RPASD - Naslovnica

28 Nagrada milosti

Matej 19:16-30; 20:1-16; Marko 10:17-31; Luka 18:18-30

Židovi su gotovo bili izgubili iz vida istinu o besplatnoj Božjoj milosti. Rabini su naučavali da se Božja milost mora zaraditi. Nadali su se da će svojim djelima zaslužiti nagradu pravednika i stoga je njihovo bogoštovlje bilo protkano duhom gramzljivosti i plaćeništva. Čak ni Kristovi učenici nisu se bili posve oslobodili tog duha, pa se Spasitelj koristio svakom prilikom da im ukaže na njihovu zabludu. Neposredno prije nego što je ispričao usporedbu o radnicima koji su čekali posao, zbio se jedan događaj koji mu je omogućio da izloži svojim slušateljima ispravna načela.

Dok je išao putem, pritrči jedan mladić, klekne pred Njega i pozdravi Ga s poštovanjem. "Učitelju dobri," reče, "što moram činiti da postignem život vječni?"

Mladić se obratio Kristu samo kao poštovanom rabinu, ne prepoznavši u Njemu Božjeg Sina. Spasitelj mu reče: "Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar!" Na temelju čega me zoveš dobrim? Samo je Bog dobar. No ako me smatraš takvim, moraš me primiti kao Njegova Sina i predstavnika.(390)

"Ali ako hoćeš u život ući," doda, "Čuvaj zapovijedi." Božji karakter izražen je u Njegovu zakonu; da bi bio u suglasju s Bogom, svi tvoji postupci moraju biti u skladu s načelima Njegova zakona.

Krist nije umanjio zahtjeve Božjeg zakona. On nam nedvosmislenim jezikom govori daje poslušnost tom zakonu uvjet vječnog života - isti onaj uvjet koji je postavljen i Adamu prije njegova pada u grijeh. Gospod od današnjih ljudi očekuje isto što je očekivao i od čovjeka u raju: savršenu poslušnost, neokaljanu pravdu. Zahtjevi novog zavjeta - zavjeta milosti - isti su kao i oni u Edenskom vrtu: život u skladu s Božjim zakonom koji je svet, pravedan i dobar.

Na Kristov odgovor: "Čuvaj zapovijedi," mladić je odvratio: "Koje?" Pretpostavljao je da je Krist mislio na neke obredne propise, no On je govorio o zakonu danom na Sinaju. Spomenuo je nekoliko zapovijedi s druge ploče Dekaloga, a potom ih je sažeo u jednu zapovijed: " I ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!"

Mladić odgovori bez oklijevanja: "Sve sam to čuvao. Što mi još nedostaje?" Njegovo je poimanje zakona bilo površno i samo po slovu. Po ljudskim je mjerilima njegov karakter bio besprijekoran i njegov je život izvana u velikoj mjeri bio bez grijeha. On sam doista je vjerovao da je njegova poslušnost zakonu bez mane. Ipak, duboko u svom srcu bojao se da nije sve u redu između njegove duše i Boga i to gaje ponukalo na dodatno pitanje: "Što mi još nedostaje?"

"Hoćeš li biti savršen," reče mu Krist, "idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom." Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak." (391)

Onaj tko voli sebe, prijestupnik je zakona - to je Isus želio otkriti ovome mladiću stavljajući ga na kušnju koja će otkriti sebičnost njegova srca. Ukazao mu je na ranjivo mjesto u njegovu karakteru. Mladić nije želio nikakva daljnja objašnjenja. Gajio je jednog idola u svom srcu: njegov je bog bio ovaj svijet. Tvrdio je da je držao zapovijedi, ali mu je nedostajalo načelo koje je duh i život svih tih zapovijedi. Nije imao prave ljubavi ni prema Bogu ni prema ljudima - nije dakle imao ništa od onoga što bi ga činilo prikladnim za ulazak u nebesko kraljevstvo. Sa svojim samoljubljem i ljubavlju prema zemaljskom dobitku nikako nije bio u suglasju s nebeskim načelima.

Mladić je svojom iskrenošću i usrdnošću odmah stekao Spasiteljevu naklonost. "Isus ga nato pogleda, zavoli ga..." U tom je mladiću vidio osobu koja bi mogla postati propovjednik pravde i bio bi rado primio tog nadarenog i plemenitog mladića isto kao što je primio siromašne ribare koji su Ga slijedili. Da je taj mladić svoje sposobnosti posvetio radu na spašavanju duša, mogao je postati revan i uspješan radnik za Krista. (392)

No najprije je morao prihvatiti uvjete sljedbeništva. Morao se bezuvjetno predati Bogu. Na Spasiteljev poziv, Ivan, Petar, Matej i ostali učenici odmah su pošli za njim. Za Mateja piše: "Ostavi sve te ustade i pođe za njim." Luka 5:28. Ista predanost tražila se i od tog mladića. Krist od njega nije tražio veću žrtvu nego što je i sam učinio: "Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite." 2. Korinćanima 8:9. Mladić je samo trebao ići za Kristom.

Kad je Krist vidio mladića, poželio je pridobiti njegovu dušu i poslati ga ljudima kao glasnika blagoslova. Umjesto onoga što mu je rekao da proda i ostavi, Krist mu je ponudio prednost da bude s Njim. "Idi za mnom," rekao mu je. Petar, Jakov i Ivan tu su prednost prihvatili s velikom radošću. I mladić je gledao na Krista s divljenjem i osjetio je veliku naklonost prema Njemu, ali nije bio spreman prihvatiti Spasiteljevo načelo samopožrtvovnosti. Odlučio se za svoje bogatstvo radije nego za Isusa. Želio je vječni život, ali nije želio primiti u dušu onu nesebičnu ljubav koja predstavlja život. Tužna srca otišao je od Krista. Isus tada reče svojim učenicima: "Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!" Učenike začudiše te riječi. Učili su ih da na bogate gledaju kao na miljenike Neba. I oni sami nadali su se da će u Mesijinu kraljevstvu dobiti svjetovnu moć i bogatstvo. Ako dakle bogati neće ući u nebesko kraljevstvo, kakve nade ima za ostale ljude? (393)

"A Isus reče svojim učenicima: "Zaista, kažem vam, teško će bogataš u kraljevstvo nebesko. Ponovno vam velim: Lakše je devi kroz uši iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje." Čuvši to, učenici se silno snebivahu." Sada su shvatili da se i na njih odnosi ta ozbiljna opomena. U svjetlu Spasiteljevih riječi otkrila se i njihova potajna čežnja za moći i bogatstvom. U dubokom strahu uzviknuše: "Pa tko se onda može spasiti?"

"Isus upre u njih pogled i reče: "Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!"

Ne može bogataš ući u Nebo samo zato što je bogat; njegovo bogatstvo ne daje mu pravo na nasljedstvo svetih u svjetlosti. Čovjek može ući u Božji grad samo zahvaljujući nezasluženoj Kristovoj milosti.

Riječi Svetoga Duha odnose se i na bogate i na siromašne: "Niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem." 1. Korinćanima 6:19, 20. Ljudi koji tako vjeruju gledaju na svoju imovinu kao na nešto što im je povjereno da to upotrijebe po Božjoj volji: za spašavanje izgubljenih i pomaganje nevoljnima i siromašnima. Čovjek sam po sebi ne može to učiniti jer je ljudsko srce prirodno vezano uz zemaljsko blago. Onaj tko se predao u službu Mamonu gluh je za vapaje ljudi u nevolji. No Bogu je sve moguće. Pri pogledu na Kristovu neizmjernu ljubav sebično će se srce smekšati i bogataš će biti naveden da uzvikne poput farizeja Saula: "Ali što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem." Filipljanima. 3:7, 8. Tada čovjek više ništa neće smatrati svojim vlasništvom. Bit će sretan što može raditi za Krista kao upravitelj mnogobrojnih darova Božje milosti i sluga svima. (394)

Petar se prvi oporavio nakon što je, čuvši Spasiteljeve riječi, postao u duši svjestan svog grijeha. Sa zadovoljstvom je pomislio na mnoge stvari kojih su se on i njegova braća odrekli radi Krista. "Evo," reče, "mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?" Misleći na obećanje: "Pa ćeš imati blago na nebu" - koje je Isus dao bogatom mladiću pod uvjetom da se odrekne zemaljskog imetka - zanimalo gaje što će on i ostali koji su slijedili Krista dobiti kao nagradu za svoju žrtvu.

Srca ovih galilejskih ribara življe su zakucala čuvši Spasiteljev odgovor koji je predstavljao ispunjenje njihovih najsmionijih snova: "Zaista, kažem vam, vi koji pođoste za mnom, o preporodu, kad Sin Čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, i vi ćete sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest plemena Izraelovih." "I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega," doda Isus, "stostruko će primiti i život vječni baštiniti." (395)

No Petrovo pitanje: "Sto ćemo za to dobiti?", otkrilo je da u njima živi najamnički duh zbog kojega, ako se ne promijene, neće moći biti Kristovi glasnici. Premda su učenici bili privučeni Isusovom ljubavlju, ipak se nisu bili posve oslobodili farizejskog duha. Još uvijek su radili podsvjesno misleći kako će zaslužiti nagradu razmjernu svome trudu. Bili su samouzvišeni i umišljeni i međusobno su se uspoređivali. Kad bi jedan pao u nečemu, drugi bi uživali u osjećaju kako su bolji od njega.

Da Njegovi učenici ne bi izgubili iz vida evanđeoska načela, Krist im je ispričao usporedbu koja zorno prikazuje kako Bog postupa sa svojim slugama te u kakvom duhu Bog želi da ljudi rade za Njega.

"Kraljevstvo je nebesko," reče Isus, "kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd." Bio je običaj da ljudi koji su tražili posao čekaju na trgovima, a oni koji su trebali radnike da ih dolaze tamo tražiti. Krist je u svojoj priči prikazao kako jedan čovjek dolazi unajmiti radnike u različito doba dana. Oni koje je unajmio najranije, pristali su raditi za određeni iznos, dok su oni koje je unajmio kasnije prepustili domaćinu da odredi koliko će im platiti.

"Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: 'Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.' Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar."

Način na koji je ovaj domaćin iz priče postupio sa svojim radnicima slikovito prikazuje kako Bog postupa s ljudima - posve drukčije nego što ljudi postupaju. U zemaljskim poslovima plaća se prema izvršenom radu i radnik očekuje da će dobiti samo ono što je zaradio. No Krist je u svojoj priči slikovito prikazao načela koja vladaju u Njegovu kraljevstvu - kraljevstvu koje nije od ovoga svijeta i gdje ne vladaju ljudska mjerila. Gospod kaže: "Moje misli nisu vaše misli, i vaši putovi nisu moji putovi.. .

Koliko je nebo više od zemlje, toliko su moji putovi viši od vaših putova i moje misli od vaših misli." Izaija 55:8, 9. (396)

U Kristovoj priči radnici koji su najprije unajmljeni pristali su raditi za dogovoren iznos i primili su točno onoliko za koliko su se bili pogodili s domaćinom - ni novčića više. Oni unajmljeni kasnije vjerovali su domaćinovu obećanju: "Što bude pravo, dat ću vam." Pokazali su povjerenje u njega ne postavljajući pitanje plaće. Vjerovali su u njegovu pravednost i poštenje i stoga su bili nagrađeni ne prema poslu koji su obavili, nego po domaćinovoj velikodušnosti.

Na isti način Bog želi da imamo povjerenja u Njega koji opravdava grješnika i koji nam ne plaća po onome što smo zaslužili, već "po namisli vjekova koju je izveo u Kristu Isusu." Efežanima 3:11. "Spasio nas je ne po djelima koja smo učinili u pravdi, već po svom smilovanju." Tit 3:5. Za one koji vjeruju u Njega On će učiniti "beskrajno više nego što molimo ili mislimo." Efežanima 3:20.

U Božjim očima vrijednost rada ne mjeri se prema količini posla ni prema vidljivim rezultatima, već prema tome u kakvom smo duhu radili. Oni koji su došli u vinograd "o jedanaestoj uri", bili su zahvalni što su dobili priliku raditi. Srce im je bilo puno zahvalnosti prema onome tko ih je primio, a kad im je na kraju dana domaćin platio kao da su radili cijeli dan, bili su silno iznenađeni jer su znali da nisu zaslužili toliku plaću. Ljubaznost koju su vidjeli na licu svog domaćina ispunila je njihova srca radošću i nikada nisu zaboravili dobrotu domaćina ni velikodušnu nagradu koju su dobili. Isto je i s grješnikom koji je, svjestan svoje nedostojnosti, došao u Gospodarev vinograd "o jedanaestoj uri". Čini mu se daje tako kratko radio, osjeća da nije zaslužio nagradu i stoga mu je srce puno radosti što gaje Bog uopće primio. Radi ponizno i pun povjerenja, zahvalan za prednost da može raditi zajedno s Kristom. Takav duh Bog će rado nagraditi. (397)

Gospod želi da se oslonimo na Njega i ne pitamo za nagradu. Kad Krist prebiva u duši, pitanje nagrade nije najvažnije i čovjek ne radi iz tih pobuda. Istina je da između ostalog možemo misliti i na nagradu, jer Bog želi da cijenimo blagoslove koje je obećao, ali ne želi da žudimo samo za tim niti da mislimo kako trebamo biti plaćeni za svaki posao koji napravimo.

Umjesto toga trebamo više misliti na to da činimo ono što je pravo bez obzira na nagradu te da nas na to potiče ljubav prema Bogu i prema našim bližnjima. (398)

Ova Kristova priča ne opravdava one koji su čuli prvi poziv na rad ali nisu došli u Gospodnji vinograd. Kad je domaćin došao na trg "o jedanaestoj uri" i našao tamo nezaposlene ljude, upitao ih je: "Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?" "Jer nas nitko ne najmi", odgovorili su mu. Ni jedan od onih koji su kasnije pozvani nije bio na trgu ujutro. Oni nisu bili odbili poziv. Oni koji odbiju poziv i kasnije se pokaju, dobro će učiniti ako se pokaju, ali je opasno igrati se s prvim pozivom milosti.

Kad su radnici u vinogradu primili svaki "po denar," oni koji su bili počeli raditi ranije, uvrijedili su se. Nisu li radili cijelih dvanaest sati, mislili su, i nije li stoga ispravno da dobiju više nego oni koji su radili samo jedan sat, i to pred večer kad nije takva vrućina? "Ovi posljednji jednu su uru radili," rekoše," i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu."

"Prijatelju," odgovori domaćin jednome od njih, "ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?

"Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji. Jer su mnogi zvani ali je malo izabranih."

Radnici u priči, koji su prvi unajmljeni, predstavljaju one koji zbog svoje službe polažu pravo na povlašteni položaj u odnosu na druge. Rade svoj posao duha ispunjena samozadovoljstvom i ne unose u njega samozatajnost i žrtvu. Vjeruju da su služili Bogu cijeli svoj život, možda su čak podnijeli najveće teškoće, odricanja i iskušenja, pa stoga misle kako zaslužuju veliku nagradu. Više misle na nagradu nego na prednost što mogu biti Kristove sluge. Smatraju kako im njihov rad i žrtve daju pravo na veću nagradu od ostalih; budući da im se to ne priznaje, osjećaju se uvrijeđenima. Da su radili s ljubavlju i povjerenjem u Boga, i dalje bi bili prvi, ali njihovo zanovijetanje i jadanje nije nimalo kršćansko i dokazuje da su nepouzdani. Otkriva njihovu želju da budu ispred drugih, kao i njihovo nepovjerenje u Boga i njihovu zavist i kivnost na svoju braću. Gospodnja dobrota i velikodušnost izaziva u njima samo gunđanje, a time pokazuju da njihova duša nije povezana s Bogom. Ne znaju za radost surađivanja s Kristom koji je bio najveći radnik. (399)

Ništa toliko ne vrijeđa Boga kao uskogrudnost i briga samo za sebe; On ne može raditi ni s kime tko ima takve osobine, jer su takve osobe neosjetljive na djelovanje Njegova Duha.

Zidovi su bili prvi pozvani u Gospodnji vinograd i stoga su bili ponosni i osjećali se samopravednima. Smatrali su kako im njihova dugogodišnja služba daje pravo na veću nagradu od ostalih. Ništa ih nije moglo toliko razdražiti kao misao da bi neznabošci mogli kod Boga uživati iste prednosti kao i oni.

Krist je upozorio svoje učenike, koji su bili prvi pozvani da Ga slijede, da ne gaje to isto zlo u srcu, jer je znao da će duh samopravednosti biti .slabost i prokletstvo crkve. Ljudi će misliti da mogu nešto učiniti kako bi zaslužili mjesto u nebeskom kraljevstvu. Umišljat će si da će im Gospod doći u pomoć kad naprave samo jedan korak k Njemu, čime bi svu zaslugu pripisivali sebi, a tek tu i tamo Isusovoj pomoći. Mnogi koji postignu malen napredak umišljat će si da su viši od drugih. Tražit će da im se laska i bit će ljubomorni ako ih se ne bude smatralo najvažnijima. Upravo je od te opasnosti Krist pokušavao sačuvati svoje učenike. (400)

Svako hvalisanje vlastitim zaslugama neumjesno je. "Neka se mudar ne hvali svojom mudrosti, i hrabar čovjek svojom hrabrosti; bogati neka se ne hvali svojim bogatstvom; nego onaj koji se hvali neka se hvali time da mene pozna! Jer ja sam Gospod koji činim dobro, vršim pravdu i pravednost na zemlji. "Jer u tome uživam", govori Gospod." Jeremija 9:23, 24.

Nagrada ne dolazi zbog djela, "da se nitko ne pohvali", već je u cijelosti dugujemo Božjoj milosti. "Dakle, što ćemo reći daje našao Abraham, naš otac po tijelu? Jer ako se Abraham opravdao djelima, ima zašto da se hvali, ali ne pred Bogom. Jer što govori Pismo: "I Abraham povjerova Bogu i to mu se uračunalo u pravdu." Onome dakle koji čini djela, ne broji se plaća po milosti, nego po dugovanju. A onome koji ne čini djela, a vjeruje u Onoga koji opravdava bezbožnika, njegova vjera mu se prima u pravdu."

Rimljanima 4:1-5. Stoga se nitko nema pravo uzdizati iznad drugih ni biti kivan na drugoga. Nitko nema veće pravo od ostalih niti itko može zahtijevati nagradu kao da mu ona s pravom pripada. (401)

Prvi i posljednji zajedno će dijeliti veliku, vječnu nagradu, a onaj prvi radosno će poželjeti dobrodošlicu zadnjemu. Onaj tko mrmlja zbog toga što je netko drugi dobio nagradu, zaboravlja da je i on sam spašen samo zahvaljujući Božjoj milosti. Kristova priča o radnicima ukor je protiv svake ljubomore i sumnjičenja. Ljubav se raduje istini i ne pravi zavidljive usporedbe. Onaj tko ima ljubav u srcu, uspoređuje jedino Kristovu ljepotu sa svojim nesavršenim karakterom.

Ta priča opomena je svim radnicima - ma kako dugo bili u službi i ma koliko toga napravili - da su ništa ako nemaju ljubavi prema svojoj braći i poniznosti pred Bogom. Nema tu vjere ako pokušavamo postaviti sebe na najviše mjesto. Onaj kojemu je cilj proslaviti samog sebe, nema u sebi Božje milosti koja ga jedina može učiniti djelotvornim u Kristovoj službi. Gdje god postoji oholost i samodopadnost, rad ne može biti bez mrlje.

Bog ne gleda koliko smo dugo radili, već jesmo li radili od srca i vjerno, i to jedino može prihvatiti. U svemu što radimo traži se da se potpuno predamo Bogu. I najmanja dužnost izvršena iskreno i samozatajno Bogu je draža od najvećeg djela učinjenog u sebičnom duhu. On gleda koliko imamo Kristovog duha i koliko se u našem radu ogleda sličnost s Kristovim radom. Više gleda s koliko smo ljubavi i vjernosti nešto učinili, nego koliko smo učinili.

Tek kad sebičnost umre, kad nestane borbe za prvenstvo, kad zahvalnost ispuni srce a ljubav prožme život - tek tada u duši doista prebiva Krist i tek tada će nas Bog priznati kao svoje suradnike.

Ma kako njihov rad bio težak, pravi radnici ne gledaju na njega kao na tlaku. Spremni su naporno raditi i žrtvovati se, ali čine to od srca i radosno. Njihova radost u Bogu slična je Kristovoj radosti izraženoj u riječima: "Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo." Ivan 4:34. Surađuju s Gospodom slave i ta im misao olakšava sve teškoće, jača volju i duh za sve što bi se moglo dogoditi. Radeći nesebična srca, oplemenjeni sudjelovanjem u Kristovim patnjama, dijeleći Njegovu ljubav i suosjećanje, surađujući s Njim u Njegovu djelu, doprinose širenju Njegove radosne vijesti i donose čast i slavu Njegovu uzvišenom imenu. (402)

To je duh u kome se treba vršiti istinska služba Bogu. Ako nema tog duha, mnogi od onih koji su izgledali prvi postat će zadnji, dok će oni koji imaju takav duh, premda su možda zadnji, na kraju biti prvi.

Mnogi su se predali Kristu, ali ipak ne vide mogućnost da u radu za Njega naprave nešto veliko ili učine veliku žrtvu, no trebaju se tješiti da nije nužno biti mučenik da bi se ugodilo Bogu; u nebeskim knjigama ne mora stajati na prvom mjestu misionar koji se svakodnevno suočava sa životnom opasnošću. Kršćanin koji je doista kršćanin u svom svakodnevnom životu, koji svakodnevno pokorava svoju narav i samoljublje, koji je iskrenih namjera i čistih misli, krotak kad ga izazivaju, vjeran i pobožan, pošten i u najmanjoj sitnici, koji u svom domu predstavlja Kristov karakter - takav čovjek može u Božjim očima biti vredniji čak i od glasovitog misionara ili mučenika.

Koliko se mjerila kojima Bog mjeri karakter razlikuju od ljudskih mjerila! Bog vidi mnoga iskušenja kojima smo se oduprli, a za koja ljudi - pa čak ni naši najbliži prijatelji - nikada neće saznati: iskušenja u domu i u srcu. On vidi skrušenost naše duše svjesne svoje slabosti, i iskreno kajanje čak i zbog zle pomisli. On vidi našu potpunu predanost Njegovoj službi. Nisu Mu promaknuli trenuci teške borbe s nama samima - borbe koja je završila pobjedom. Sve to poznato je Bogu i anđelima. Pred Njim stoji knjiga za spomen u kojoj su zapisani oni koji se boje Gospoda i misle o Njegovu imenu. (403)

Tajna uspjeha nije ni u našem znanju, ni u našem položaju, nije u našem broju ni u povjerenim nam talentima, pa ni u čovjekovoj volji. Moramo uvidjeti svoju nesposobnost i gledati na Krista te kroz Njega - koji je snaga iznad svake snage i misao iznad svih misli - pa ćemo, budemo li težili za tim i bili poslušni, postizati pobjedu za pobjedom.

Ma koliko naša služba bila kratka ili naš rad skroman, slijedimo li Krista u jednostavnosti vjere, nećemo ostati bez nagrade. Najslabiji i najponizniji može dobiti ono što ne može zaslužiti ni najveći i najmudriji. Zlatna nebeska vrata ne otvaraju se samouzvišenima ni onima koji su ponosita duha, ali će se širom otvoriti na slabašan dodir malenog djeteta. Blažena će biti nagrada milosti onima koji su radili za Boga u prostodušnoj vjeri i ljubavi. (404)

  • Hits: 1644