino od Krista koji je uzašao na nebo i “dao darove ljudima”. 

   Upravo u tome mnogi griješe i stoga ne primaju pomoć koju im Krist želi pružiti, misleći da ne mogu doći Kristu prije nego što se pokaju i što ih to kajanje pripremi za oproštaj grijeha. 
   Istina je da kajanje prethodi oproštaju grijeha, jer je-dino slomljeno i skrušeno srce može osjetiti potrebu za Spasiteljem. No treba li grješnik čekati da se pokaje da bi tek onda došao Isusu? Treba li kajanje biti prepreka između grješnika i Spasitelja? 
   Biblija ne naučava da se grješnik mora pokajati prije no što prihvati Kristov poziv: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” (Matej 11:28) Sila koja dolazi od Krista vodi k istinskom pokajanju. Petar to sljedećim riječima objašnjava Izraelcima: “Njega je Bog desnicom svojom uzvisio za Vođu i Spasitelja, da dadne Izraelu obraćenje i oproštenje grijeha.” (Djela apostolska 5:31) Ne možemo se dakle pokajati bez Kristova Duha koji budi savjest, kao što bez Krista ne možemo dobiti ni oproštaj grijeha. 
Krist je izvor svake dobre pobude. On je jedini koji može usaditi u srce odbojnost prema grijehu. Svaka želja za istinskom čistoćom, svaka spoznaja naše grješnosti, dokaz su da Njegov Duh djeluje na naša srca. 
Isus je rekao: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12:32) Krist se mora otkriti grješniku kao Spasitelj koji je umro za grijehe svijeta. I dok gledamo Janje Božje na križu Golgote, počinje nam se otkrivati tajna spasenja, a Božja dobrota vodi nas k pokajanju. Umirući za grješnika, Krist je pokazao beskrajnu i neshvatljivu ljubav. Kad grješnik uvidi tu ljubav, ona će omekšati njegovo srce, utisnuti se u njegov um i potaknuti njegovu dušu na kajanje. {29}
   Istina je da ljudi ponekad, i prije nego što su svjesni da su privučeni Kristu, osjete stid zbog svojih grješnih postupaka i ostave neke svoje zle navike. No kad god ljudi, u iskrenoj želji da čine dobro, poduzmu neke napore da se poprave, zahvaljuju to zapravo Kristovoj sili koja ih privlači. Na njihovu dušu djeluje utjecaj kojeg oni i nisu svjesni; savjest se budi, a život postaje bolji. I kada Krist privuče grješnikov pogled na sebe koga su njihovi grijesi pribili na križ, Božje zapovijedi dopiru mu do svijesti. Otkriva mu se pokvarenost njegova života i duboko ukorijenjen grijeh njegove duše. Shvativši djelomično Kristovu pravednost, grješnik uzvikuje: “Što je zapravo grijeh kad traži takvu žrtvu za otkupljenje krivca? Zar je bila potrebna sva ta ljubav, sva ta patnja i sva ta poniženja da bismo mi, umjesto da propadnemo, dobili vječni život? 
   Grješnik se može opirati toj ljubavi, može odbijati da bude privučen Kristu. No ako se ne odupire, Isus će ga privući k sebi. Shvaćanje plana spasenja dovest će ga do podnožja križa i navesti na kajanje zbog grijeha koji su prouzročili patnje dragoga Božjeg Sina. 
   Božanski Duh, koji djeluje u prirodi, govori i srcima ljudi izazivajući neizrecivu čežnju za nečim što im nedostaje. Stvari ovoga svijeta ne mogu zadovoljiti tu čežnju.
   Božji Duh preklinje ih da teže za onim što im jedino može dati mir i spokoj - za Kristovom milošću, za radošću svetosti. Vidljivim i nevidljivim utjecajima naš Spasitelj neprestano djeluje na ljude privlačeći ih k sebi, upućujući ih od praznih zadovoljstava grijeha k neizmjernom blaženstvu koje mogu imati u Njemu. Svim tim dušama, koje se uzalud žele napojiti na porušenim zdencima ovoga svijeta, upućena je božanska poruka: ”Tko je žedan, neka dođe; tko želi, neka badava uzme vode života!” (Otkrivenje 22:17) {30}
   Vi koji u svojim srcima čeznete za nečim boljim od onoga što ovaj svijet može pružiti, shvatite tu čežnju kao Božji glas koji se obraća vašoj duši. Molite ga da vam dâ pokajanje, da vam otkrije Krista u Njegovoj bezgraničnoj ljubavi i savršenoj čistoći. U Spasiteljevom su se životu savršeno očitovala načela Božjeg zakona - ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku. Dobrota i nesebična ljubav bili su život Njegove duše. Kad pogledamo u Njega, kad zrake svjetlosti s našeg Spasitelja padnu na nas, tada ćemo spoznati svu grješnost svoga srca. 
   Možemo se, poput Nikodema, zavaravati da nam je život bio čestit, da su naš moral i karakter ispravni, te misliti da se ne moramo poniziti pred Bogom poput običnog grješnika. No kad Kristova svjetlost obasja našu dušu, uvidjet ćemo koliko smo nečisti. Razabrat ćemo sebičnost svojih pobuda, neprijateljstvo prema Bogu čime su obilježeni svi naši postupci. Tada ćemo shvatiti da je naša vlastita pravednost doista poput “haljine okaljane” (Iz. 64:6) i da nas jedino Kristova krv može očistiti od grijeha i obnoviti naša srca da budu nalik Njegovom. {31}
   Jedna zraka Božje slave, jedan tračak Kristove čistoće koji prodire u dušu, bolno razotkriva svaku mrlju grijeha te nagrđenost i nedostatke ljudskog karaktera. Iznosi na vidjelo nesvete želje, nevjerstvo srca, nečistoću usana, omalovažavanje Božjeg zakona. Pod moćnim utjecajem Božjeg duha grješnikova je duša duboko dirnuta i ožalošćena. On prezire samog sebe dok gleda čisti i bezgrješni Kristov karakter. 
   Kad je prorok Daniel sagledao slavu koja je okruživala nebeskog glasnika koji mu je bio poslan, obuzeo ga je osjećaj vlastite slabosti i nesavršenosti. Opisujući učinak ovog čudesnog prizora, rekao je: “Onemoćah, lice mi problijedje, iznakazi se, snaga me ostavi.” (Daniel 10:8) Duša koja je tako dirnuta omrznut će svoju sebičnost, svoje samoljublje i težit će da kroz Kristovu pravdu dostigne čistoću srca koja će biti u suglasju s Božjim zakonom i Kristovim karakterom. 
   Pavao kaže da je “po pravednosti koja dolazi od Zakona” - što se tiče djela, dakle izvana - bio “besprijekoran” (Filipljanima 3:6) No kad je shvatio duhovni smisao zakona, uvidio je da je grješnik. Pokoravajući se slovu zakona onako kako ga to ljudi primjenjuju u svom vanjskom životu, Pavao nije griješio; no kad je proniknuo u dubinu tih svetih propisa i vidio sam sebe onako kako ga Bog vidi, skrušeno je ispovjedio svoj grijeh rekavši: “Da, ja sam nekoć živio kad nije bilo Zakona. Ali kad dođe zapovijed, grijeh poče živjeti, a ja umrijeh.” (Rimljanima 7:9) Kad je sagledao duhovni smisao zakona, shvatio je kako je grijeh strašan i njegove je oholosti nestalo. {32}
   Bog ne smatra sve grijehe jednako velikima; postoje različiti stupnjevi krivnje u Njegovim očima, kao što je to i kod ljudi. Ipak, ma kako se ljudima ovaj ili onaj loš postupak činio beznačajnim, u Božjim očima ni jedan grijeh nije malen. Ljudsko je rasuđivanje pristrano i nesavršeno, a Bog procjenjuje sve stvari upravo onako kakve one doista i jesu. 
   Pijanca se prezire i smatra se da će ga njegov grijeh isključiti iz neba, dok se za oholost, sebičnost i lakomost često ne upućuje nikakav prijekor. A ipak, upravo ti grijesi posebno vrijeđaju Boga, jer su potpuno suprotni Njegovu karakteru punom dobrote i nesebične ljubavi koja vlada u bezgrješnom svemiru.
Osoba koja počini kakav veliki grijeh može se zastidjeti zbog toga, osjetiti svoju bijedu i shvatiti da joj je nužna Kristova milost. Ali ohol čovjek ne osjeća takvu potrebu i zatvara svoje srce pred Kristom i neizmjernim blagoslovima koje On donosi. 
   Bijedni carinik, koji je molio: “Bože, smiluj se meni grješniku!” (Luka 18:13), sam je sebe smatrao vrlo zlim, a i drugi su ga gledali u tom svjetlu. No on je osjećao da mu nešto nedostaje; s teretom svoje krivnje i stidom došao je pred Boga moleći za milost. Srce mu je bilo otvoreno za primanje Božjeg Duha koji će u njemu izvršiti svoje djelo milosti i osloboditi ga moći grijeha. 
   Farizejeva hvastava i ohola molitva pokazala je da je njegovo srce zatvoreno za utjecaj Svetoga Duha. Zbog svoje udaljenosti od Boga izgubio je osjećaj vlastite nečistoće, toliko suprotne savršenstvu božanske svetosti. Nije osjećao da mu nešto treba pa shodno tome ništa nije ni primio. {33} 
   Osjećate li svoju grješnost, ne čekajte dok se ne popravite. Koliko ih ima koji misle da nisu dovoljno dobri da bi mogli doći Kristu! Očekujete li da ćete postati bolji svojim vlastitim naporima? “Može li Etiopljanin promijeniti kožu svoju? Ili leopard krzno svoje? A vi, možete li činiti dobro, navikli da zlo činite?” (Jeremija 13:23) Naša je nada jedino u Bogu. Ne smijemo čekati da naša vjera postane jača, da prilike budu bolje, a mi svetiji. Sami ne možemo ništa učiniti. Moramo doći Kristu onakvi kakvi smo. 
   No neka se nitko ne zavarava mišlju da će Bog u svojoj velikoj ljubavi i milosti spasiti čak i one koji odbacuju Njegovu milost. Grijeh u svoj njegovoj strahoti možemo sagledati samo u svjetlosti križa. Oni koji uporno tvrde da je Bog odviše dobar da bi odbacio grješnika, neka pogledaju na Golgotu. Krist je umro zato što nije bilo drugog načina da se čovjek spasi, zato što je bez te žrtve bilo nemoguće da se ljudski rod oslobodi užasne sile grijeha i ponovno uspostavi zajednicu sa svetim bićima, bilo je nemoguće da ljudi ponovno počnu voditi duhovni život. Zbog svega toga Krist je primio na sebe grijehe ljudi i patio umjesto grješnika. I ljubav i patnja i smrt Božjega Sina svjedoče o grijehu u svoj njegovoj strahoti i potvrđuju da se možemo oteti sili grijeha samo ako se predamo Kristu, te da je to jedini način da dostignemo svetiji život. 
   Grješnici koji se ne žele pokajati često opravdavaju sami sebe govoreći o nekim kršćanima: “I ja sam isto tako dobar kao i oni. Oni u svom životu ne pokazuju više samoodricanja, trezvenosti ili opreza od mene. I oni vole svjetovna zadovoljstva i uživanja kao i ja.” I tako greškama drugih opravdavaju svoje vlastito zanemarivanje dužnosti. Ali grijesi i mane drugih nisu izlika ni za koga. Gospod nam nije dao kao uzor pogrešivo ljudsko biće. Naš primjer je bezgrješni Božji Sin. Svi oni koji se žale na loše vladanje nekih kršćana, trebali bi svojim dobrim životom pokazati plemenitiji primjer. Ako postavljaju tako visoke zahtjeve na jednog kršćanina i znaju kakav bi on trebao biti, nije li samim time njihov vlastiti grijeh mnogo veći? Oni, dakle, znaju što treba činiti, a ipak odbijaju to učiniti. {34}
   Čuvajte se odugovlačenja. Ne oklijevajte s ostavljanjem svojih grijeha. Težite za čistoćom srca uzdajući se u Isuso-vu pomoć. Tisuće i tisuće ljudi zbog odgađanja su izgubili vječnost. Ne želim ovdje govoriti o kratkoći i nesigurnosti života, ali strašna opasnost, opasnost koju ne možemo posve shvatiti, krije se u odgađanju da se pokorimo molećivom glasu Svetoga Božjeg Duha, jer to odgađanje zapravo znači da smo odabrali život grijeha. A grijehu, ma kako malim ga smatrali, možemo se odati samo uz opasnost gubitka vječnog života. Sve ono što mi ne pobijedimo, pobijedit će nas i izazvati našu propast. {35}
   Adam i Eva uvjeravali su sami sebe da iz takve sitnice kao što je kušanje zabranjenog ploda ne mogu proizići tako užasne posljedice koje je Bog najavio. No ta „sitnica“ bila je prijestup nepromjenjivog i svetoga Božjeg zakona, prijestup koji je odvojio čovjeka od Boga i otvorio vrata smrti i neizrecive patnje koja se izlila na svijet. Stoljeće za stoljećem s naše se Zemlje uzdizao neprekidni plač, a sva su stvorenja patila i mučila se zbog te čovjekove neposlušnosti. I samo Nebo osjetilo je posljedice ove pobune protiv Boga. Golgota stoji kao spomenik zadivljujuće žrtve podnesene kako bi se okajao prijestup božanskog zakona. Nikada nemojmo smatrati grijeh nevažnom sitnicom! 
   Svaki prijestup, svako zanemarivanje ili odbacivanje Božje milosti odražava se na nama samima izazivajući okorjelost srca, izopačujući naša htijenja, otupljujući naše shvaćanje. Na taj način ne samo što postajemo manje skloni utjecaju Svetoga Božjeg Duha, već i sve manje sposobni da mu se prepustimo. 
Mnogi umiruju svoju uznemirenu savjest mišlju kako mogu promijeniti svoje zle putove kad to oni požele. Smatraju da se mogu igrati s pozivima milosti a da će Duh usprkos tome svaki put ponovno utjecati na njihovo srce. Ako se i usprotive Duhu milosti, pa čak i ako su svoj utjecaj stavili u sotoninu službu, ipak vjeruju da će u odlučnom trenutku moći promijeniti svoje stajalište. No to više nije tako lako učiniti. Iskustvo i odgoj su tijekom života tako čvrsto oblikovali karakter da će rijetko tko kasnije poželjeti poprimiti Isusov lik. {36}
   Ponekad samo jedna loša crta karaktera ili jedna grješna želja koju stalno njegujemo može s vremenom posve oslabjeti utjecaj sile evanđelja. Svako udovoljavanje grješnim željama pojačava otpor duše prema Bogu. Čovjek koji pokazuje otvoreno nevjerstvo ili upornu ravnodušnost prema božanskoj istini, požet će plodove onog što je posijao. U cijeloj Bibliji nema strašnije opomene protiv poigravanja sa zlom od riječi mudraca da će grješnika “sapeti užad njegovih grijeha.” (Priče 5:22) 
   Krist je spreman osloboditi nas od grijeha, ali On ne vrši pritisak na našu volju. Ako je, dakle, naša volja neprekidnim prijestupom postala potpuno podložna zlu tako da mi više i ne želimo biti oslobođeni, ako ne želimo prihvatiti Njegovu milost, može li tada Krist više bilo što učiniti za nas? Mi smo sami skrivili svoju propast kad smo odlučili odbaciti Božju ljubav.
   “Sad je pravo vrijeme, sad je dan spasenja” (2. Korinćanima 6:2) “Danas kad čujete glas Njegov, ne otvrdnite srca svoja.” (Hebrejima 3:7,8) 
   “Čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu.” (1. Samuelova 16:7) On gleda na ljudsko srce u kojem se sukobljavaju osjećaji radosti i tuge; na zalutalo, samovoljno srce puno nečistoće i licemjerja. Krist zna njegove pobude, sve njegove nakane i odluke. Priđite mu sa svojom okaljanom dušom. Otvorite ju pred Njegovim svevidećim okom, uzvikujući poput psalmista: “Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: pogledaj, ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim.” (Psalam 139:23.24) {37}
   Mnogi prihvaćaju neku vrstu razumske religije, vanjski oblik pobožnosti, a srce im nije očišćeno od grijeha. Neka vaša molitva bude: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni!” (Psalam 51:12) Budite iskreni i pošteni prema sebi. Budite tako revni, tako uporni kao što biste bili da se radi o vašem zemaljskom životu. To je pitanje koje se mora riješiti između Boga i vaše duše, i to za vječnost. Samo varava nada iza koje ne stoji ništa drugo, uzrokovat će našu vječnu propast. {37.2}
   Proučavajte Božju riječ s molitvom. Ta nam Riječ predočava, u Božjem zakonu i u Kristovu životu, uzvišena načela svetosti bez kojih “nitko neće vidjeti Gospodina.” (Hebrejima 12:14) Ona nam otkriva naš grijeh, ali i potpuno otkriva put spasenja. Slijedite ju i prihvatite kao Božji glas koji govori vašoj duši. {37.3}
   Kad sagledate svu veličinu grijeha, kad spoznate sebe onakvima kakvi uistinu jeste, nemojte očajavati. Krist je upravo zato i došao na svijet da spasi grješnike. Mi se čak i ne moramo pomiriti s Bogom, već je Bog u Kristu - čudesne li ljubavi! - “pomirio svijet sa sobom” (2. Korinćanima 5:19) Svojom nježnom ljubavlju On privlači srca svoje zabludjele djece. Ni jedan zemaljski roditelj ne bi mogao biti toliko strpljiv prema slabostima i pogreškama svoje djece kao što je to Bog prema onima koje želi spasiti. Nitko se ne bi mogao nježnije zauzimati za prijestupnika. Ni s jednih ljudskih usana nikada nije silazilo nježnije preklinjanje zabludjelih. Sva Njegova obećanja, sve Njegove opomene bile su prožete neizrecivom ljubavlju. {38}
   Kad vam sotona prilazi riječima da ste veliki grješnik, pogledajte na svoga Spasitelja i pozovite se na Njegove zasluge. U Njegovoj svjetlosti vaša je jedina nada. Priznajte svoje grijehe, ali recite neprijatelju da je Isus Krist sišao na Zemlju “da spasi grješnike” (1. Timoteju 1:15) i da možete biti spašeni Njegovom bezgraničnom ljubavlju. 
   Isus je Šimunu ispričao priču o dvojici dužnika. Jedan je svome gospodaru dugovao malo novaca, a drugi puno. No gospodar je obojici otpisao dug. Krist je upitao Šimuna koji će od te dvojice dužnika više voljeti svoga gospodara. Šimun odgovori: “Onaj kome je više oprostio.” (Luka 7:43). 
   Svi smo mi bili veliki grješnici, ali je Krist umro da bi nam moglo biti oprošteno. Zasluge Njegove žrtve dovoljno su velike da ih prinese Ocu i za nas. Oni kojima je mnogo oprošteno, jače će Ga i voljeti; stajat će bliže Njegovu prijestolju i slaviti Ga zbog neprocjenjive ljubavi i neizmjerne žrtve. Kad dublje spoznamo Božju ljubav, lakše ćemo shvatiti i svu grješnost grijeha. Kad ugledamo ruku koja nam je pružena s nebeskih visina, kad barem donekle shvatimo neizmjernu žrtvu koju je Krist podnio za nas, srce će se smekšati i ispuniti nježnošću i skrušenošću.